Uz predstavu Disco svinje irskog autora Ende Walsha i redatelja Matka Raguža te performans O lijepa, o draga, o slatka slobodo Brune Isakovića i udruge Domino
U tinejdžerskim godinama, institucija BFF-a (kratica za best friends forever) praktički je jedan od temeljnih uvjeta preživljavanja; posebno u okolišu koji bi Krleža nazvao žabokrečinom, Matoš močvarom, a Kamov kaljužom. Dramu Disco svinje irskog dramatičara Ende Walsha u tom smislu možemo tumačiti kao egzotičan cvijet prijateljstva na blatištu političkog i ekonomskog ništavila, s time da početno nježne latice te neočekivano raskošne biljke vremenom dobivaju nadasve opsesivnu notu.
Kao prvi susjedi, likovi Praščića (ona) i Svinje (on) doslovce dijele svaki dah svojih života, od kolijevke pa do groba, glumeći jedan za drugoga i grandioznost i sarkazam i kompetenciju i agresiju, odnosno funkcionirajući jedno drugome na način živog zrcala. Oni su bliski poput blizanaca, dakle misli su im toliko usklađene da ih i bez izgovaranja naglas čuju jedan u drugome. Kazališni predložak naročito je tematski usmjeren na tu oskudicu drugih ljudskih bića oko Svinje i Praščića (zbog čega su oni jedno drugome svi drugi), dok filmska verzija uvrštava u priču i brojne druge socijalne relacije i protagoniste, no i ovdje redateljica čuva “prazno mjesto” odraslih osoba u životu tinejdžera. Odrasli su, naime, toliko zaokupljeni alkoholom (muškarci) i TV sapunicama (žene) da im stvarna prisutnost vlastite djece ili drugih odraslih stalno iznova ispada iz fokusa. Kako je Teatar EXIT jedino mjesto u Zagrebu koje se zapravo obraća faktičkim, baš koliko i “vječitim” tinejdžerima u publici, uvažavajući rastući osjećaj nemoći i odbijanja odrastanja kao konstantnu ljudskog sazrijevanja krajem 20. i početkom 21. stoljeća, pogledajmo pobliže zašto se likovi Walshove drame toliko drastično identificiraju sa svinjama.
Biti odbačen
Kazališna pozornica čuva Walshovim predloškom zadani kult žderanja (posebno gutanja kobasica i piva), baš kao i stalni imperativ ritualnog opijanja te potom pažljivo insceniranih tučnjava. Ne samo zato što su žudnja za hranom i žudnja za agresivnim oduškom svojevrsne dramaturgije nagona, nego i zato što su to jedini intenziteti dostupni na društvenom dnu. Praščić i Svinja žive u svijetu u kojem bezbrojni udarci simboličkih poniženja i ukinutih perspektiva pljušte li pljušte po glavama tinejdžera, vremenom pretvarajući njihove ruke u stisnute pesnice, spremne na gnjevne udarce, razmijenjene među stvarnim tijelima. Hrvatski dramatičar Tomislav Zajec također je napisao dramu Svinje s vrlo sličnim pretpostavkama slijepe pohote kao posljedice stalne degradacije, dakle irsko i hrvatsko dvorište nisu daleko kad govorimo o dezintegriranju svakog ljudstva.
U režiji Matka Raguža, na EXIT-ovoj pozornici Svinju i Praščića igraju Ivana Gulin i Karlo Mrkša (u alternaciji s Elizabetom Brodić i Matijom Čigirom). Glumci dišu u ritmu međusobnog obožavanja i mržnje prema ostatku svijeta, usklađeni kao dva trkača na atletskim stazama, u stalnom pokretu, zadihani od napora, željni bilo kakve pobjede nad učmalošću svog obiteljskog i školskog života. Prava drama nastaje u trenutku kad ona odluči istupiti iz njihova zajedničkog kruga “ekstatičnog” delikventnog ponašanja, postajući svjesna opasne destrukcije koju Svinja stvara oko sebe. Na Svinju to emocionalno povlačenje djeluje kao posvemašnji psihički i emocionalni krah, u nastavku reakcije izazvavši smrt premlaćivanjem Praščićinog plesnog partnera u noćnom klubu.
Redatelj Matko Raguž na tom mjestu izlazi iz Walshova predloška, ostavlja prijatelje na obližnjem jezeru i u bijegu od policijskih sirena, s namjerno otvorenim završetkom i njihova odnosa i njihova danjeg života. Originalna drama, a i hvaljeni film Disco svinje redateljice Kirsten Sherdian, imaju posve drugačiji završetak: Svinja također ubija mladića u noćnom klubu i blizanački par prijatelja zajedno bježi s mjesta zločina, nakon čega traumatizirano i gotovo bezglavo vode ljubav na obali, da bi potom Prašćić ugušila Svinju dekom na kojoj su ležali. Kao što vidimo, i finale originalne drame i filmska verzija na kojoj je scenaristički radio Enda Walsh inzistiraju na nasilnom oslobođenju junakinje iz odnosa koji je istovremeno i njezin glavni životni oslonac i njezin surovi zatvor, dok EXIT-ova predstava zagovara pasivnost junakinje i finalnu podvrgnutost muškom zlostavljaču.
