#440 na kioscima

12.2.2016.

Ilija Aščić  

Sjećanje na djeda


Moj djed Franjo bio je prava bitanga i pokvarenjak, nikad nije išao u školu i cijeli je život, do zadnjeg dana, bio istinski opsjednut samo ženama i njihovim vaginama. Nije imao nimalo poštenja i učinio bi bilo što samo kako bi se popeo na neku ženu. Napravio je šest legalnih sinova, koji su svi redom podlaci jedan gori od drugog i vode se samo jednom mišlju: kako što lakše proći u životu. Bili su u stanju piti s tobom cijeli dan, a sutra te zajebati na najpodliji način. Svi su se kotili kao žohari, pa je djed imao preko tridesetero unučadi i mislim da većini nije znao ni imena. Ja sam bio među njima. Imao je jednu sestru u Australiji i jednom godišnje sam mu pomagao da joj napiše pismo. Pisma su uvijek počinjala sljedećim riječima: “Draga sestro Marija, pošalji mi para…” Zatim je slijedilo nabrajanje kako se teško živi i što sve misli kupiti njenom lovom. Sestra bi mu ponekad poslala 100-200 dolara, a ponekad ne bi. Kad bi pak stiglo njeno pismo iz Australije, donio bi ga meni da ga pročitam, ali kad bi vidio da u pismu nema čeka, dalje ga nije ni zanimalo što mu sestra piše. Nije ga bilo briga kako ona živi u imigrantskom predgrađu Sidneyja i koliko govana mora pojesti za tu lovu.

Pred kraj rata živjeli smo u izbjegličkim bungalovima na moru, u golemom krtičnjaku prepunom bijede i svega ostalog što ide uz to, a frendovi su mi bili Marko i Ivica, maloljetni delinkventi, tipovi koji su me naučili svakakvim lopovlucima i podlostima. Po cijele dane nismo radili ništa, samo smo igrali košarku i smišljali kako i koga zajebati. Odlazili smo na skrivene nudističke plaže i potajno masturbirali, promatrajući gole ženske iz prikrajka, krali smo odjeću turistima na plaži, obijali smo zatvorene ugostiteljske objekte, a radili smo i gore stvari, no to nije tema ove priče. 

Jednog ljetnog popodneva, kad je žega bila na vrhuncu, sjedili smo u djedovom sobičku i naklapali gluposti. Djed se žalio kako je teško biti star, mučile su ga svakakve boleštine, ali to mu nije teško padalo. Falile su mu žene, kad je bio mlad svaki je dan imao neku ženu, a sad kad je star više ne mare za njega. Naravno da nisu marile, bio je prevalio 70-tu, imao je golemu trbušinu i prazan džep. Pričao je kako je nekad povaljivao seoske žene po livadama, a svaki put bi mu se oči zakrijesile od ushićenja. Posebno su ga palile ženske s golemim stražnjicama. Mi smo ga podjebavali da će prije umrijeti nego što će opet ubosti nešto, na što bi on samo priprijetio kratkim “Vidjet ćete vi jednom!”

– A što bi ti, deda, kad bi ti mi doveli kakvu žensku? – upita Ivica podlo.

Djed se pokvarenjački nasmija:

– Bogati, diplio bih pomalo!

Ivica je nabacio djedu da bismo mu mi mogli dovesti neku žensku. Ali, rekao je, očekuje lovu. Ništa nije besplatno. Djed se nakesio i dao nam 10 maraka. To mu je bila zadnja lova. Mi smo mu obećali za tu lovu dovesti žensku da kara. Nisam imao pojma koga bismo doveli, ali imao je Ivica. Taj je tip bio pokvarenjak najniže vrste, znao je svu silu polusvijeta i bio je u stanju smisliti najgore opačine. Bolje da ne pričam čemu me sve naučio. Nisam mu bio ni do peta. Danas je brusač u brodogradilištu, oženjen, otac troje djece, sa stanom kupljenim na kredit, no to je druga priča.

