Razgovaramo s grafičkim dizajnerom i graffiti majstorom u povodu iscrtavanja mačkografita u knjižnici Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu
MAČJA VIBRA
Kako je nastala ideja oslikavanja zidova knjižnice Ekonomskog fakulteta mačkama i na koji ste način osmislili mačkografite? I, naravno, kao potpitanje: zbog čega upravo 29 mačaka te sada, za naše prigode, jedinstvene knjižnice?
Ideja za zid u knjižnici razvila se prilično spontano. Već nekoliko dana po viđenju zida krenuo sam s radom. Jedina dvojba je bila da li raditi sprejem ili akrilom.
Prva misao je bila napraviti veliki šareni grafit, međutim tamo borave ljudi koji bi se trebali koncentrirati i cijeli prostor je elegantan i jednostavan pa sam mural ograničio na dvije boje, plavu i smeđu, a ono što je ostalo razigrano su elementi.
Dok skiciram radove, obično slušam glazbu, a što mi je tempo brzi i zahtjevniji, pribjegavam mirnijoj glazbi zbog koncentracije. U ovom slučaju slušao sam Planete Gustava Holsta i došao do Saturna, koji je nazvao Bringer of old age, što mi se učinilo simpatično s obzirom na netom navršeno četvrto desetljeće.
Naišao sam na podatak da Saturnov obilazak Sunca traje 29 zemaljskih godina i jednostavno nacrtao toliko mačaka. Mačke prikazuju ljude s njihovim dobrim i lošim stranama, kao kod većine mojih radova.
Recite nam ponešto o mačku Jinxu kojega navodite kao svoju inspiraciju za sve mačkolike grafite i slike te kada je nastao prvi mačkografit?
Mačak Jinx je privržena i prijateljski nastrojena, ali i pomalo prgava životinja. Osim što je fizički izuzetno simpa, sa svojom dugom dlakom i risovskim licem (čak ima i čuperke koji vire s vrha ušiju), ne gleda blagonaklono na uzurpiranje teritorija niti gnjavljenje. Nekoliko ljudi je zbog toga završilo s ozbiljnim ogrebotinama, s time da nikome nije pristupio pa ga napao, nego je tako reagirao u obrani nakon što su ga nastojali na silu zadržati i maziti. Mačja nezavisnost mi je solidna osobina. Odani su ljudima u svom okruženju i općenito šire dobru vibru, ali nisu naivni niti se daju maltretirati.
Ne mogu se sad sjetiti prvog grafita s motivom mačka, ali vjerojatno je da je nastao početkom 2000-ih.
ZAGREB KAO GNIJEZDO
No tu su i ostale životinje; jednom ste prigodom u jednom razgovoru naveli jazavce, pse, medvjede, lasice, lisice, sove, risove, jelene, kao svoje zoo-teme, a pritom da Vam je najdraža životinja jež, "kao simbol solidne i skromne osobe" koju još kao klinac pamtite iz Ćopićeve Ježeve kućice, koja je danas, pridodajete "u doba sebičnosti, otuđenosti i manjka suosjećajnosti vjerojatno šutnuta van i iz školske lektire"1.
Svijet prirode je oduvijek bio predmet mog divljenja. Odmalena sam veliki štovatelj Davida Attenborougha i njegovih dokumentaraca. Također, od kada se sjećam, kod kuće smo imali ljubimce, od sasvim običnih do onih malo manje uobičajenih. Dok čovjek ima sposobnost kriti osjećaje, životinja na prvu loptu pokazuje emociju i time jasno daje do znanja što vam je činiti ili ne činiti.
Ježeve smo često nalazili u vrtu bake i djeda i hranili, a nerijetko sam se znao noću vraćati doma u Centar i nailaziti na njih na sasvim neobičnim lokacijama, recimo u Bakačevoj, pa ih odnositi na Ribnjak. Žao mi ih je jer masovno stradavaju od pasa neodgovornih vlasnika, automobila i okrutnih ljudi.
Mislim da je Ježeva kućica poučna priča koju bi svakako trebalo čitati djeci. Svjedocima smo da se ljudska narav uopće ne mijenja kroz stoljeća i nove generacije treba učiti o časti i poštenju. Masovni mediji publiku hrane površnim sadržajima; televiziju izbjegavam jer se grozim naletjeti na zaglupljujuće emisije tipa Big Brother i slične sadržaje kojima je valjda cilj prikazati da se do imetka može doći nabrzaka, po mogućnosti javnim sramoćenjem. Sličnim sadržajima obiluju i tiskani mediji, popularni filmovi i Internet. Teško bi bilo sve filtrirati, ali svakako mislim da je poželjno učiti mlade generacije da razmišljaju vlastitom glavom, jasno razlučuju dobro od zla i kontinuirani predani rad koji te nekamo može dovesti od lažno prikazanih sumnjivih prečica. Za male kikiće ne znam koje bi djelo moglo biti primjerenije od skromnog ježa koji poštuje svoj dom.
