Osvrt na “događanje naroda” u Bosni i Hercegovini
U trenutku dok pišem ovaj tekst, situacija u Bosni i Hercegovini je neizvjesna i svako predviđanje putanje narodne pobune započete prošlog tjedna u Tuzli bilo bi neprimjereno i izraz analitičkog avanturizma kojem smo i previše svjedočili zadnjih dana. Međutim, bez obzira na sav oprez i kompleksnost situacije, narod Bosne i Hercegovine je rekao više nego dovoljno, više nego artikulirano i više nego što smo ikada očekivali od njega promatrajući ga patronizirajućim pogledom s ove strane Save, skrećući pogled od te crne rupe, od, što ono stari kažu, izmeta koje će zasmrdjeti ako ga dirnete. Mi koji smo “pobjegli” od smrada, mi smo već bili razvili i refleks, gotovo istreniranu gestu uz recitaciju “ma šuti, ne pitaj” na svako pitanje o tome kako je “dolje”. A upravo tu, dolje – tu se prestalo šutjeti tog sedmog veljače.
Nacional detektor[1]
A nastavilo je smrdjeti na sve strane, i to ne sa zgarišta inistitucija nego sa smetlišta političkih poruka vlastodržaca, režimskih intelektualaca, neinformiranih novinara, informiranih ali instruiranih novinara, kćeri i sinova, malograđana i malograđanki. Poput knedle u grlu nakupio se toksični otpad komentara koji počivaju na jednoj jedinoj premisi oko koje su se ujedinile sve zainteresirane stran(k)e: i Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik, i Bakir Izetbegović i Davor Stier, i Nino Raspudić i Davor Butković: to je bošnjačko proljeće. A iza svakog od tih iskaza stajala je neka vrsta teorije zavjere koja je uz dvorsku analitiku postala jedini žanr političkog komentara u ovim (post)špijunskim državama kratkog fitilja i još kraće prošlosti. Jednima je to bio izrežiran sukob unutar bošnjačke elite u kojemu oni očito gube; drugima bošnjačko sakaćenje preostalih institucija vlasti u državi i ravnanje terena za nekakav unitarizam; trećima izgovor za promociju secesije. No i njima je svima više nego jasno bilo da je riječ o socijalnom buntu obespravljenog naroda koji se brže bolje treba utišati eksplanatornim aparatom dalekog kalibra čiji je cilj upravo mistifikacija političkog, njegovo odnarođenje, odvajanje od naroda s ulice u sfere visoke politike i dvora.
Ali onoga trenutka kad se to kolektivno tijelo s ulice jednom zakotrlja i kad shvati da je politika upravo u njegovim rukama, teško ga je zaustaviti. A strah i paranoja hegemona, njihovih intelektualnih i (post)špijunskih suflera postaje sve veća. I kolosalnom cinizmu Milorada Dodika, koji veli da se u Republici Srpskoj pod njegovom šapom živi dobro može isteći rok. Empirijski pokazatelji ekonomskog i socijalnog stanja su više nego jasni, arhitektonski i ini imovinski podvizi nacional-cinizma geodetski su obilježeni i vidljivi. Pitanje je samo koliko su duboko ukopani temelji nacionalnih kula bjelokosnih koje u hipu, kao što vidjesmo, postaju kule od karata.
Oni koji se samo legitimiraju kao veliki zaštitnici vlastitih nacija u ovom gore pobrojanom i dobro uštimanom koru lastavica političke reakcije u osnovi čine jedno: oduzimaju i pomisao na to da se “njihov” narod može pobuniti zbog socijalnog stanja u zemlji, oduzima pravo na bunu vlastitoj etničkoj skupini za koju se tobože propinju na nožne prste e da bi zaštitili njezin vitalni nacionalni interes. A što ako je vitalni nacionalni interes svih nacija u Bosni i Hercegovini zapravo jednak? E, onda treba brže bolje ugasiti požar da se slučajno ne bi proširio do Trimuše ili do Laktaša i angažirati kanadera Zorana da prođe jednom po zgarištu da slučajno nije ostala koja iskra upaljena nakon što je Davor Stier usporedio Mostar i Vukovar, četnike i Bosnu, a javno-državna dalekovidnica već u nedjelju ujutro usvojila tezu o Bošnjačkom proljeću. U jednom trenutku sva ta predstava, sva ta u pripravnost stavljena mašinerija neodoljivo je podsjećala na “stara dobra vremena” kad su neki mrtvaci s kraja prošlog stoljeća hodali ovim međuzemljem i na jednak način “kreirali javno mijenje”, ali bome i život i smrt, koristeći manje-više iste mehanizme i stilske figure. Govorimo o državi u kojoj je čitava ratna i poratna mehanizacija te njena medijska i akademska prikolica sustavno radila na izgradnji monolitnog i monolognog sustava u kojemu će nacija biti jedina politička i identitarna kategorija, a radniku iz kombinata Aluminij protjeranom u Trebinje bit će onemogućeno da se u bilo kojem trenutku svog života solidarizira sa svojim kolegom Bošnjakom koji je prošao istu sudbinu devedetih ili sa svojim kolegom Hrvatom koji kroz isti pakao prolazi danas. Ma naš narod je mahnit, govori moj dida već dvadeset i nešto godina. Drago mi je da je dočekao da vidi da nije.
