Alen Sućeska  

Siriza na izlaznim vratima

“Grčka će vlada vjerojatno teško moći objasniti ishod ovih pregovora svojim glasačima” – tako je njemački ministar financija Wolfgang Schäuble komentirao “uspješan” završetak pregovora između Sirizine vlade i europskih ministara financija te Europske centralne banke o novom setu financijske pomoći Grčkoj. I doista, iako je europski politički centar “odahnuo”, odražavajući time ujedno i smirivanje tržišta koja su – u klasičnoj profetskoj formi tog impersonalnog subjekta – “predviđala” produbljivanje europske krize intenzivnim padom grčkih dionica te povlačenjem kapitala iz te zemlje – što je, opet po standardnom autoprofetskom obrascu, krizu samo činilo tim vjerojatnijom – europska se ljevica, zajedno s onom grčkom, našla u dilemi: kako politički “čitati” dogovor koji je Janis Varufakis, grčki ministar financija, sklopio s Europom?

Siriza se zavjetovala boriti protiv mjera štednja koje su dosad u Europi – barem kada su u pitanju vladajuće stranke – slovile kao neupitne, “nužne” mjere izlaska iz krize, od nominalno “socijalističkih” stranaka, poput one francuskog predsjednika Hollandea, do konzervativnih, poput britanske ili španjolske socijaldemokratske stranke. Upravo je zbog tog predizbornog obećanja Siriza i dobila izbore, no to je obećanje popraćeno istovremenim obećanjem o potpunoj predanosti ostanku unutar Eurozone. Naime, dok je za očekivati da većina Grka želi da njihova vlada prekine s mjerama štednje, s obzirom na razorne socijalne posljedice koje su one imale od početka krize, zanimljiviji je podatak da gotovo 70 posto Grka ne želi da njihova vlada izađe iz zajedničke europske valute, a Siriza je, politički zrelo, to prepoznala i slijedila. Međutim, čitavi pregovori nove grčke vlade s “Trojkom” pokazatelj su prvenstveno fundamentalne proturječnosti tih dvaju predizbornih obećanja koja – pokazalo se – ne mogu biti dio iste političke strategije u kontekstu neoliberalne europe (na što su puno prije upozoravali ekonomisti poput Michaela Robertsa i Costasa Lapavitsasa). Unatoč svim apelima grčke vlade na “europsku solidarnost”, na (sasvim realnu) humanitarnu krizu u Grčkoj stvorenu mjerama štednje, unatoč iskrenom inzistiranju na grčkoj spremnosti na suradnju (što su mainstream mediji naročito teško uspijevali prihvatiti, tumačeći čitavu priču kao kataklizmički okršaj dviju nepomirljivih političkih sila), Varufakis kroz više od dva tjedna pregovora nije nailazio na razumijevanje.

Nije pomoglo niti ukazivanje na činjenicu da Grčka vlada ne traži ništa radikalno, te da je, dapače, vrlo sličan dogovor onom koji je zamislila Siriza – djelomičnog otpisa i otplaćivanja duga ovisno o gospodarskom rastu – postignut upravo s Njemačkom neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1950-ih godina. Pritom je, da ironija bude veća, upravo Grčka bila jedna od zemalja kojima je Njemačka otplaćivala dug kao jednoj od okupiranih i ratom devastiranih zemalja, a postignut dogovor otplate preostalog duga bio je izrazito pogodan za Njemačku: otplata je bila vezana za trgovački suficit Njemačke (što znači, ako suficita nema, dug se ne otplaćuje), što je zemlje kojima je Njemačka dugovala potaklo da kupuju i uvoze njemačku robu, potičući na taj način istovremeno rast čitave njemačke ekonomije.

Nein! No vratimo se ne tako sretnoj Grčkoj. Logika iza političke agende Sirize i Varufakisa – kao što je već opisao Marko Kostanić na portalu Bilten – ukratko je sljedeća: Europi, kao i, srednjoročno, Grčkoj, bi izlazak Grčke iz Eurozone bio fatalan, te bi na njemu – Varufakisova je procjena – vjerojatno najviše profitirale radikalno desne, fašističke snage, pa stoga taj scenarij jednostavno nije opcija. Kao što je Varufakis naglašavao prije i tijekom pregovora: “there is no plan B”. Njegova je računica pritom bila sljedeća: iako na tu kartu nećemo igrati, europskim će se “partnerima” moći ukazati, s jedne strane implicitno, na potencijalnu štetnost “Grexita” (što je postao kolokvijalni termin za izlazak Grčke iz Eurozone u medijima) te, s druge, na racionalnost grčkog prijedloga rješavanja duga i krize. Međutim, to drugo nije bilo moguće, a da se izlazak Grčke iz eura na pregovorima eksplicite ne spomene kao izgledna (dapače, gotovo pa sigurna) posljedica neuspješnih pregovora, što Grci nisu bili spremni učiniti, kako zbog predizbornog obećanja, tako zbog, kako se čini, maloprije opisane političke procjene prema kojoj je bilo kakav dogovor s Trojkom bolji od izlaska iz Eurozone, bankrota i postupnog ponovnog uvođenja grčke valute, drahme. Jedini odgovor koji su Grci tim pristupom dobili jest “dugovi se moraju otplatiti”.