Kako prekinuti seriju udaraca
Zašto u hrvatskom tumačenju Disco svinja ženska pobuna ostaje samo na odbijanu poljupca koji joj nastoji “utisnuti” Svinja? Misli li Matko Raguž da publika ne bi mogla podnijeti njihov originalni dramski obračun? Filmsko tumačenje drame pravi jasnu razliku između psihotičnih reakcija Svinje i postepenog emancipiranja Praščića od Svinjina razbijanja staklenih boca na ljudskim glavama – upravo u tome i jest vrijednost Welshova predloška, kao i važna poruka gledateljima: lakše je preživjeti usamljenost, nego trpjeti združenost u nasilju i strahu od novog nasilja. To je tim značajnije istaknuti jer su prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije tinejdžerke u razdoblju od 15-20 godina najugroženija skupina po pitanju seksualnog zlostavljanja, baš kao i partnerskog zlostavljanja prilikom noćnih izlazaka. Prema istraživanju Elizabeth Miller, 76% učenica srednjih škola u Velikoj Britaniji prijavilo je neku vrstu brutalnog partnerskog ponašanja prilikom izlazaka (udaraca, vikanja, iznuđivanja neželjenog seksualnog kontakta, vrijeđanja itd.), kao i naknadnog produženog emocionalnog zlostavljanja putem mobitela i e-maila. Čini se da govorimo o generacijama koje usvajaju i kućne i medijske modele izrazito mrzilačke i militarističke patrijarhalne kulture, u kojoj se, kako je to odlično opisala harvardska psihologinja Marcyliena Morgan, muškarcima neprestano oprašta brutalnost, pod izlikom da “nisu to ozbiljno mislili”, dok se ženama neprestano nameće pozicija žrtve od koje se očekuje beskonačan ciklus opraštanja i primanja udaraca, s opravdanjem da “nešto treba i pretrpjeti za ljubav”. Kazalište bi, stoga, trebalo poraditi na poruci da istina ne može biti oprečnija – zadavanje i trpljenje udaraca ukazuje na manjak bliskosti i povjerenja među ljudima, kao i na ozbiljne emocionalne probleme i poremećaje u ponašanju, koji često zaslužuju stručnu pomoć, a nikako ne snishodljivo slijeganje ramenima. Vjerujem da je EXIT stavio Disco svinje na svoj repertoar upravo radi pokretanja javnog dijaloga, ali fale mi signali, recimo u programskoj knjižici (u kojoj nije objavljena doslovce nijedna rečenica o političkom i aktivističkom značenju ove predstave), da kazalište ima načina porazgovarati s publikom o temi tinejdžerske delikvencije, kao i potaknuti škole i roditelje da sjednu i počnu međusobno razgovarati. Predlažem da se vrlo zahtjevna tema otvori javnom razgovoru nakon predstave, kao i da se prirede dodatni materijali o emocionalnim ranama tinejdžera.
Udarci po slobodi govora
Plesački umjetnik i performer Bruno Isaković u organizaciji udruge Domino nedavno je na Tomislavovu trgu obojenim bičem išibao, posljedično i “zatamnio” ili tintom prekrio niz slobodoljubnih citata iz pera Ivana Gundulića, Vesne Parun, Miroslava Krleže, Vlade Gotovca, Marije Jurić Zagorke i A. G. Matoša. Povod javnom bičevanju tekstova o slobodi izbor je Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture Republike Hrvatske.
I domaća i međunarodna demokratska javnost slažu se da je tom odlukom nova hrvatska Vlada uistinu izabrala slijediti put Hasanbegovićeva mladenačkog sportskog navijaštva (pasioniranog članstva u Bad Blue Boys populaciji), zatim Hasanbegovićeve fascinacije ustaštvom (pisanja za novine Nezavisna država Hrvatska), jednako kao i put veličanja handžar divizije (antipartizanske podružnice nacističkog SS-a) i njezina vođe Huseina Đoze, kojeg Hasanbegović smatra “naistaknutijim islamskim reformatorom u povijesti muslimanskih Bošnjaka”. Nevezano za antidemokratske autogolove koje si Hasanbegović zabija doista s upornošću i političkom pribranošću kvartovskog bulterijera, vidjeli smo kako izgleda i Hasanbegovićeva aktualna ministarska misija: prvi potez bilo mu je ukidanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, što je popratio i rečenicom: “Ako nema potrebe za Stručnim povjerenstvom za neprofitne medije, onda zaključite sami...” (novinarsko pitanje glasilo je ima li potrebe za neprofitnim medijima).
Utoliko je Isakovićev performans dobro odmjeren odslik Oreškovićeve vlade i Hasanbegovićeve kulture; simulacija javnih vrijednosti koja razotkriva grotesku i autodestruktivnost odluke prema kojoj će državni udarci planski padati po svemu što nije naci-narcistično i naci-poslušničko. Ponovno performansu u prilog, naglasimo kako ima nečeg inherentno smiješnog kad udarate po slobodi.
Možete li, naime, izmlatiti tuđe misli?!
Može li cenzura poslužiti umjesto vizije?!
Može li osoba koja iz ministarske pozicije ne poštuje sve svoje umjetnike i kulturne radnike uspostaviti ikakav ugled na javnoj sceni?!
Umjesto odgovora, poslušajmo Neila Gaimana u obradi čuvene dječje pjesmice: Ovaj je mali praščić završio u Hadu, ovaj je krepao od dosade doma u hladu. Ovaj se najeo sirovog ljudskog mesa, a ovaj se bavio silovanjem djevica. A peti, najmanji, popeo se na brdo leševa i otamo poručio: dosta, dosta, dosta!