Previše je volim da bih se šalio[2]
A koji to narod zapitat će se dežurni guslari sa sve tri strane, a bome i one četvrte “gradžanske”. To je gotovo bahtinovski narod koji je odlučio ponovo zauzeti taj pojam (toliko ispran i sapran svim teorijskim i političkim omekšivačima), ali i politički djelatni prostor i jezik koji mu je oduzet, “oslobađajući se od vladajućeg pogleda na svijet, od banalnih istina, poznatog, općeprihvaćenog, omogućujući da se svijet vidi na nov način”. Narod (u singularu) Bosne i Hercegovine bez ikakvih atribucija, bez ikakve potrebe da po uzoru na desničarsku žgadiju svih boja i mirisa idem antropometrijom određivati ojađenim ljudima njihovu etniju. Bez “građanske” fige u džepu koja zamišlja neku liberalnu oazu mira koja će preko noći poništiti sve nacije. Ali i bez potrebe da evidentiram hrvatsku zastavu koju je razvio “naš” dečko ispred đačkog doma u Mostaru, a koja je po kasnijim interpretacijama i mađijanjima spaljena; bez potrebe da se pitam šta Mićo Rakić, radnik i sindikalist sa svojim drugovima radi u Livnu na “bošnjačkom proljeću” usred Hercegbosanske županije. Zašto je Mićo Rakić kojeg je policija zaustavila kod Kamenice odlučio sa svojim drugovima i kolegama po dinarskim makadamima iz postapokaliptičnih filmova jednako postapokaliptičnog naziva Kanton Deset, doći do Livna i u kamere izreći rečenicu: “Došli smo dati podršku radnicima u našem kantonu.”Bez potrebe da se idem pitati za zdravlje i naciju junačku prosvjednika u Tuzli, Sarajevu i Mostaru. Jer kako reče sarajevski kantautor i učesnik prosvjeda Damir Imamović: “Cinično je i nepristojno ljude koji su gladni pitati ‘A jeste li zajedno gladni ili odvojeno?!’” Iskorak Miće Rakića iz tih demarkacija, progresivan je politički čin koji ruši kulu od karata unatoč svim snagama koje ju pokušavaju (p)održati i kojima po prvi put nakon devedesetih nije svejedno. Nastala je tolika histerija i pomutnja da su se odjednom na istoj strani našli svi akteri političke, intelektualne i medijske scene uprežući se iz svih snaga umanjiti važnost onoga što se doista došava na terenu: socijalni bunt koji je tek započeo i koji doživljava svoju političku artikulaciju.
Ne možeš joj okrenuti leđa[3]
Da je toliki novinarski monitoring koji je trenutno posvećen brojanju krvnih zrnaca prosvjednika, analizi transparenata, povika ili nekakvih “manifestalnih” pamfletića bio svojevremeno posvećen kontroli političke elite i njihovih odluka u svim dijelovima države, privatizaciji bosansko-hercegovačkih industrijskih i poljoprivrednih giganata te radnicima koji se ustavljeni bez posla ne samo u Tuzli, Zavidovićima i Zenici, nego i Ljubuškom, Mostaru i Trebinju – onda danas vjerojatno ne bismo svjedočili ovoj ad hoc provali nasilja i emocija, ali isto tako i suvislih političkih poruka i onoga što Darko Suvin naziva “naivnim plebejskim realizmom” koji u eri eksperata i tehnokrata zvuči osvježavajuće utopijski.
Upravo zbog nedostatka jezika, tj. artikulacijskog aparata i političkog subjekta koji će zastupati interese u privatizavizacijskim procesima otuđenih radnika, u Tuzli dva dana prije tog “kobnog” petka započinju nemiri koji će eskalirati, ali i stvoriti neke konture pokušaja alternative postojećim političkim formama u državi koja se guši u političkom preoznačavanju već dva desetljeća. A to upisivanje viška značenja nastavilo se i ovih dana u arheološko-špijunskoj kampanji otkrivanja nevidljivog pokretača cijele “manifestacije” i konačnog cilja. No pokretački momenat čitave pobune vrlo je prozaičan, gotovo svakodnevan i s ove strane Save, a i s one strane Drine. Sindikalni povjerenik tuzlanske firme Polihem Sakib Kopić, sinoć ga je vrlo jasno objasnio u emisiji Federalne Televizije. Riječ je o temeljnim radničkim pravima: uvezivanju radnog staža, isplati plaća i zdravstvenom osiguranju. Na iznenadno pitanje voditeljice da li je njihov cilj promjena ustava BiH, ovaj radnik je ostao koju sekundu zatečen pokušavajući razumjeti pitanje na koje bi najradije odgovorio: “Ma de okani me se kakav Ustav”, ali kamere su bile upaljene, gledanost u tim trenucima vjerojatno puno veća nego inače, pa je samo usljedilo rezolutno “Ne!”.
