Ime “Emona” služilo je za pozicioniranje Ljubljane i Slovenije unutar tadašnje Jugoslavije kao alat za diferencijaciju Ljubljančana i Slovenaca od drugih Jugoslavena
Slovenska prijestolnica Ljubljana se, kao i mnogi drugi gradovi, voli pohvaliti svojom drevnom i uglednom prošlošću. To joj omogućuje njena antička prethodnica, rimska Emona, grad koji je na prostoru današnjega središta Ljubljane živio od 1. do 6. stoljeća n.e. Ove i naredne godine u Ljubljani se odvija niz priredaba kojima grad obilježava 2000 godina od izgradnje Emone – a time i svoju okruglu obljetnicu. Zašto i kako su Ljubljana i Emona čvrsto povezane?
Dragocjena antika i spomenici kao aktanti
Sve što znamo o prošlosti posredovano je kroz sadašnjost. Prošlost reproduciramo u sadašnjosti – uz pomoć sadašnjih riječi, izraza, alata – u odnosu na sadašnje društvene okolnosti, političke preferencije i kulturne okvire. Diskursi o prošlosti uvijek su izrazito politički; uobličavanje prošlosti politički je proces kroz koji se dogovaramo i pregovaramo o svojim sadašnjim nastojanjima, ambicijama, strahovima. Kroz relevantnu prošlost komentiramo sadašnje političke i društvene tenzije, rješavamo ih ili olakšavamo.
Već najmanje tristo godina Emona za Ljubljančane predstavlja antičko nasljeđe koje svjedoči o njihovom prastarom pravu na prestiž i prostor. Priče o zajedničkoj emonskoj prošlosti cijelo su to vrijeme jedan od temelja identiteta građana Ljubljane. Zašto baš Emona?
Na antiku se oduvijek gledalo kao na temelj zapadnoga svijeta, kao na nositeljicu civilizacije, prosvjete, kulture, kao na opoziciju barbarizmu. Tako je i ponos Ljubljančana (kao i svih Slovenaca) na emonsku prošlost povezan s idejom antike kao kolijevke civilizacije – civilizacije, koju su nam donijeli Argonauti, Grci ili Rimljani. Ideja antike kao nositeljice civilizacije je, zapravo, jedan od zajedničkih mitova Zapada. U tom je diskursu Emona naš, ljubljanski, slovenski dio antike – a time i dio napretka, kulture, prosvjete i ugleda, koje obuhvaća pojam antike.
Ideje, stvari i ljudi tijesno su međusobno povezani. Uobličavanje prošlosti niz je kompleksnih preplitanja ljudi i stvari u distibuirane kolektive, mreže, zbirke, asemblaže; to su mnogobrojni procesi u kojima ljudi i stvari jedni druge uspostavljaju i u kojima su stvari jednako konstitutivan dio političkih procesa, kao što su to i ljudi.
Emonsku baštinu čine predmeti i spomenici, materijalno – i u jednakoj sumjeri ideje i htijenja, razmišljanja i priče. Nasljeđe je praksa, entitet u stalnom formiranju. Emonski spomenici, arheološki parkovi, muzejski predmeti – to su materijalna sidrišta ideje nasljeđa, ono što ga učvršćuje i veže za određeni prostor. Ali oni su i više od toga – oni su aktanti (agents) u procesu uobličavanja emonske baštine.
Teorija aktera i mreže francuskog sociologa Brune Latoura usredotočena je na pitanja o produkciji znanja, znanstvenih činjenica. On pretpostavlja da u tim procesima nisu aktivni samo ljudi, već i životinje, objekti, ideje. Za uspostavljanje kontinuiteta s prošlošću ključni su fizički, opipljivi ostaci prošlosti. Kada posmatramo ili dodirujemo predmete koje su izradili naši preci, predmeti su ti koji uspostavljaju vezu između nas i njih. Djelovanje i snaga fizičkih ostataka prošlosti se aktivira kroz njihova osjetilna i fizička svojstva, njihovu vidljivost, opipljivost, materijalnu konkretnost i njihove sposobnosti da evociraju prošlost, drevnost.
