O inicijativi nekih europskih sveučilišta da svoja vrata otvore imigrantima i apelu japanske vlade da se zatvore nepotrebni društveno-humanistički studiji
Stanje u obrazovanju vonja na kaotičnost postmoderne: u Hrvatskoj i BiH najpoželjniji su društveno-humanistički studiji, japanski ministar obrazovanja Hakuban Shimomura pak sugerira da bi iste trebalo zatvoriti ili prilagoditi da bolje odgovaraju “potrebama današnjice”, ugledna britanska revizorska kuća Ernst&Young odlučila je umanjiti vrijednost fakultetske diplome i prosjeka ocjena prilikom biranja kandidata za potencijalne zaposlenike, a sve se to događa u trenutku kad Europu potresa najgora humanistička, izbjeglička kriza od vremena Drugog svjetskog rata.
Hanibalu vrata otvaraju – sveučilišta U diskursu o izbjeglicama često se spominje i ona magična bajalica: Sirijci su većinom fakultetski obrazovani i kao takvi predstavljaju potencijal za razvoj gospodarstva i znanosti zemlje u koju se integriraju. Oni su kao i mi, a u slučaju domaćeg neobrazovanog življa po ovom su kriteriju čak i – bolji.
Ovaj val nesretnih ljudi iznenadio je Europljane iako je cijeli svijet još od Arapskog proljeća pozorno pratio situaciju na Bliskom istoku. Od mase utopljenika koji svoju zadnju slamku spasa traže na tlu Europe, u “našim” su očima postali prijetnjom – Hanibal ante portas.
I dok je nemogućnost kontrole fenomen koji nas užasava više od svega na svijetu, pa strukturu i ograničenja pokušavamo uspostaviti zatvaranjem granica, podizanjem zidova i bodljikavom žicom, akademski svijet Danske i Njemačke odlučio je izbjeglicama širom otvoriti svoja vrata. Ralf Hemmingsen, rektor Sveučilišta u Kopenhagenu, zatražilo je zeleno svjetlo od Vlade da realizira naum svoje institucije: kako bi osigurali što bolju integraciju imigranata, ponudit će im besplatno studiranje na ovom sveučilištu.
Nekoliko dana nakon što je ova vijest obišla medije, eksplodirala je druga: njemačka sveučilišta objeručke će prihvatiti izbjeglice, čak i ako nemaju novaca za troškove studiranja, čak i ako nemaju za javni prijevoz i ne znaju njemački jezik. Na nekim su sveučilištima inkorporirali rad s izbjeglicama u kurikulum pa tako studenti u sklopu svojih fakultetskih obaveza provode vrijeme s izbjeglicama i uče ih kako se snalaziti po gradu, primjerice Frankfurtu.
Kontroverzan PR potez povuklo je i Sveučilište Western Sydney koje je dirljivu priču jednog imigranta odlučilo eksploatirati u svrhu vlastite promocije i snimanja promotivnog videa kojim pozivaju studente da odaberu baš njih. Priča o Deng Thiak Adutu neshvatljiva je većini privilegiranih stanovnika razvijenih zemalja Zapada i dobro da je tako. Ničiji život ne bi trebao izgledati kao Dengov, koji je odvojen od majke sa šest godina, ratovao u Etiopiji do dvanaeste, s petnaest naučio čitati, upisao se na australski fakultet na kojemu je završio pravo i danas pomaže drugima.
Znači li ovo da nabrojani fakulteti odgovaraju na, riječima Shimomure, “potrebe današnjice”? Jesu li ovo logični potezi koji omogućavaju uspješniju inkorporaciju imigranata u društvo u kojem započinju novi život? Ako je tako, mogu li fakulteti poslužiti kao svojevrsni medijatori kulturološke pretvorbe imigranata u one “naše”?
Zašto ljudi studiraju humanistiku? Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta početkom godine predložilo je uvođenje novog modela financiranja sveučilišnih studija, uz najavljeno “rezanje” potpore društveno-humanističkim fakultetima, a podizanje iste onim tržišno konkurentnijim: tehničkim, prirodnim, biotehničkim biomedicinskim studijima (STEM područja). Unatoč tome, 4.115 brucoša (od 12.455 ukupno slobodnih mjesta na svim fakultetima) od ove će godine na Sveučilištu u Zagrebu svoju sreću okušati upravo na društveno-humanističkim studijima.
