19.5.2005.

Ivica Župan  

Strukturalna tenzija nepomičnih prometala

U porečkoj Galeriji Zuccato otvorena je izložba Nine Ivančić Slike 1986. – 2004., koju čini 30 pomno probranih djela iz svih autoričinih faza, od tzv. nove slike, preko nove geometrijske apstrakcije, kakvu je radila od 1990. do 1990. životareći u New Yorku, do recentnih slika s motivima brodova i zrakoplova, koji očituju njezinu stvaralačku zrelost. U devedesetima je Nina svoje slikarstvo svela na samo jedan i to jednostavan motiv – sjene brodova, bestjelesne i zamagljene, reklo bi se duhove brodova, i to u njihovoj dvodimenzionalnoj spljoštenosti i svedenosti na čistu likovnu formulu. Svaki je brod bio izveden plošno i tehnicistički, u sivim negativima na bijeloj podlozi i predočen s konkretnim detaljima poput precizna oblika kobilice, broja prozora ili visine jarbola, a bili su naslikani i dijelovi broda koji se, kad je plovilo u moru, ne otkrivaju pogledu (osim ronioca). Mutne siluete brodova izvedene su “neponeseno”, slikarski nezainteresirano, disciplinom asketa, suho, snažno, podsjećajući na ilustracije iz enciklopedija i pomorskih leksikona.

Neosjetljiva na mediteranski slikarski hedonizam znakovit za dalmatinske kolege slikare, prethodnike i suvremenike, ali i za klasične vrijednosti slikarskog métiera uopće – ekspresiju, kolorizam, egzotiku imaginacije, energiju gestualnosti – zapravo na autorski rukopis kao znak autentičnosti i subjektivnosti, nastojeći da joj slike budu impersonalne, autonomne, materijalne, duhovne i estetske činjenice – image ili predodžba broda – slikarica je krajnjom redukcijom, bez tjelesnih perspektiva broda i bez ikakva sentimenta, hladnim, minimalističkim i shematskim prikazom tog motiva iz i s njega izbacila svaki detalj koji ne može biti uočljiv na njegovoj sjeni. Zahvaljujući plastičnoj čistoći, reduciranju pikturalnih fenomena na najnužniju mjeru, morfološkoj askezi i svođenju plastičnog vokabulara na njegove najnužnije lekseme, iz svojih slika ona uvelike isključuje iluzionističku dimenziju i aluzivnost, a kao jedini trag slikarske osjećajnosti ostaje nježna zamagljenost obrisa.

Na nekim je slikama autorica išla još dalje: dodatnom redukcijom sustavno je udaljavala svaku još nazočnu primisao na slikarstvo kao medij i nudila plošnu monokromnu formu bez vidljive slikarske geste, pa su se neki brodovi doimali kao da ih je otisnuo stroj, a svojom su suzdržanošću neka plovila čak sugerirala otisnutost žigom.

Brod kao metafora za odlazak/bijeg

Pa ipak, i tako “isposnički” radovi redovito su brižljivo estetizirana likovna rezultanta, čiji se rafinman očituje u skladu između sivih, tankoćutnih obrisa brodova i praznine iz koje se ti brodovi pojavljuju. Iako su ostvareni posno i skromnom ikoničkom referencijalnošću samo kao sjene – duhovi brodova – koliko god je ovaj rukopis antimimetičan i aikoničan, ma koliko se slikarica trudila sa slike otresti iluzionizam i narativnost, zahvaljujući snažnom, bogatom i višeslojnom metaforičnom i lingvističkom potencijalu imanentnu samoj ideji broda, taj se sjajno odabrani motiv – paradoksalno – čini i najslikarskijim motivom u recentnom hrvatskom slikarstvu, a ovo slikarstvo možda i najslikarskijim u domaćoj likovnosti.