Emonu možemo sagledavati kao kompleksnu mrežu aktanata, koja funkcionira, konstantno se transformira i ponovno uspostavlja. Kroz njeno djelovanje kontinuirano je preobličena relevantna antička prošlost Ljubljane. U mreži ne djeluju samo političke ideje i potrebe, ne samo velike osobnosti, kao što su Janez Ludvik Schönleben i Jože Plečnik, već i sami zidovi, kamenje, papiri, olovke... Mreža aktanata Emona – uključujući njene spomenike i ideje o njoj – tijekom vremena je mobilizirala cijeli niz saveznika i uspostavila se u onakvom obliku u kakvom danas prepoznajemo Emonu. S tim procesom je, kao što ćemo vidjeti u nastavku, bio povezan niz političkih aspiracija i ideoloških primjena.
Starost kao politički argument
Prvo otkriće Emone kao prethodnice Ljubljane povezano je s mitom o Argonautima. Verzija toga mita – koju su zapisali kasnoantički historiografi Sozomen i Zosim – govori o tome da su Jazon i argonauti na putu kući iz Kolhide putovali i preko teritorija današnje Središnje Slovenije. Zaustavili su se na području sadašnje Ljubljane i tu izgradili grad Emonu. Tu su priču lokalni intelektualci otkrili već u 16. stoljeću, a u 17. je u to vrijeme vodeći ljubljanski učenjak identificirao argonautsko-rimsku Emonu kao prethodnicu Ljubljane u svom radu Aemona vindicata, sive Labaco Metropoli Carnioliae vetus Aemonae nomen jure assertum objavljenom 1674. godine.
U duhu vremena Schönleben je izvješća dvojice antičkih autora razumio kao povijesnu činjenicu i ključni podatak o vrlo starim korijenima Ljubljane. Mobilizirao je svoje prijatelje i pristaše, članove ljubljanske inteligencije i lokalne uprave kako bi zajedno promovirali slavnu prošlost rodnoga grada. Učenje o izuzetnim korijenima Ljubljane suoblikovalo je Academiu operosorum Labacensium, utemeljenu 1693. godine i dalo nekoliko javnih spomenika, prije svega gradskih fontana, koje su podsjećale na argonautsku legendu kroz natpise ili skulpture. Tako su ideje o argonautskim korijenima Ljubljane dobile svoje materijalno sidrište koje ih je konsolidiralo i povezalo s određenim prostorima unutar grada.
Antikvarski interesi bili su tijesno povezani s političkim interesima. Istraživačima, crkvenim velikodostojnicima i gradskim dužnosnicima Emona je – kao drevna prethodnica Ljubljane – govorila o prastarom pravu Ljubljančana na njeno nasljedstvo. Stari, antički, grčki korijeni bili su znak prestiža kojim je Ljubljana premašila druge gradove habsburških nasljednih zemalja, budući da je prema izračunima Schönlebena i njegovih sumišljenika ona bila osnovana već 1222. godine pr. Kr. Ljubljana, grad na rubu tadašnjih događanja, dobila je zahvaljujući argonautskoj Emoni drevnu i slavnu povijest, koju su umjetnici željeli ponosno pokazivati svijetu i drugim gradovima.
Oduševljenje ljubljanske elite kasne renesanse i baroka nad antičkom baštinom grada svjedoči o tome da je ljubljanska elita željela uhvatiti korak sa znanstvenim i umjetničkim strujama Europe. U to je vrijeme priča o Argonautima bila poznata svim intelektualcima i na nju se gledalo kao na jedan od zajedničkih mitova zapadne civilizacije.
