Najveći pomak u smjeru suvremenosti treba iščitati u pomicanju težišta od klasičnih, tradicionalnih “hramova” kulture prema prostorima koje publika percipira kao mjesta “novog”, “suvremenog” i “inovativnog”
Uz program 28. muzičkog biennala Zagreb, održanog od 18. do 25. travnja 2015.
Kad je jesenas u sklopu programa Glazbene Tribine u Opatiji preliminarno najavljen program ovogodišnjeg, 28. izdanja Muzičkog biennala Zagreb, okupljeni su zapazili dva znakovita detalja: festivalski moto honorificabilitudinitas (koji je glasnogovornik sve do samoga festivala ponavljao do iznemoglosti, uvijek ponosno ističući kako ga je, eto, uspio naučiti izgovoriti – više o toj riječi u kolumni Nevena Jovanovića na str. 46 ovoga broja Zareza) te teza umjetničkoga ravnatelja MBZ-a Krešimira Seletkovića da će ovo izdanje, citiramo, “uvesti Biennale u 21. stoljeće”. Ukratko, nije slutilo na dobro – “odavanje počasti” previše podsjeća na dugogodišnju tradiciju anakronizama na ovome “Međunarodnom festivalu suvremene glazbe” (27. MBZ. otvoren je 2013. već tada stogodišnjim Stravinskijevim Posvećenjem proljeća), a i to “uvođenje u 21. stoljeće” je nešto što se trebalo dogoditi i puno prije 2015.
U Seletkovićevu obranu valja reći da mu je manevarski prostor u startu bio sužen činjenicom da je morao djelovati uz blagoslov struktura glavnoga organizatora, Hrvatskoga društva skladatelja, koje je – kao i manje-više svaka druga cehovska udruga – prilično okoštala i konzervativna institucija, koja će “suvremenost” i “iskorake” uvijek zdušno deklarativno podržavati, ali će im istodobno u praksi pružati ako već ne aktivni, onda barem pasivni otpor. Od Seletkovića, stoga, nitko nije ni očekivao da će razrušiti naslijeđenu “modularnu” koncepciju programa, s komornim programima u prijepodnevnim i poslijepodnevnim satima, “reprezentativnim” projektima u središnjem večernjem terminu i “alternativnim” programima u kasnovečernjim satima. Nitko nije očekivao ni dovođenje u pitanje također već godinama ustaljenog naglaska na više ili manje tradicionalnim izvodilačkim sastavima, formama i izvedbenim formama, po mogućnosti u okvirima akademskog, “institucionalnog” poimanja suvremene glazbe.
Prodisala vertikala Sve su to elementi koji ozbiljno dovode u pitanje odrednicu “suvremenosti” u deklarativnoj programskoj odrednici festivala. Umjetnički ravnatelj (koji je sada prvi put to bio u potpunosti, s obzirom na to da je 2013. preuzeo funkciju u trenutku kad je njegov prethodnik Berislav Šipuš već bio postavio programske okvire) uspio je, međutim, nešto naizgled nemoguće – osuvremeniti Muzički biennale Zagreb, ne dirajući pritom uhodanu “modularnu” koncepciju. Na papiru je, dakle, sve izgledalo kao i tijekom proteklih (barem) dvadesetak godina – programi su bili posloženi u tablicu koju se više čitalo vodoravno (po modulima) nego okomito (po danima), lokacije su uglavnom bile prilagođene zadanom karakteru pojedinog modula, a “udarni” su događaji strateški raspoređeni tijekom čitavoga trajanja festivala, po mogućnosti u primjereno “udarnom” teriminu u 19:30 ili 20 sati.
Međutim, kad je festival konačno i počeo, pokazalo se (nakon promašaja s otvorenjem, o kojem smo pisali u prošlom broju Zareza) da je program ovaj put prodisao i po vertikali. Naime, vodilo se računa da se programi koliko-toliko nadovezuju jedni na druge (doduše, u ponekad i preintenzivnom ritmu, zbog kojega je mnogi posjetitelj poželio da teleportacija postoji i u stvarnome svijetu, a ne samo u Zvjezdanim stazama). Posebno se to moglo primijetiti 23. travnja, kada su na svim koncertima bila izvođena isključivo djela petero “žarišnih” skladatelja (Michel van der Aa, Thomas Adés, George Benjamin, Bruno Mantovani i Kaija Saariaho). Oni, doduše, odreda pripadaju mejnstrimu suvremene klasične glazbe, ali su ipak dobro odabrani kao još uvijek živući i aktivni skladatelji koji su, svaki na svoj način, uspjeli pronaći vlastiti put u odmaku ne samo od avangardi druge polovine prošloga stoljeća, nego i od postmoderne, stvarajući glazbu koju bismo, u nedostatku neke bolje i manje rogobatne odrednice, mogli nazvati post-postmodernom.