U predzadnjem tjednu pregovora, Varufakis – u mainstream medijima personalizacija “neustrašive” nove grčke vlade – ipak je djelomice popustio, te je europskim ministrima predložio ugovor sa značajnom količinom ustupaka: pristanak na većinu zahtjeva onih koje sada naziva “partnerima”, ali uz sitne ustupke grčkoj vladi kako bi imala barem malo prostora za olakšavanje humanitarne krize. I taman kad su se svi nadali da će Europa pristati na grčko dizanje bijele zastavice (za što je bilo naznaka među ministrima financija), od Njemačke ponovno dolazi “ne”. Dugovi se moraju otplatiti.

Promjena jezične politike U zadnjem tjednu pregovora, netom prije 28. veljače, kada je Grčkoj isticala financijska pomoć osigurana posljednjim “dealom” prethodne vlade s Trojkom, te kada su grčki građani u strahu od propalih pregovora povlačili sve veće količine gotovine iz grčkih banaka (zbog čega je u jednom momentu tijekom pregovora Grčkoj odobrena kratkoročna pomoć od 3 milijarde eura), Grci pristaju na sve zahtjeve Njemačke: na nastavljanje sa “strukturnim reformama” (mjerama štednje); na potpunu otplatu duga pod “prvotno dogovorenim uvjetima” (dakle, pod istom kamatnom stopom), ali s fleksibilnijim rokovima otplate; na financijski “nadzor” (čitaj: diktat) trojke; te na ostvarivanje viška BDP-a od “samo” 1.5 posto, za razliku od 4.5 posto u prethodnim dogovorima s Trojkom. Ukratko, Siriza je pristala gotovo na sve uvjete kao i prethodna grčka vlada u studenom 2012. godine. Koliko god su se premijer Cipras i ministar financija trudili postignuti dogovor prikazati u pobjedonosnom svjetlu – tvrdeći da “nema bitne razlike” u odnosu na prijedlog koji je Njemačka prethodno odbila, da je “okrenuta nova stranica” te da “grčka vlada može sama odabrati koje će reforme i kako provoditi” – ta je vijest, s razlogom, ostavila poprilično gorak okus u ustima europske ljevice. “Potpuni poraz”, “predaja”, “izdaja“ na radikalnoj su ljevici neke od često odabiranih riječi vezano za taj događaj.

Unatoč činjenici što su se pojavili mnogi na ljevici koji su Sirizinu odluku branili – kako s političkog, tako i s ekonomskog stanovišta – te iako je Sirizinih branitelja možda jednako koliko i napadača, većina će ipak biti sklonija pregovore tumačiti kao (manje ili veće) razočaranje. Statis Kuvelakis je u pravu kad postignuti dogovor opisuje kao “povlačenje Sirize” i poziva da se “realnosti pogleda u oči”. Premda je potpuno kontraproduktivno da određeni radikalni elementi ljevice govore o “izdaji”, u maniri “jesmo vam rekli” – kao što to čini izrazito sektaška Grčka komunistička partija – činjenica je da je vodstvo Sirize pogriješilo na polju političke strategije, temeljene upravo na prethodno opisanom proturječju dvaju nepomirljivih predizbornih obećanja, odnosno, političkih ciljeva (primjena progresivnih strukturnih reformi i istovremeni ostanak u Eurozoni, a sve u okvirima neoliberalne Europe). Siriza je također pogriješila s pretpostavkom da će u Europi naići na neke benevolentne partnere na razini vlada i institucija (računajući na nominalno socijaldemokratske stranke, pa čak i na Maria Draghija, predsjednika ECB-a). Sve ako i pristanemo ne pretpostavku da je ovim ugovorom grčka vlada “dobila na vremenu” kako bi djelovala, njena sfera djelovanja ipak je ograničena okvirima neoliberalnih strukturnih reformi na koje je pristala. Konačno, iako je točno da je jezik novog ugovora drugačiji od onog prethodnih (koristi se riječ “Institucije” s velikim “I” umjesto “Trojka”, “trenutna nagodba” umjesto “trenutni program”, itd.), to ne mijenja ništa na stvari.