Emonska antika i Plečnikova Ljubljana
Više od sto godina kasnije, na početku 20. stoljeća, počelo se s prvim suvremenim arheološkim iskopavanjima Emone, koja su – među ostalim – razotkrila impozantan, skoro 300 m dugačak dio južnih gradskih zidina. Taj je dio zidina uskoro nakon iskopavanja i konzervatorskih radova postao točka spora. Nakon Prvog svjetskog rata Ljubljana se počela naglo širiti i na područje gradskih zidina, pa su neki zahtijevali njihovo uklanjanje i time oslobađanje novih građevinskih parcela. Zidine su, navodno, bile ružna razvalina, koja je ometala promet u tom dijelu Ljubljane, kao i napredak općenito.
Protiv tih inicijativa odlučno se postavio tadašnji konzervator za pokrajinu Kranjsku, France Stele, a svoje je argumente za očuvanje južnih gradskih zidina sažeo u knjižici U obranu rimskog zida na Mirju (1928.) i u sukob uvukao svog prijatelja, već tada uglednog slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika.U Steletovom manifestu Plečnik je predstavio svoju umjetničku viziju ostataka rimskih zidina. Mobilizacija aktanata za preuređenje zidina se, znači, desila u tome krugu, možda s većim angažmanom samoga Plečnika. Južne emonske zidine na Mirju brzo su stekle dovoljno pristaša – kako u stručnoj javnosti, tako i među Ljubljančanima općenito – pa zidine nisu bile srušene, već su ih u razdoblju od 1936. do 1938. obnovili prema nacrtima arhitekta Plečnika, iako su njegovi nacrti bili u očitoj suprotnosti s već tada uvriježenim konzervatorskim motom “konzervirati, a ne restaurirati!”.
Južne emonske zidine su mjestimice radikalno promijenjene, budući da su postale umjetnička kompozicija, kombinacija rimskih ostataka, novih ideja i aluzija. Emonska antika je nadgrađena, još je više “antička” nego prije i eksplicitno izložena u ambicioznoj kompoziciji, koja je oblikovala impozantan javni park – novi, monumentalan spomenik u Ljubljani, koji je svjedočio o eminentnoj i uglednoj baštini grada te odgovornosti njegovih građana da ovu baštinu poznaju i cijene. Jednom riječi, Emona je u tom razdoblju bila predstavljena kao ugledna prethodnica Ljubljane, prethodnica, koju valja čuvati i njome se ponositi.
Motivi za konstrukciju i rekonstrukciju emonske baštine u tom razdoblju nisu bili samo lokalnog, već i nacionalnog karaktera. Prije 1918. godine Slovenci su u Austrougarskoj bili podijeljeni u četiri provincije; Ljubljana je bila administrativno središte jedne od njih te politički i gospodarski povezana sa srednjoeuropsko-habsburškim prostorom. Osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine te su se veze prekinule. Tijekom sljedećih godina Ljubljana je politički postala središte slovenstva u novoj državi, koja je sada konačno bila i država Slovenaca. Ljubljana kao simbolička prijestolnica Slovenaca bila je konceptualizirana i poduprta od strane slovenskih političkih i gradskih ljubljanskih elita, kao i od strane intelektualaca. Jedan od njih, Stele, u svojoj je knjižici eksplicitno istakao da je Ljubljana nakon 1918. godine postala prijestolnicom Slovenaca te da zato mora podići svoj ugled, među ostalim kroz očuvanje i preuređenje rimskih zidina na Mirju.
Obnova južnih emonskih zidina se, znači, mora sagledavati u širem kontekstu nacionalnoga interesa, koji se ostvarivao i kroz arhitektonski program obnove Ljubljane od strane arhitekta Plečnika, tzv. “Plečnikove Ljubljane”, simboličke prijestolnice Slovenaca. Plečnik je emonsku antiku preoblikovao i tako rimski spomenik iskoristio za tadašnje potrebe. Transformacijom zidina antička je prošlost uporabljena za konstituiranje naroda te ugrađena u fizički prostor i kolektivno sjećanje Ljubljane, ali također i Slovenije. Ljubljančani, kao i Slovenci, postali su nasljednici univerzalnog nasljeđa Rimskoga Carstva, dio zajedničke povijesti Zapada.