Kada ste bili u Australiji, što Vas je posebno fasciniralo u kulturi grada u odnosu na Zagreb?Zapravo, koliko je bitna izvedba grada, u smislu dionizijskoga oblikovanja društva o čemu je npr. pisala Ruth Benedict? Je li po Vama Zagreb dosadan, vizualno zamorno, siv grad?
Prva stvar koja me vukla Australiji i Novom Zelandu je priroda. Ne konkretno trekking po šumama, ali svakako opći dojam, zoološki i botanički vrtovi, lokalne ribarnice, parkovi, obale, neke lokacije po unutrašnjosti, vožnja autobusom, jezero sa sumpornim isparavanjima, nastambe Maora i slično. Gradovi kao gradovi mi izgledaju kao miks Amerike i Europe, što je bilo očekivano. Lakoća snalaženja po gradu nemjerljiva je u svakom većem koji ima podzemnu željeznicu. Što se društvenog života tiče, nisam bio hiperaktivan, sreo sam određeni krug ljudi, ali više smo bili orijentirani na druženje tipa večere kod kuće, neka usputna pićenca i klope po gradu; ne mogu reći da smo u potpunosti doživjeli i osjetili neke karakteristike kako se ponašaju ljudi kad su vani. Iz nekih drugih iskustava mogu samo reći da bi stereotip Australca usporedio sa stereotipom Engleza.
Zagreb mi nije dosadan, Zagreb mi je gnijezdo. Smetaju me prevelike gužve, nesigurnost kad si vani, a Zagreb, bar do sada, nije bio ni ekstremno agresivan ni ekstremno naporan ni u kojem pogledu.
Dalo bi se dosta pričati o plusevima i minusima grada, svakako ima puno stvari koje bi mogle biti bolje, ali do sada mi nikad ozbiljno nije palo na pamet seliti se nekamo.
O GUBITKU DUŠE
Što se boja tiče jednom ste prigodom istaknuli da će u okviru izložbe Continents na slici Evrope prevladavati svijetlonarančasta koja ukazuje na zatomljivanje emocija ili bijela koja pak sugerira gubitak duše. Kakva je sada Vaša vizija Evrope s obzirom na žilet-žice i pritom koliko su umjetnici Vaše struke reagirali na tvrđavu Evropa?
Pri zatomljivanju emocija mislio sam na prirodu zapadnjaka. Kod Južne Amerike i Afrike sam koristio žešće boje, jer ih tako doživljavam. Gubitak duše je opet, nešto što se dešava otuđivanjem ljudi. Jedan od tragikomičnih novijih primjera je selfie stick. Dakle, sad čak više ne moraš ni zamoliti nekoga da te slika, već možeš sam slikati sebe u bezbroj poza. Dizanje je to bezbrojnih selfieja na novu razinu.
O današnjim događanjima isto bi se moglo puno raspravljati, ali da skratimo: povijest ne traje pedeset ili sto godina, ona ipak traje nešto duže. Samo me žalosti da je većina ljudi i dalje kratkovidna i sebična. Globalno.
I završno; recite nam nešto o svojim izvedbama grafita u Zagrebu – gdje sve možemo vidjeti Vaše zoo-grafite i jeste li možda planirali neku izvedbenu šetnju Zagrebom prema Vašim grafitima?
Ne vidim svoje radove kao zoo-grafite, većinom sam uglavnom crtao slova i klasične graffiti elemente, u novije vrijeme igram se tim istim elementima, a usput dohvaćam i likove jer me vesele i jer svojom prisutnošću oživljuju površinu odnosno rad. Neke od lokacija gdje se moji radovi mogu vidjeti su igralište osnovne škole u Varšavskoj, Studentski centar, Garaža Kaptol centra, garaže Zagrebparkinga na Langiću i Kvatriću i brojne druge lokacije. Najjednostavnije ih je ipak sagledati na mojim stranicama, ponajprije na Facebooku i Instagramu, gdje ih najčešće objavljujem.
Bilješke:
1 Op. ur. u nedavno predstavljenom prijedlogu Nacionalnog kurikuluma za predmet Hrvatski jezik Ježeva kućica stoji na popisu lektire.
Više o graffiti majstoru Slavenu Lunaru Kosanoviću:
www.lunar75.com
http://instagram.com/slavenlunar
https://www.facebook.com/slavenlunar