Kasnije su – kako očituje mini-retrospektivna izložba s 38 slika nastalih od 1986. do danas (nedostaju ostvarenja iz razdoblja tzv. nove slike), postavljena u splitskoj Galeriji umjetnina – nastajali radovi s brodovima kao rezultat eksperimentiranja s fotokopirnim strojem, svojevrsni fotokopirni kolaži, na kojima je Ivančićeva računala s učinkom crno-bijelog rastera koji je dobivala provlačenjem motiva kroz stroj. Dakle, osim asketskim slikarskim prosedeima i svjesnom je uporabom hladnoće, depersonaliziranosti i bešćutnosti fotokopirnog stroja vlastiti je rukopis dovela do stupnja kada ga možemo vidjeti kao ne-slikarstvo. Možda joj je cilj bio da u postmodernim devedesetima problematizira pitanje smislenosti i isplativosti slikanja?

Intrigantnost je ovdje možda sadržana upravo u “neravnoteži” između isposnički elaborirana motiva i njegove bogate semantičke vrijednosti, narativnosti i metaforike. I kada se jedva uočavaju na platnu, ovi brodovi, naime, lako mogu biti percipirani na svakom meridijanu i paraleli jer je brod univerzalan, arhetipski motiv, znak-formula visokoga simboličkog naboja i slikarska metafora iz koje izbija snažna i jedinstvena asocijativnost, a zahvaljujući čemu je ovom slikarstvu omogućena sjajna recepcija. Svatko – u svim civilizacijama, na svakom kontinentu, na svakom meridijanu i paraleli – u motivu broda pronalazi konotativnost za sebe, unosi u nj svoje projekcije, aspiracije, asocijacije i mentalne kombinacije, rasplamsava vlastitu meditativnost i refleksivnost, razvija svoj repertoar ideja i oslobađa svoje energetske silnice.

Brod je metafora i za odlazak, bijeg, a nema čovjeka koji nekamo ne želi otploviti, što god pod putovanjem predmnijevali. U toj je ideji nazočan širok raspon putovanja: od toga da se samo na trenutak želimo odvezati od “štive” i odgurnuti od rive, nekamo zapravo – zauvijek ili privremeno – otputovati, preko pokušaja dokučivanja mitske plovidbe, u kojoj se počinje pomaljati filozofična, apstraktna komponenta realnog postojanja, pa sve do plovidbe onkraj poznatih dimenzija i u virtualnu stvarnost.

Budući da taj motiv uspješno iskorištava cijelo desetljeće, slikarica se našla pred odlukom – potpuno napustiti taj motiv i neslikarsku praksu njime začetu, krenuti u suprotnom pravcu ili mu ostati vjerna ali da se, eksploatirajući ga dalje, u nekakvoj mjeri vrati “pravom” slikarstvu i intenzivnije okrene klasičnim vrijednostima slikarskog métiera. Zasad ostaje vjerna motivu broda i, kada je u pitanju taj motiv, ne približava se slikarstvu.

Pravci imaginarne naracije

Na nešto svjetlijim potpuno monokromnim kasnijim slikama, nastalim 2002. (30’ Friendship Schooner i 20’ Catboat “Prometheus”), i dalje slika hladne, tamnosive siluete brodova, ali preko njih sada velikim slovima crnim neutralnim fontom ispisuje njihove nazive, pri čemu ta tautologija, čini se, dobiva vrijednost i dignitet likovnog elementa.

Međutim, u novo tisućljeće Nina usporedo ulazi i s novim motivom – letjelicom, zrakoplovom i helikopterom – što u motivskom, simboličkom i metaforičkom smislu ne donosi novosti: opet je riječ o napravama koje se kreću kroz prostor i vrijeme i nude ili simuliraju mogućnost odlaska, što god pod njime podrazumijevali. No, sama bi promjena motiva bila banalna, pa Nina kreće u nova istraživanja slikarskog i grafičkog vokabulara i tehničko-tehnoloških postupaka, koje za cilj, među ostalim, imaju propitivanje mogućnosti slike u svijetu vrhunske tehnologije i u okruženju novih medija.

U 2001. nastaju slike Piper PA-31-350 Chieftan GF 200 i Dassault-Mysterie Falcon 200/Beriev Be-32 Cuff: na podlozi od jednoličnog monokromnog namaza slikarica je precizno, pomoću šablone, izvela siluete dvaju tipološki različitih zrakoplova – na svakoj slici predstavlja par različitih modela – borbenih i putničkih letjelica, i to slikajući jedan par istodobno u nacrtu, bokocrtu i tlocrtu, čime evocira maniru tročlana prikazivanja zrakoplova u specijaliziranim priručnicima.