Drugi i drugačiji
Tijekom opsežnih arheoloških istraživanja u drugoj polovici 20. stoljeća Emona se ponovno znatno zasidrila u svijesti Ljubljančana. Bila je predstavljena kao antička, ali i kao urbanistički i arhitektonski iznenađujuće moderna prethodnica Ljubljane. Toj su ideji nesumnjivo prethodile pronađene antičke kloake, u koje je kasnije često bila provedena još uvijek funkcionirajuća kanalizacija, pronađeni ostaci vodovodnih cijevi te ostaci hipokausta, rimskog uređaja za grijanje, koji je nalik na centralno grijanje, a koje su stanovnici Ljubljane u mnogim mjestima diljem grada po prvi put dobili tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Fascinacija rimskim urbanizmom isticala je Emonu kao precizno projektiran i u jednom mahu izgrađen grad čiji su stanovnici živjeli na razini, koju je na ovom prostoru iznova donijela tek druga polovica 20. stoljeća.
Politička i ideološka primjena Emone u tom razdoblju datira iz 1950-ih godina i možemo je pratiti u – kutiji cigareta. U to je vrijeme ljubljanska Tvornica duhana kraće vrijeme proizvodila cigarete Emona. Kutija cigareta je na prednjoj strani ambalaže imala sliku ljubljanske tvrđave i nebodera, dok je na stražnjoj strani imala napis “Made in friendly Yugoslavia”. Vjerojatno se radi o (posredno ili neposredno) politički motiviranom projektu, gdje je država željela – tim proizvodom za masovnu uporabu u osjetljivom razdoblju poslije sukoba s Informbiroom – na različitim razinama jasno pokazati Zapadu gdje je njeno mjesto. Zato je i bilo odabrano ime Emona a ne Drava, Zeta, Morava. Kod potonjih se radilo o proizvodima standardiziranim državnim monopolom, koji su se proizvodili u cijeloj Jugoslaviji. Emona je, međutim, bila robna marka ljubljanske Tvornice duhana, jedan od njenih prvih vlastitih robnih maraka.
Korištenje imena Emone za političko-ideološke argumente nije prestalo ni kasnije. Prema mišljenju nekih – u to vrijeme aktivnih stručnjaka – veliko zanimanje i potpora Emoni u drugoj polovici 20. stoljeća bili su povezani s nacionalnim samopouzdanjem. Ime “Emona” služilo je za pozicioniranje Ljubljane i Slovenije unutar tadašnje Jugoslavije, ponovno kao alat za diferencijaciju, ovog puta Ljubljančana i Slovenaca od drugih Jugoslavena. Iza često puta ponavljanih referenci na urbanu modernost, na civiliziranost prethodnice Ljubljane, krije se primjena emonske antike za kontrastiranje, za pozivanje na superiornost Emone, na civiliziranost Ljubljančana-nasljednika-Emone u usporedbi s Drugima.
Rimski grad kao političko-ideološki alat
Prošlost Emone je za Ljubljanu i Ljubljančane bila od izuzetnog značaja. Upotrebom njezina imena svi – koji su živjeli u Ljubljani od baroka pa nadalje, recimo zajedno s Benedictom Andersonom – mogli su se zamisliti, konstruirati kao homogena zajednica, kao Ljubljančani, sa zajedničkim ambicijama i interesima koje su mogli legitimirati i zajedničkom antičkom prošlošću. Kroz sve spomenuto već su se u baroku formirali ideološki privitci, koji su služili za razlikovanje od Drugih kroz sva tri razdoblja: ideje o superiornosti Nas-iz-antičkoga-civiliziranog-grada predstavljaju temelj emonskog identiteta pojedinaca i skupina.
