Sućut je temelj racionalnosti

Martha C. Nussbaum jedna je od najznačajnijih teoretičarki današnjeg vremena. Ona je diplomske i doktorske studije završila na Harvardu, a danas je profesorica prava i etike na Sveučilištu Chicago. Znanstvenoj je javnosti postala poznata po svojim sjajnim studijama pozne antičke filozofije, studijama o značenju književnosti, zatim po knjizi u kojoj piše o teoriji emocija, po kritici ograničenosti patriotizma, te po utjecajnoj raspravi o reformama univerzitetskih studija. Poznata je i po svome feminističkom angažmanu, po nizu interdisciplinarnih istraživanja i javnom angažmanu na projektima UN-a za razvoj nerazvijenih dijelova svijeta i ukidanje rodne ravnopravnosti.

Metaforička imaginacija

Nedavno je zagrebački izdavač Deltakont objavio prvi prijevod neke njezine knjige u Hrvatskoj. Riječ je o studiji o značenju književnosti, o knjizi Pjesnička pravda, književna imaginacija i javni život. U predgovoru, ona objašnjava kako je ta knjiga nastala iz uvjerenja da upotreba književne imaginacije nije u suprotnosti s racionalnom argumentacijom. Naime, kada je podučavala predmet Pravo i književnost, navela je studente na raspravu o sućuti i milosrđu, a raspravljali su i o utjecaju emocija u javnom prosuđivanju. Kada su govorili o konkretnim društvenim pitanjima, kao predložak su imali književna djela. Zaključak koji je nastao vezan je za to da razmišljanje o narativnoj književnosti itekako može pridonijeti razvijanju javnog mišljenja, jer nam književna imaginacija može pomoći u prosuđivanju. Time se razbija slika o književnosti kao nečemu neobveznom i zabavnom.

U knjizi Pjesnička pravda Nussbaum želi pokazati da književnost koja otkriva privatni život može biti važna i kad se radi o npr. interesima klasa. To čini na primjeru romana Teška vremena Charlesa Dickensa. Naime, tim se romanom koristila kako bi razradila kritiku ekonomskih paradigmi za procjenu kvalitete života. Ona, naime, smatra kako bi ekonomska znanost trebala počivati na ljudskim podacima i to onakvima kakve romani kao što su Dickensovi otkrivaju imaginaciji. A upravo taj roman sadrži normativno viđenje političke ekonomije i znanstvene političke imaginacije. Njezina pak kritika, kao i kritika koju donosi roman, usmjerena je protiv određene koncepcije ekonomske znanosti, te stoga pokušava ocrtati kako su prikazani ljudi i ljudski život u romanu, te kako se pak taj roman razlikuje od utilitarističkih tekstova koji se u njemu spominju.

Analizirajući neke prizore iz romana, ona navodi čitatelje da se vežu za likove, da mare za njihove namjere, a ustvrđuje kako naracija na mnogim mjestima izričito zahtijeva sudjelovanje čitatelja. Ona također uočava i nedostatke romana, npr. u oslikavanju života radničke klase koji unatoč tome ne mogu ugroziti njegovu političku viziju – riječ je o moralno-političkoj viziji koja je demokratska i sućutna, te koja promiče složenost, izbor i kvalitativne razlike.

Nussbaum ističe još jednu važnu osobinu romana; riječ je o tome da u njemu nalazi sposobnost da se jedna stvar vidi u drugoj, odnosno da se druge stvari uočavaju u neposrednim stvarima (to naziva uobraziljom), a sve zajedno podvodi pod sintagmu metaforička imaginacija. Ono pak što tu metaforičku imaginaciju čini vrijednom je to da nekom obličju udahne život, ali i sposobnost da ono što smo izgradili u uobrazilji promatramo kao nešto što nema nikakvu svrhu osim sebe sama.