Forme zrakoplova preuzela je iz istih ili sličnih izvora kao i prijašnje forme brodova, a uz svaki zrakoplov ide i tipografski dizajniran ispis točnog naziva njegova stvarnog primjerka. Dok je brodove isključivo slikala u rasponu od blijedo-sivih do gotovo crnih negativa na svjetlijoj, bijeloj ili sivkastoj pozadini, motivi zrakoplova raznobojni su: na jednoj slici jedan je crn, drugi bijel, na drugoj je jedan crven, drugi crn. Kompoziciju i pikturalno polje obogaćuje oslikana putanja kojom se zrakoplovi kreću – bijela crta što još dugo ostaje iza mlažnjaka, a što može značiti “pravce neke imaginarne naracije, strukturalno naznačujući tenzije i različite smjerove unutar slike”, kako je jednom napisala Ana Dević.

Ovo se nekad u slikarskom smislu “posno” slikarstvo sa sretno odabranim motivom iz svoje “nulte pozicije”, iz spomenute najneslikarskije točke kada se na platnu decentno pomaljala tek svijetlo-siva silueta broda jedva odvojiva od bijele monokromne pozadine, moglo, međutim, dalje kretati u različitim pravcima, primjerice prema novoj ikonici, novoj organizaciji likovnih elemenata, punjenju prostora/scene, tj. prema afirmaciji iluzionističkoga ili mimetičkoga aspekta slike, pojačavanja ekspresionističkih impulsa i uopće prema afirmiranju likovnih kvaliteta slike (kolorizma, poteza plohe), složenijih elemenata… Tu je mogućnost autorica prihvaćala i tu se, dakle, dogodilo pristajanje na vrijednosti koje je ovome zanimljivu naporu još jučer bile strane – na slikarstvo kao tradicionalan medij, métier i nadasve punokrvniju manualnu praksu i realizaciju…

Asketska linija slikarstva

U međuvremenu se dogodio najnovijih ciklus slika – diptisi, prvi put pokazani u Splitu: na desnom su platnu ispisani nazivi zrakoplova ili helikoptera (npr. “Airbus A310 France/Germany/UK/Spain Boeing 737-100/-200 USA”), a na lijevom se nalaze njihovi prikazi, također preuzeti iz kataloga, ali u dosad najžešćoj i najintenzivnijoj kolorističkoj elaboraciji, pri čemu se, na slici Grumman HU-16 Albatros USA, koloristička raspojasanost spušta sve do hommagea rukopisu Gilberta&Georga, čiju karakterističnu podjelu plohe autorica citira.

Najnovije slike nastaju spajanjem motiva zrakoplova i različitih drugih motiva i divergentnih oblika u jedinstven imaginarni pejzaž. Ima tu, između ostalog, posveta slikarima modernistima, grafičkom i produkt dizajnu pedesetih, domaćem i inozemnom, površina koje podsjećaju na način na koji je Zagrebačka škola crtanog filma u svoje zlatno doba rješavala pozadine...

Nove slike Nine Ivančić redovito su nas prisiljavale da njezine napore doživljavamo kao work in progress. Njezina djela, naime, neprestano svjedoče i druge još neistražene a nekmoli iscrpljene perspektive, primjerice mogućnost pojavljivanja narativnijeg, slikarski još oslobođenijeg i dorađenijeg, dekorativnijeg prosed?a. To istodobno znači da u ovom rukopisu ne bi smjelo, barem ne u dogledno vrijeme, biti nikakvih kriza ni zastoja jer se on, kako je rečeno, može dalje kretati trasiranom “asketskom” linijom (brodovi) i linijom potpuno mimetičnog ili iluzionističkog slikarstva, pa i uzrokovati potpunu afirmaciju konvencionalna slikarskog métiera. Ovo slikarstvo i tijekom cijeloga desetljeća koje smo dopola potrošili može živjeti od samo ta dva mudro odabrana motiva.