Slike ljubljanske antike te ideje o Emoni od baroka do danas nisu bile fiksne. Mijenjale su se u skladu s političkim i društvenim okolnostima, promjenama u općim i umjetničkim konvencijama, promjenama u tehnologiji različitih medija, ideološkim okvirima pojedinih pisaca, direktora, umjetnika, kustosa te estetskim sklonostima i željama gledatelja, odnosno potrošača.
Emona je, međutim, Ljubljani – zajedno s događajima povezanima s njom – iskustvima i predmetima uvijek davala auru poštovanja, kontinuiteta i kulture. Bila je izvor samopouzdanja, izvor prestiža i prepoznatljivosti, kao i afektivno i emotivno iskustvo, dio kolektivnog sjećanja Ljubljančana, ono što je Pierre Bourdieu definirao kao simbolički kapital. Emona je Ljubljani služila kao mit o izvoru i sui generis; kroz nju je Ljubljana dobila svoj prostor u povijesti zapadnoga svijeta.
Sada je očito nastupilo vrijeme za drugačije priče o ljubljanskoj prošlosti. Jedna od njih se pisala 2009. godine, uz članak pod naslovom Još o našim megalitima. Članak sadrži fotografiju stupića rimskog sustava grijanja iz knjižice Antička Emona u srcu moderne Ljubljane. Fotografija je snimljena iz bliza i od dolje prema gore, bez metra, trasirke ili drugog mjerila. Tako se čini da je stupić sa slike u stvari snažan stup, a u pozadini se vidi drugo kamenje i nebo, po kojem putuju oblaci.
Zbog prividne monumentalnosti inicijatori nove priče o počecima Ljubljane interpretirali su taj stupić hipokausta kao ostatak megalitskog hrama.
Druge fotografije u knjižici razjašnjuju situaciju, ali to – pored napomena s objašnjenjima dvojice arheologa, sudionika u debati – nije bilo dovoljno uvjerljivo, budući da je struka navodno nesposobna, dok je “zanemareno” otkriće navodno imalo jasnu političku pozadinu: “Stiglo bi se do pitanja kulture koja je spomenik postavila. Kulturu koja je postavila takav spomenik jednostavno bi bilo nemoguće previdjeti. Kulturu koja će se morati otkriti, a cijelo vrijeme nam je pred očima. Najjednostavnije rješenje te arheološke zagonetke je da se otkriće jednostavno zanemari. Vjerojatno akademicima više odgovara da se kultura koja je živjela na teritoriju Središnje Slovenije, pripiše Vučedolskoj kulturi. Sretni Hrvati, koji imaju svoj Vučedol, Srbi Vinču, da o Estama i Rimu ni ne govorim, dok mi, Slovenci-sošničari, ostajemo nekakav vječiti privjesak bratskih nam susjeda.”1
Tu novu priču o navodnim megalitskim korijenima Ljubljane vidimo kao pokušaj da se stvori drugačiji mit o sui generis Ljubljančana i Slovenaca. “Megalitska” priča spada u sklop traženja alternativne, ne-slavenske prošlosti Slovenaca, koja se intenzivno pokušala nametnuti u 1980-im godinama, kao odraz i podrška težnjama neovisnosti Slovenije u to vrijeme. Tim težnjama je “okriće” autohtonog podrijetla Slovenaca u prijeslavenskim Venetima dalo dodatnu težinu unatoč opširnim prigovorima stručnjaka. Iako se slovenska država o venetskim idejama nije opredijelila, s njom povezani simboli danas su integrirani u naše identitetske slike, jer su ti simboli i predstavljeni na osobnim iskaznicama i putovnicama slovenskih građana. Svjedoče li špekulacije o megalitskoj prošlosti Ljubljane i oživljavanje venetskih debata o novoj krizi identiteta Ljubljančana i Slovenaca?