Plan B Priznati poraz – prvo samima sebi, a onda i biračima – bio bi politički najzreliji i najodgovorniji prvi korak Sirize, tvrdi Kuvelakis (i sam član Centralnog komiteta Sirize). Tek je onda moguća izrada nove političke strategije koja će uzeti u obzir da odustajanje od prijetnje Grexita znači i odustajanje od jedinog asa u rukavu. Kao što je Wolfgang Schäuble rekao nakon što je njemački parlament odobrio tu novu dozu financijske pomoći Grčkoj pod uvjetima svježe sklopljenog ugovora o kojem ovdje govorimo: “Mi Nijemci bismo trebali učiniti sve da Europu zadržimo na okupu koliko god možemo.” Najveći ekonomski profiter Eurozone upravo je Njemačka, čija ekonomija počiva na jakom izvozu, između ostalog, u zemlje europske periferije, a “agresivni” izvoz njemačkih roba postojanje zajedničke valute olakšava (i potiče). Euro je plodna voda njemačkog kapitala.

Nakon četiri mjeseca, kad istekne taj ugovor, a grčka vlada ponovno stupi u pregovore s europskim “partnerima”, možemo se nadati da će plan B – izlazak Grčke iz eura – biti razrađen, te da će Siriza zaista biti spremna ozbiljno zaprijetiti Grexitom (i da će imati contingency plan, ako do toga zbilja i dođe). Konkretno, to bi podrazumijevalo postupan rad na fundamentalnom restrukturiranju i djelomičnom otpisu duga, na uvođenju kontrole kapitala (da se spriječi njegov masovni bijeg iz zemlje), uvođenju paralelne valute (jer se prelazak s eura na drahmu ne može dogoditi preko noći) te drugim oblicima predostrožnosti koji bi ublažili ekonomsku i socijalnu havariju nastalu bankrotom države – što je prva stvar koja će se dogoditi tog trena kad (ako) Grčka iziđe iz Eurozone. U suprotnom, teško je vjerovati da će Trojka, na čelu s njemačkom vladom, do tada i u čemu popustiti i skrenuti s puta ortodoksnog neoliberalizma – a u tom slučaju, odustajanje od mjera štednje u Grčkoj i razvoj progresivne ekonomske politike neće biti mogući. Ukratko, sve govori u prilog tome da će se izbor Sirize nakon ta četiri mjeseca svoditi na sljedeće: ili ostanak u euru ili prekid mjera štednje. Da bi se dogodilo oboje, potrebna je potpuna promjena političke krvne slike Europske unije, što nije nimalo izgledno (niti je politički zrelo, kao što je rečeno, na takvo se nešto oslanjati) ili prijetnja Grčkog izlaza iz Eurozone (što ovisi o Sirizi).

Da bi se razvoj takve nove, odrješitije i realističnije, političke strategije dogodio, Sirizi je potrebna kritička podrška europske ljevice, ali naročito njenih internih radikalno-lijevih elemenata, čija je bitna uloga da je sada povuku u tom smjeru. Valja napomenuti: da Grčka komunistička partija (KKE) nije otpočetka izbora Sirizi pristupala shizofreno sektaški (zbog čega sada likuje nad razvojem događaja), takav bi se ishod događaja možda mogao izbjeći potencijalnom koalicijom Sirize i KKE-a (umjesto da je Siriza bila prisiljena koalirati s konzervativnim ANEL-om). Također, bitan moment koji će ubuduće odrediti političku (i pregovaračku) snagu Sirize jest sposobnost stranke da pregovaračku situaciju koja se dogodila i koja će se vjerojatno ponoviti približi prvenstveno Grcima, ali i ostalim europskim narodima, s jednostavnim i sasvim istinitim objašnjenjem: mi smo pokušali doći do sporazuma, čak smo bili spremni i na velike ustupke, ali Njemačka se nije htjela povući niti pedlja; želje za suradnjom očito nema, nego europske institucije nastavljaju sa nedemokratskom politikom nametanja strukturnih mjera koje devastiraju našu zemlju, pa vas molimo za podršku u izlasku Grčke iz eura, jer drugog načina zaustavljanje humanitarne krize očito nema. Jer već kroz dva tjedna ovih prvih pregovora je mnogima – čak i izvan okvira ljevice – postalo jasno kako funkcioniraju “Institucije” (Trojka) i tko je u toj priči “bully”, a tko žrtva. Kad bi Siriza to politički istaknula, vjerojatno bi naišla na značajnu količinu podrške.