Bila je to žena od kojih 50 godina, imala je više od 120 kila i goleme naslage ogavnog sala oko trbuha i guzice, ali djedu bi sigurno bila dobra. Imala je priprosto i glupo lice, nije se kupala barem mjesec dana, a vjerojatno nije bila ni posve normalna. Živjela je sama i svi su je prezirali. Kako i od čega je živjela, suluda su pitanja u ovom suludom svijetu. I tako smo je ja i Ivica nagovorili da dođe djedu “očistiti sobu”, jer je djed star, nepokretan i nagluh, a mi ćemo joj platiti pet maraka, da mu malo uredi sobu. Pristala je odmah. Siromaštvo čini čuda, čini da obični ljudi postanu govna i spremni su ubiti za par pišljivih kuna, a kamoli ne nešto drugo.

I tako, par dana kasnije, evo nas dvojice kako hodamo ulicom sa ženom od 120 kila i sa smišljenom strategijom. Ponijela je čak i pribor za čišćenje. Ako postoji bog i ako nas je vidio u tom trenutku, sigurno je zgađeno okrenuo glavu i pljunuo.

Doveli smo je djedu na vrata, rekli joj da je djed unutra, ali da njemu neće smetati dok ona čisti sobu. Djed će joj dati lovu kad bude gotova s čišćenjem. Gurnuli smo je unutra i zatvorili vrata iza sebe, ostavivši je s djedom. Naravno, otišli smo na drugu stranu bungalova i uzverali se uz oluke kako bismo gledali kroz prozor što se zbiva unutra, a bogme imali smo što i vidjeti. Djed je bio potpuno gol i navalio je na nju, ne čekajući ni sekunde. Uspaljeni stari jarac pripio se uz nju, pokušavajući je nekako povaliti na krevet i strgati joj odjeću, a ona je vikala i molila da je pusti. Bila je ogromna žena, mlađa i snažnija od djeda, pa je djed nije uspijevao savladati. Skočio bi na nju poput zeca, a ona bi ga odalamila rukom i otresla sa sebe na pod. Hrvali su se po sobi, a ja i Ivica smo umirali od smijeha, viseći na tim olucima. Tako ga je jednom bacila na pod, da je udario glavom u rub noćnog ormarića. Valjda mu se na trenutak zavrtjelo u glavi, jer je ostao ležati na podu i jaukao, a ona je iskoristila priliku da pobjegne. Imala je sreću da nitko nije zaključao vrata. Izjurila je van i pobjegla. Bio je to žalostan prizor, jadna žena, napola razodjevena, izgrebana po licu i vratu, prizor koji bi rasplakao svakoga tko je to vidio, pa i nas, da nismo bili totalni idioti. Ali mi smo umirali od smijeha i gurkali smo jedan drugog i cerekali se.

– Pobjegla mi je! – vikao je djed i istrčao gol na verandu. – Držite je! Ne dajte da pobjegne!

Ali žena je nekako pobjegla ulicom. Nikad je više nisam vidio.

Djed je na potiljku imao ranu iz koje je krvario. Morali smo zvati hitnu da mu zakrpaju glavu. Hitna ga je odvezla i vratila ga za sat vremena zakrpane glave. Kad se vratio, htio je da mu vratimo 10 maraka, jer smo ga prevarili, ali mi smo se pravili ludi. Nismo mi krivi što je on ostario i nije u stanju izići na kraj sa ženom. Jesmo li mu doveli ženu? Jesmo! Eto.

Djed je odmahivao glavom, ne shvaćajući s kakvim lopužama ima posla. Ostao je i bez žene i bez 10 maraka. Tih 10 maraka smo isti dan zapili i prokockali na poker automatima.

Takav je bio moj djed Franjo, a kad ostarim vjerojatno ću i ja biti poput njega.

Pokopali smo ga prije 15 godina. Nikad mu nisam otišao na grob.

 

Ilija Aščić (1980.) diplomirani je novinar i fotograf. Objavio je niz kratkih priča u različitim tiskanim i elektroničkim medijima, poput Večernjeg lista i Vijenca. Piše kratke priče i fotografira. Živi u Zagrebu.

preuzmi
pdf