#440 na kioscima

22.3.2007.

Nataša Petrinjak  

Što su učili male Indijance?


Nataša Petrinjak

Da nije bilo neartikuliranog, samohvalnog, nepotrebno dugačkog, time svime nelagodnog izlaganja Mani Gotovac, ovaj bi tekst počeo pohvalom kako, eto, i promocija knjige može biti zanimljiv, dopadljiv i zabavan događaj. Nažalost, to nametljivo izlaganje zamutilo je bistrinu i otvorenost koji su te srijede, 15. ožujka, krasili predstavljanje monografije Dalibor Laginja Nataše Šegote Lah u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i da bi s tog druženja zadržali ono lijepo i ugodno, upisat ćemo ga u “kategoriju greške”. Jednostavno, “ukrasti” scenografu riječkog kazališta Daliboru Laginji obilježje njegova stvaranja, a s kojim nas iscrpno u monografiji upoznaju autorica Šegota Lah i Branko Cerovec.

Tek pedeset godina

Kratko i precizno o tehničkim značajkama knjige uvodno je izvijestio Franjo Butorac u ime nakladnika, Darko Gašparović, ujedno i recenzent knjige, stručno, ali s puno topline, podsjetio je na razvojni put likovnog umjetnika “do samog vrha suvremene scenografije”; bila je to brza, ali intenzivna šetnja kroz bogat vrt suradnji s redateljima/icama poput Taufera, Dolenčića, Prohića, Zappie, Boban, Delmestre… Da se između sivih korica nalazi osebujno izvedena priča o osebujnom umjetniku najavio je urednik izdanja Branko Ledić definirajući je kao art-knjigu s obzirom na to da je nekoliko priloga rađeno isključivo za potrebe te knjige. Potpuno opuštanje i srdačnost susreta proizvela je Nataša Šegota Lah duhovito iskoristivši dugogodišnje novinarsko iskustvo. Smatrajući da nije prigodno ponavljati ono što je napisala u knjizi, odlučila se za odgovore na četiri pitanja za koje, slijedom iskustva, smatra sigurnima u životu ove monografije: najprije, misli da je Laginja svojim ukupnim likovnim radom zaslužio monografiju premda mu je “tek” 50 godina, a što pridonosi i ublažavanju loše navade da umjetnike vrednujemo tek kad su mrtvi. Osobito joj se to čini važnim i zbog prekinutog kontinuiteta razvoja koji je počeo u okružju subkulturne scene sedamdesetih (bitno određene glazbom i glazbenicima), ili traganje za negativnim posljedicama (ili baš inspirativnim pomacima?) te “kulturološke amputacije”. Osobnom autorskom radu dodala je tri teksta – Branka Cerovca jer je osamdesetih pisao sjajne tekstove o likovnoj umjetnosti, pa tako i o likovnom izričaju Dalibora Laginje, zatim Kreše Kovačičeka, neposrednog svjedoka i sudionika “ri-rock godina”, a koji se i danas “gotovo suicidalno opire populizmu”, te Jolande Todorović “jer je pronašla renesansne elemente u Laginjinu radu”.

Dobro isplanirane akcije

Za nakladnika Adamić odlučila se “jer je Franjo Butorac još dovoljno lud da izrađuje skupe knjige koje se ne prodaju”, a “šarenilo” knjige (uz tekst i uobičajen foto-materijal knjiga obiluje “dodacima” – osobnim fotografijama, pjesmama, porukama, vinjetama) rezultat je dugogodišnjeg poznanstva i praćenja autora – sve je to, naime, Dalibor Laginja. Budući da u ovom tek prikazu moramo poštovati limite novinskog prostora pokušat ćemo ponovo “ukrasti” od autora način neposrednosti i neokolišanja, a na koji on limitirani arhitektonski prostor pretvara u teatarske pozornice – pa nabrajanjem subjektivno izabranih naglasaka zagolicati interes potencijalnih čitatelja/ica. Tako bi se u slijedu našli – Klići, Venecija, Vedova, Beuys, Termiti, Paraf, Zrinščak, Šesnić, Gordana i Maja, Revizor, Kraljevo, Ero s onoga svijeta, Hamlet, Smrt Vronskog, Kad se mi mrtvi probudimo, Nabucco, Liliom…, prostor, leća (krug), šuma, literatura, glazba, samostalnost, bijeg od doslovnosti, susret s čovjekom. On sam bi rekao: “Dobro isplanirana akcija u maskirnim odorama demokracije traje. Umjetnik ne može zaustaviti moćni tok rijeke čiji je vječni cilj postati velika voda. Tako su učili male Indijance”.

preuzmi
pdf