Građanski pokret Revolt iz Tuzle, još je jučer svojim proglasom opovrgnuo informaciju da su potpisali tzv. “Manifesto za novu Bosnu i Hercegovinu” kojim se posljednih dana pokušava podebljati teza o “bošnjačkoj unitarističkoj revoluciji” koja u izvedbi vrlo neinventivnih domaćih političkih kvazisatiričara dobiva apoziciju burek revolucije. Naravno, daljnja upisivanja će se nastaviti u pokušaju da se odredi jasna putanja nečega što je narodni bunt odozdo i što tek dolazi u fazu određene konkretne i koherentne političke artikulacije na terenu; da se shvati da u jednom takvom kolektivnom tijelu vlada polifonija zahtjeva i prohtjeva, parola i transparenata. Dežurni hermeneutičari ne mogu shvatiti da se politički događaj može izroditi iz naroda bez scenarija obavještajnog aparata i instrukcija nekih od dijelova vlasti ili opozicije u državi u kojoj je svatko na vlasti, a svi su u opoziciji. No bez obzira na početnu fragmentiranost, svim je tim naglim detonacijama narodne pobune zajednička upravo njena usmjerenost na političku elitu koja je sustavno osiromašivala svoje glasačko tijelo i činjenica da su zahtjevi bili prije svega socijalne prirode, a da je nejednakost nastala uslijed postososcijalističkih ekonomskih i demokratskih procesa njen vidljivi rezultat. Za očekivati je isto tako da će se pojaviti politički kokošari koji su spremni na sve načine ušićariti koji bod na događanju naroda. Tako je Fahrudin Radončić, medijski mag(nat) i pretendent na prijestolje bošnjačkog lidera te ministar sigurnosti, brže bolje pokušaozauzeti onu Miloševićevu slavnu pozu: “Niko ne sme da vas bije”. Željko Komšić koji pak lovi ribe u “građansko-patriotskom” bazenu glumeći ulogu good guya posljednih deset godina u prime time terminu na Federalnoj Televiziji deklamirao je stav vlastite nafirmirane partije nastale njegovim odvajanjem od Lagumdžijnog SDP-a pokušavajući se nekako umiliti bijesnoj masi na ulici.
Međutim, još se jednom pokazala zrelost kolektiva i politička plodnost komunalizma koji je toliko godina bio oduzet narodu. U Tuzli se ubrzo organizirao plenum po uzoru na slične prakse diljem svijeta i tijekom cijele povijest buna u koju će od sedmog veljače biti upisana i Bosna i Hercegovina. Sinoć je Plenum građanki i građana Tuzle vrlo jasno “raskrstio” sa svakim pokušajem političkog parcizitiranja na njihovom tkivu šaljući vrlo jasne poruke svima onima koji se služe špijunskim i inim metodama; da bi urušili živu političku strukturu koja se trenutno gradi; da odbijaju bilo kakvu vezu s imenovanjem novih mandatara Vlade kantona ili bilo kakve veze s partitokratskim strukturama koje su posve izgubljene u ovom kontekstu. U Sarajevu se paralelno osniva inicijativni odbor za organiziranje plenuma građanski i građana koji bi se trebao održati upravo u trenutku dovršavanja ovoga teksta4. Drugim riječima, određeni oblik alternativnih i deliberativnih političkih formi nastaje na terenu pokušavajući time proflilirati i profiltrirati kakofoniju zahtjeva i interesa, ali isto tako zaštiti ovo živo političko tijelo od nasrtaja sa svih strana. Teško je predvidjeti kamo se kreće Bosna i Hercegovina. U svakom slučaju kreće se, što je samo po sebi pozitivno u kontekstu vječnog statusa quo koji je napokon prekinut.
Mario Kikaš
Bilješke
1 Naslov skeča Top liste nadrealista kojim se ismijavo rast nacionalizma osamdesetih, a koji se jednako efektno može primijeniti i u suvremenom kontekstu
2 Izjava Milorada Bibića u intervjuu tjedniku BH Dani od 30.12.2010. Steve Grecko u svojoj ekspertizi kaže da će ovo biti “zajebana” utakmica.
3 Zadnji stih pjesme Bosna, Borisa Marune
4 Broj je zaključen u utorak 11. veljače 2014. godine, op.ur.