U povodu ponovnog ideloškog rasplitanja prošlosti tijekom svibnja, mjeseca Dana rada, Dana mladosti i jasenovačke kao i bleiburške komemoracije te uoči proslave Dana antifašističke borbe spominjemo primjer ekumenističkog kiparskog opusa Stipe Ledića
Spomenička plastika imala je ogroman značaj u stvaranju kolektivnog sjećanja kao jednog od najvažnijih oblika u građenju društvenog identiteta nacije i uspostavi nove (nad)nacionalne ideologije na društveno-političkoj pozornici nekadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, slijedeći tadašnji “trend” u umjetnosti zemalja pripadnica istočnog bloka, nametnut od Sovjetskog Saveza prvenstveno djelima što odaju počast i slave pobjedu Crvene armije, započeo je i na ovim prostorima period socijalističkog realizma – čije će prvo razdoblje potrajati do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, to jest, do pojave visokog modernizma. Suverena vladavina modernizma u šezdesetima neće dovesti do nestanka socrealizma već će on kao estetska forma, lišen narativnosti koja ga je krasila na početku, početi blijediti i nestajati tek tijekom prve polovice sedamdesetih.
Spomenička skulptura, posebno ona koja koristi monumentalne oblike, neka od svojih najreprezentativijih djela, ostvarit će upravo na krilima poslijeratnog modernizma, a upravo tih godina punu afirmaciju steći će Stipo Ledić, kipar snažnog lirskog izričaja koji je jednakim žarom pristupao portretiranju revolucionara antifašista i prizorima iz narodnooslobodilačke borbe, kao i onima na području sakralne skulpture na koju vlast u vremenu socijalističkog društveno-političkog uređenja nije gledala nimalo blagonaklono.
Fascinacija Bosankom Ledićeva skulptura, bez obzira na temu i materijal u kojem je izvedena, uvijek je vrlo sugestivna u poruci koju želi prenijeti, te zato ne čudi da je veliki broj narudžbi stizao kako od mnogih uglednih kulturno-političkih radnika bivšeg sistema (čija se uloga sastojala i u stvaranju društvenog identiteta parcijalnim posezanjem u prošlost i odabirom samo odgovarajućih dijelova), tako i od svećenika, predstavnika crkvenih zajednica koji su u nacionalno osviještenom Lediću, svjesnom važnosti tradicije u očuvanju vlastitog kulturnog identiteta, prepoznali umjetnika kojemu mogu vjerovati i koji će znati na dostojan način interpretirati njihove zamisli.
Uz ova dva dijametralno suprotna aspekta umjetničkog djelovanja, važno je spomenuti i treći, možda i najosobniji, koji se odnosio na fascinaciju Bosankom, ženom iz naroda, čijem se tradicionalnom motivu uvijek iznova vraćao bilo da se radi o mladoj djevojci ili zreloj ženi, često majci, slično kao što je Ivan Meštrović kao arhetipsku figuru žene uzimao lik seljanke iz Dalmatinske Zagore. Stipo Ledić (1934. – 2012.) rođen je u Čipiljiću, malom mjestu bugojanske općine u Bosni i Hercegovini. Školu za primijenjenu umjetnost završio je u Sarajevu, a diplomu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Frana Kršinića na kiparskom odjelu, stekao je 1962. godine. Nakon toga odlazi u Pulu gdje se zapošljava na mjestu profesora likovnog odgoja u Osnovnoj školi ”Vladimir Gortan”. 1965. dodijeljena mu je Nagrada grada Pule za izvedbu spomenika narodnom heroju Vladimiru Gortanu, u carrarskom mramoru. One brončane biste što smo ih viđali po predvorjima škola i kulturnih centara, pokušavajući iskazati portretnu sličnost i karakter portretirane osobe, neke je izveo Ledić: recimo, biste Ive Andrića i Stjepana Radića za osnovne škole u Zagrebu, ili poprsje Borisa Kidrića za Dom kulture u Vitezu. Majstorskoj radionici prof. Kršinića vratio se 1968. u svojstvu majstorovog suradnika gdje se usavršavao i podučavao do 1979. godine.
Kao stručni suradnik od 1979. radio je i u bugojanskom Zavodu za urbanizam. ”Strijeljanje” je naziv njegove monumentalne skulpture ispred zgrade SO-e (Bugojno, BiH, 1979.). Grad Bugojno nagradio ga je titulom Počasnog građanina i dodijelio mu više nego zasluženo Priznanje za doprinos razvoju kulture grada. Sudbina je htjela da mu velik broj radova bude uništen u ratnom vihoru koji je početkom devedesetih zahvatio Bosnu i Hercegovinu i doveo do konačnog raspada Jugoslavije, a njega prisilio da napusti kuću i atelijer u krugu bugojanske ”Gorice” kako bi preselio u sigurnost koju mu je pružio Zagreb.
Apolitični umjetnik Primitivni (u negativnom smislu) trend rušenja i oštećivanja spomenika koji predstavljaju ideologije bivših ili drugačijih sistema, traje i do današnjih dana, a na žalost, nije zaobišao ni mnoge radove ovog izrazito apolitičnog umjetnika. Tako su pored devastiranog atelijera i više oštećenih skulptura i granitne spomen-kosturnice palih boraca NOR-a u Partizanskom spomen-parku u Bugojnu uklonjene od strane Bošnjaka da bi park ponovo postao staro tursko groblje. U srpskoj agresiji i zauzimanju Kupresa, minirana je katolička crkva u kojoj se nalazila Ledićeva skulptura Krista. Teško oštećena skulptura kao simbol patnje i stradanja postavljena je kasnije na binu stadiona Koševo s koje se 1997. vjernicima obratio papa Ivan Pavao II. za svog apostolskog posjeta Sarajevu.
Prema općoj definiciji, socrealizam nastaje kao socijalistički realizam, prema ideji korisnosti umjetnosti i njezina angažmana u službi vladajuće politike, kao iskaz političke vjere u napredak i kolektivizam. U arhitekturi dominira “stilistička shizofrenija” monumentalnih neoklasicističkih oblika. U skulpturi, prikazuje se ljudsko tijelo kao superiorna forma: nago, mišićavo, mlado tijelo “nadčovjeka”, u herojskim pozama i patetičnih gesti, slično kao u skulpturi art decoa gdje ona također ima simbolične konotacije strojne, mehanicističke estetike čovjeka novoga doba.
Socrealizam je stoga u našem društvenom kontekstu stilski izraz za kojim su posezali svi etniteti i sve ideologije, pa i danas, turbo-folk nacionalizam