Između dvije vatre No, koliko god se samo spominjanje “nacionalnog” lijevim eurofilima ne sviđalo, priča Sirizina izbornog uspjeha nacionalna je priča – što Statis Kuvelakis s pravom prigovara Étienneu Balibaru, francuskom filozofu i zastupniku “nadnacionalnog” europskog identiteta. Siriza je dobila na izborima dobrim dijelom upravo jer je igrala na kartu izgubljenog nacionalnog suvereniteta, u demokratskom, ne-nacionalističkom, otvorenom smislu. Podrška izvan Grčke svakako bi Sirizi bila dobrodošla, no to ne može biti primjeren fokus političkih analiza Sirizine situacije; ona se otpočetka okrenula prvenstveno stanovnicima Grčke, i njen daljnji uspjeh vjerojatno će ponajviše ovisiti o nastavku političke razboritosti na tom polju, budući da će upravo grčki građani biti zadnja linija obrane protiv Trojke, ekonomske krize i reakcije fašističke Zlatne zore, ako do Grexita dođe. Takva nacionalna baza onda postaje temelj za širu internacionalnu političku strategiju, zbog čega druge progresivne političke stranke (poput španjolskog PODEMOS-a) također mogu ući u igru po istoj osnovi. Konačni je poraz, prema tome, još uvijek moguće izbjeći. Dapače, par tjedana nakon završetka pregovora, postoje neke naznake za optimizam.

Nakon rezultata prvih anketa, čini se da se grčka javnost nakon te prve runde pregovora s Trojkom samo dodatno radikalizirala: podrška Sirizi nije pala, nego porasla (da se sada održavaju izbori, Siriza bi dobila 41.3 posto glasova), iako većina, odnosno, 39 posto ispitanih (ispravno) smatra da je postignut dogovor u suštini nastavak sporazuma prethodnih grčkih vlada s trojkom, što pokazuje da javnost smatra da je Siriza učinila što je mogla u danim okvirima, no da sporazum nikako nije “nova stranica” za zemlju. Što je još značajnije, 54 posto ispitanih podržalo bi uvođenje kontrole kapitala, a čak 38 posto podržalo bi izlazak iz Eurozone (što je porast unatoč tome što je 60 posto ispitanih još uvijek protiv Grexita). Nadalje, nakon što se grčka delegacija vratila u zemlju, na internom sastanku stranačkih predstavnika u parlamentu, trećina Sirizinih članova glasala je protiv donesenog sporazuma s trojkom, a na sastanku Centralnog komiteta, 41 posto članova se usprotivilo i sporazumu i “Varufakisovoj listi” reformi – što ukazuje na značajan unutarstranački otpor popuštanju Trojki. Konačno, iako je razmjer progresivnih reformi koje Siriza sada planira provesti daleko manji od onog zacrtanog u predizbornom programu (radi se u trošku od 200 milijuna eura, umjesto planiranih 1,8 milijardi), one su i dalje bitne za smanjivanje humanitarne krize, s jedne strane, te za pridobivanje podrške javnosti, s druge. Lista tih reformi je poduža: obitelji ispod razine siromaštva koje nisu mogle plaćati troškove struje imaju pravo na ponovno priključivanje u sustav opskrbe električnom energijom (sveukupno oko 150.000 kućanstava); otkazivanje smanjenja penzija koje je prethodna vlada planirala za 2015. godinu; nacrt postupnog povratka minimalne mjesečne plaće u iznosu od 751 eura; zaustavljanje procesa privatizacije državne elektroprivrede; zabrana oduzimanja jedine nekretnine dužnicima zbog nemogućnosti vraćanja kredita; konačno, formiranje međunarodne komisije za reviziju grčkog javnog duga koja će otvarati osjetljive dokumente prethodnih vlada s Trojkom te neistražene slučajeve korupcije (poput njemačkog Siemensa) i koja će vjerojatno značajan dio javnog duga dovesti u pitanje na temelju ekonomski i pravno neporecivih argumenata (što bi, od svega navedenoga, najviše moglo uzburkati odnose s Trojkom).

Ono što slijedi je stoga dvostruki politički pritisak na Sirizu: s jedne strane, pritisak od strane samih Grka da se predizborna obećanja ispune te od unutarstranačkih elemenata da se ne posustaje pred trojkom, te s druge, pritisak od strane Trojke da se nastavi s redovitim ispunjavanjem dogovorenih “obaveza” u vidu dodatnih mjera štednje, privatizacija i suzdržavanja od “unilateralnih” mjera (odnosno, grčka vlada ne bi smjela poduzimati nikakve veće reforme bez “amena” Trojke). Nemogućnost da se Siriza prikloni objema stranama izaći će na vidjelo najkasnije za četiri mjeseca, kada počne sljedeća runda pregovora s trojkom, a lako moguće i prije toga, ako trojka određene poteze Sirize proglasi “unilateralnima” te zaustavi dotok financija iz ECB-a u grčke banke. Reperkusije potencijalnog poraza Sirize pred Trojkom, a koji je izvjestan ako se Siriza ne spremi na izlazak iz Eurozone, bile bi katastrofalne prvenstveno za same Grke, ali i za europsku ljevicu, koja u Sirizu polaže velike nade.