Emocije su ključni element dobrog razumnog mišljenja

Jedno poglavlje u knjizi posvećeno je upravo razmatranju odnosa književnosti, razuma i emocija. Emocije su ugrađene u strukturu književnog djela i navode čitatelja na strah, žalost, tugu. Upravo zbog povezanosti sućuti i poistovjećivanja, pisci navode čitatelja ili gledatelja da doživi samilost zbog junaka. Mnogi se pak danas okomljuju na emocije i na njihov doprinos javnoj racionalnosti. Naime, smatraju neki, razum bi trebao isključivati emotivne elemente, a prema tom shvaćanju, emocije ocrnjuju ne samo teorijska utilitaristička djela o javnoj racionalnosti, nego i sudska praksa, jer se od porote traži “da ne podlegne emocijama”. Nussbaum stoga kreće u argumentaciju shvaćanja da su emocije u normativnom smislu iracionalne i stoga neprikladne kao smjernice u javnom odlučivanju. Stoga razmatra razne kritike emocija – od onih da su tek slijepe sile koje nemaju veze s razumom, pa do navođenja glavnih antiemocijskih djela zapadne filozofske tradicije – kod Platona, Epikura, Spinoze. Posebno se okrenula Platonu i njegovom izgonu književnika iz idealne države, i koji zapravo ima stajalište da su emocije nestabilne zbog njihove nemisaone unutrašnje strukture. Treći prigovor emocijama vezan je za to da se poštuju u privatnom, ali ne i u javnom promišljanju, a četvrti da se emocije previše bave detaljima, a nedovoljno većim društvenim jedinicama kao što su klase.

I nakon toga, ona nudi odgovore tim prigovorima, i to zato kako bi pokazala da emocije omogućuju subjektu da percipira određenu vrstu vrijednosti ili važnosti. Stoga kritički propituje stoičku tradiciju u pogledu samodostatnosti. Na kraju zaključuje da su emocije ključni elementi dobrog razumnog mišljenja o nekim stvarima, jer one usredotočuju našu pozornost na te probleme kao na nešto što bismo morali riješiti. Emocije sućuti, straha koje izgrađuju književno djelo, mogu biti dobri kandidati za racionalne emocije. Sućutne pak emocije koje su nekako suspregnute dokazima i ograničene institucionalno, čine se ključnima za javnu prosudbu.

Pjesnici u ulozi sudaca

U posljednjem poglavlju Nussbaum piše o pjesnicima u ulozi sudaca. Pritom se poziva na pjesnika Whitmana koji pjesnika-suca naziva “pravednim čovjekom”. Naime, on u jednoj pjesmi ističe da samo pjesnici mogu utjeloviti norme prosudbe koje će držati američke države na okupu kao naciju. Pjesnik-sudac predstavlja vrlo specifičnu normu prosudbe koja ga dovodi u nesklad s mnogim konvencionalnim modelima prosuđivanja. Pjesnik nije hirovit, nego je njegov pogled usmjeren na norme pravednosti, on ne raspravlja, on je “sud”. Ona naznačuje kako pjesnikova predanost pravednosti i primjerenosti ne podliježe pristranosti, te da je suočavanje sa specifičnim, nepopustljivo unatoč bliskosti. Toj pjesničkoj pravdi treba dodati poznavanje pravnog znanja, povijesti i pravnu zakonsku nepristranost. To je posebno važno jer nam je takva vrsta javne racionalnosti potrebna zato što sve češće ne samo da jedni druge lišavamo uvida, nego zatvaramo vrata sućuti. Upravo na temelju Whitmanova pjesništva, Nussbaum razrađuje vezu između iskustva književne imagnacije i brige za društvenu nejednakost. Martha Nussbaum zaključuje kako književno suđenje nikako nije dostatno za dobro suđenje i bilo bi pogubno kada ono ne bi bilo obuzdano drugim, čisto institucionalnim i pravnim vrlinama. A u sudskoj praksi to znači da suci moraju biti spremni i na uobrazilju i na sućut, jer tek tada, pokazuje se nakon čitanja ove studije, tek tada mogu biti racionalni.

Recenzentica Nadežda Čačinović pravilno naglašava kako Nussbaum povezuje svoje veliko znanje i epohalne referencije sa svakodnevnim životom – riječ je o rječniku bez fraza i općih mjesta. A ova studija u kojoj se ne izriču samo sudovi, nego se nude opisi i analize, bit će zanimljiva i filozofima i teoretičarima književnosti i pravnicima. A ne treba ni napominjati važnost da se hrvatska kulturna javnost konačno ima priliku upoznati s bar jednim djelom ove teoretičarke. Teoretičarke koja tvrdi kako nam “u današnjem političkom životu često nedostaje sposobnost da jedni druge promatramo kao potpune ljude, kao nešto više ‘od snova ili točaka’”. A sve to zato jer oslanjanjem na tehnološke modele ljudskog ponašanja ne razvijamo sućut, nego je odbijamo. Stoga ova knjiga može biti korisna i za političko djelovanje.