Napušteni hramovi Kao i ranijih godina, i ovaj put bi se moglo reći da su, osim pojedinih skladatelji, žarišne točke programa bile isprepletene oko pojedinačnih izvođača/ansambala, prostora i/ili projekata. Ispreplitanje je uistinu bilo višestruko i zamršeno, što je, uostalom, lucidno naznačeno i festivalskim vizualima (dizajn Ana Nikolić Baće) – istina, oni su za posljedicu imali i pomalo nepregledan redizajn festivalskih web stranica, ali za pohvalu je već i činjenica da se konačno odstupilo od ranije prakse recikliranja radova jedne ukrajinske umjetnice.
Kad je riječ o pojedinačnim glazbenicima i ansamblima, teško bi u ovogodišnjem programu bilo pronaći slabu točku, pa bi izdvajanje pojedinih moglo biti uvjetovane isključio repertoarnim preferencijama slušatelje, a ne kvalitetom. Govoreći, pak, o izvedbenim prostorima, najveći pomak u smjeru suvremenosti treba iščitati u pomicanju težišta od klasičnih, tradicionalnih “hramova” kulture (HNK, HGZ, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog) prema prostorima koje publika i izvan okvira Muzičkoga biennala percipira kao mjesta “novog”, “suvremenog” i “inovativnog”, poput Zagrebačkog plesnog centra ili raznih prostora Studentskoga centra.
I upravo je u potonjim prostorima bilo najrazvidnije koliko je Muzički biennale Zagreb 2015. daleko od Muzičkoga biennala Zagreb 2013. – o ranijima da i ne govorimo. Jer, dok su sve dosad odnosi Biennala i Muzičkoga salona Kulture promjene Studentskoga centra bili slatko-gorki, pri čemu je Biennalu SC služio kao smokvin list kojim bi se prikrio deficit suvremenosti (što je bio naslov Zarezova teksta o Biennalu 2011.), dok je SC-u Biennale bio dobar marketinški oslonac, ove se godine dogodila prava i kvalitetna sinergija dviju institucija koje su logično upućene jedna na drugu. Nije pritom ništa novo da su se neki od najinovativnijih bijenalskih programa zbili upravo u SC-ovim prostorima, ali jest novo da ih je i priređivač prepoznato i istaknuo kao takve. Nešto manje očita, ali nipošto ne i manje bitna posljedica toga jest i činjenica da je ovaj put konačno došlo i do intenzivnijeg preklapanja između ranije gotovo strogo odijeljenih publika u SC-u i u drugim festivalskim prostorima.
Oni koji dolaze Na putovanju Muzičkog biennala Zagreb prema 21. stoljeću možda je i najveći iskorak onaj koji je učinjen nekolicinom naručenih projekata. Biennale je, naravno, i dosad naručivao nova djela. Ono što je, međutim, ovaj put bilo drukčije jest činjenica da je naglasak od “zaslužnih članova” Hrvatskoga društva skladatelja prebačen na “one koji dolaze”. Tako su ključni glazbeno-scenski projekti (dvije komorne plesne predstave u Zagrebačkom plesnom centru i dva baleta u zagrebačkom HNK-u) naručeni od skladatelja odreda mlađih od četrdeset, pri čemu su svi odreda (Ana Horvat, Tibor Szirovica, Tomislav Oliver i Ivana Kiš) ne samo opravdali ukazano povjerenje, nego su i svojim novim djelima učinili značajne kvalitativne pomake unutar svojih već i dosad zanimljivih skladateljskih opusa.
A upravo su se mahom mlađi skladatelji iz cijeloga svijeta odazvali i bijenalskom natječaju za petominutnu operu, što je bio još jedan uspješan projekt ovogodišnjeg festivala. (Autor ovoga teksta u tom je slučaju, doduše, barem djelomično pristran, s obzirom da je i autor libreta jedne od opera koje su ušle u finale natjecanja.) Unutar iznimno zahtjevnog konciznog okvira desetero je finalista ponudilo različita i raznolika rješenja, pri čemu je, unutar više-manje uravnotežene konkurencije, nagradu zasluženo odnijela poljska skladateljica Martyna Kosecka svojom mini-operom Kochawaya – sa zanimanjem iščekujemo njenu opsežniju komornu operu koju će, kao nagradu, skladati za sljedeći Biennale.
Novinski prostor preuzak je za nabrajanje svih uistinu kvalitetnih i skladateljskih i izvodilačkih doprinosa ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb. Stoga, umjesto suvišnoga daljnjeg nabrajanja, valja konstatirati da je ranije spomenuti deficit suvremenosti konačno bitno reduciran. I premda se do toga nije došlo nikakvom revolucijom (koju su mnogi priželjkivali, a vjerojatno i dalje priželjkuju), čini se da je i Seletkovićeva evolucija dobar put, kojim bi trebalo i dalje ići