Ideja promoviranja STEM područja podsjeća na “veliku pripovijest” znanstvenog i tehnološkog napretka koji nas vodi u bolju budućnost, a koju je prožvakala postmoderna. Suočeni s dubokim socijalnim nejednakostima, ksenofobijom unutar razvijenog i obrazovanog dijela svjetskog pučanstva, ekološkim katastrofama i eksploatacijom drugih životinja, ali i ljudi, žena, djece i siromašnog dijela stanovništva – teško je ne zapitati se što su nam tehnološki i znanstveni napredak zapravo donijeli.
U Hrvatskoj danas tri četvrtine djece završava četverogodišnje srednje škole, a više od 90 posto onih koji ih završe upišu fakultet. Tijekom 2013. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prvu godinu fakulteta upisalo je nešto više od 31.000 mladih koji su iste godine završili prethodni stupanj školovanja.
Pred sam Drugi svjetski rat, 1939. godine, u cijeloj Hrvatskoj bilo je tek nešto više od 7.000 studenata, a te ih je godine diplomiralo nešto manje od 900. Lani je u Hrvatskoj studiralo oko 162.000 mladih, a diplomiralo ih je gotovo 34.000.
Studirati, dakle, žele gotovo svi, a većina onih koji žele studirati upisuje ozloglašene, bezvrijedne, tržišno nekonkurentne društveno-humanističke studije. Jesu li svi ti mladi ljudi lijeni pa se nadaju lako provući kroz studij na putu do krajnjeg cilja – dobivanja diplome – koju onda mogu objesiti o klin ili mačku o rep? Možda i jesu, a možda je problem u definiranju vrijednosti u odnosu na zakone tržišta, profitabilnosti i “potrebe današnjice”, kad se iste odnose na slijepu vjeru da će nas znanstveni, tehnološki ili medicinski napredak spasiti, unaprijediti i riješiti svih problema.
Bez njegovanja humanizma, suosjećajnosti, kritičke misli i osjećaja za estetsko, etično i moralno, koprcat ćemo se i dalje u močvarama izrabljivanja geopolitičkih tijela, socijalnih neravnopravnosti, šizofrenog, konzumerističkog stila života i ekoloških neravnoteža koje ugrožavaju opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta jednako kao i opstanak čovjeka.
Kad govorimo o diskursu tehnološkog, medicinskog i gospodarskog napretka, rijetko u obzir uzimamo subjektivni koeficijent sreće kao kriterij procjene općeg blagostanja neke populacije. Prošle je godine ugledni Forbes objavio rezultate istraživanja “The Science of Happiness” koje je proveo Centar za znanost “Greater Good” Sveučilišta Berkley. Oko 40.000 studenata diljem svijeta procijenilo je koliko su zadovoljni situacijom u zemlji u kojoj žive, a Hrvatska je završila na drugom mjestu.
Najsretnija je zemlja Kostarika, a odmah iza nje smjestili su se Hrvatska, Čile, Malezija i Kolumbija. S obzirom na to da se ne radi o posebno bogatim zemljama u smislu visokog BDP-a, Forbes napominje da visoki stupanj sreće u ovim zemljama proizlazi iz niskog stupnja usamljenosti i visokog stupnja društvene povezanosti među studentima što ih navodi na zaključak da dobar društveni život i osjećaj povezanosti mogu kompenzirati lošu ekonomsku situaciju u zemlji.
Sličan, vrlo subjektivan i gotovo metafizički dobitak nakon prolaska kroz sustav visokog obrazovanja navela je gotovo trećina studenata iz Velike Britanije koji su sudjelovali u istraživanju Sveučilišta u Surreyju. Kao najveće osobno postignuće nisu naveli stjecanje ni diplome ni titule, već osjećaj samostalnosti koji je u njima osnažilo iskustvo visokog obrazovanja.