Lederer i Zlatar Violić zaslužile su jedna drugu – ima li prirodnijeg para od vrsne teatrologinje koja kazališnu teoriju ne zna pretvoriti u praksu i jednako vrsne teoretičarke kulturne politike koja u svom polju djelovanja ima isti problem?
Sve do ovog proljeća i imenovanja Tončija Bilića intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu svekolika se domaća javnost što zgražala, što zabavljala (jedno ne isključuje drugo!) sagom o (ne)postavljanju novoga čelnog čovjeka tog kazališta. Reci i reci ispisani su i o Dušku Mucalu i o Željku Kerumu, pri čemu su se mnogi komentatori iz takozvane “metropole” von oben podsmjehivali palanačkim peripetijama koje se, kao, u navodno “finom” i nadasve “kulturnom” Zagrebu nikad ne bi mogle dogoditi.
Ali, ne lezi vraže, s određenim se pomakom u fazi u “metropoli” dogodila gotovo ista situacija – Grad ima svog kandidata (odnosno, u Zagrebu, kandidatkinju), Ministarstvo tu osobu ne želi potvrditi, i na kraju teatar, k tome i “središnja nacionalna kuća”, “hram hrvatske kulture” itd., itsl... završi u bezvlašću. Prividno, razlike su samo proceduralne naravi – u Splitu intendata imenuje Grad, a potvrđuje (ili ne potvrđuje) Ministarstvo, dok u Zagrebu intendanta na usuglašeni prijedlog Grada i Ministarstva imenuje Vlada RH. Ipak, razlike između ovih dvaju slučajeva nešto su veće i opasnije – kazalište je ipak veće, veća je igra, a bome su veći i barem neki igrači.
Piškiti ili kakiti? Željko Kerum je, što se već višekratno potvrdilo (i prije spektakularnoga poraza na lokalnim izborima), običan amater u odnosu na starog po(pu)li(s)tičkog lisca Milana Bandića, a bome je i Ana Lederer vještija igračica od Duška Mucala, koji je proglašen redikulom i prije nego što je to stigao potvrditi u praksi. Nasuprot njima stoji Ministarstvo kulture, ustanova koja se nikako ne može odlučiti bi li – kako bi to rekao jedan bivši premijer, onaj u čije je vrijeme Lederer postala intendanticom – piškilo ili kakilo, bez obzira je li mu na čelu Božo Biškupić, Jasen Mesić ili, u najnovijem slučaju Andrea Zlatar Violić. I u Splitu i u Zagrebu pokazalo se, naime, da Ministarstvo – poput razmaženog djeteta – zna koju igračku neće, ali ne zna koju hoće.
Problem je u zagrebačkom slučaju (za razliku od splitskoga) nastao zbog već spomenute drukčije procedure, u kojoj Ministarstvo nije sam blagoslovitelj odluka lokalnih vlasti, nego instanca koja bi trebala pokazati inicijativu. A to nekako ne ide kad mu je na čelu ekipa koja se i u reaktivnoj politici jedva snalazi, a u proaktivnoj nikako. Ministrica je, čim je zasjela u čelni stolac u Runjaninovoj znala da je čeka vruć krumpir imenovanja novoga intendanta zagrebačkog HNK; znala je i da je složena procedura, koja uključuje razna lokalna, državna i bilateralna vijeća, smokvin list, u kojem konačnu odluku donosi formalno Vlada, a neformalno upravo ministrica; znala je i da ne želi Ani Lederer dati treći mandat, što je posve politički legitimno.
Ono što ministrica nije znala – a, kako se čini, ne zna ni danas – jest koga želi na mjestu intendanta. Po kuloarima se, doduše, neko vrijeme spominjalo Snježanu Banović, koja je, međutim, odustala od kandidature; Velimir Visković, koji se dvaput i kandidirao, ali čak i njemu čitava ta saga dojadila; kandidatkinja je bila i Sibila Petlevski, koja bi sigurno bila zanimljiv i barem na razini simboličke prakse dobar izbor, no čini se da ni ona nije bila ministrici po volji.
Izjeo vuk magare U međuvremenu, Milan Bandić preveslao je Andreu Zlatar Violić na njezinom terenu – ili barem terenu koji bi trebao biti njezin, ali očito nije. On, naime, jest čitavo vrijeme imao svoju kandidatkinju – donendavnu intendanticu Anu Lederer – a imao je na svojoj strani i većinu u Kazališnom vijeću, što je njegovom izboru dalo i proceduralni legitimitet. Gradonačelnik je tako postao pobjednikom u igri u kojoj je ministrica morala zauzimati defanzivne pozicije, sve se više zakapajući u rov koji si je sama iskopala – ona je tvrdila da se Grad nije odazvao na pregovore, na što je Grad mogao odgovoriti da je on svoj prijedlog imao, a Ministarstvo nije; ona je spočitavala Ani Lederer što nije riješila problem još uvijek nepostojeće druge scene, a Lederer joj je mogla uzvratiti da sredstava nema ni za prvu; Ministarstvo se pozivalo na proceduru, Grad ju je okrenuo u svoju korist.
Na kraju se, kao očajnički potez, pribjeglo hitnim izmjenama Zakona o kazalištu, institucionalizirajući tako nametanje jednostrane odluke – na što je Grad odgovorio da neće financirati kazalište na čije upravljanje ne može utjecati. I to je još jedan efektan Bandićev spin, nakon kojeg nitko ne postavlja pitanje je li Grad dosad pravodobno ispunjavao preuzete financijske obveze prema HNK-u.
U konačnici će se, kako sada stvari stoje, dogoditi da će, štono bi se pučki reklo, vuk izjesti magare. Vlada će moći oktroirati svog intendanta (ili intendanticu), ali će ipak pokušati pronaći kompromisno rješenje, i to, kako sada stvari stoje, u liku i djelu Dubravke Vrgoč, provjerenog gradskog kadra, trenutno na čelu Zagrebačkoga kazališta mladih.
Koga briga za repertoar? Ako ste se zapitali zašto se u ovom tekstu ništa nije govorilo o umjetničkim kompetencijama Ane Lederer i njenih potencijalnih nasljednika, odgovor je jednostavan – u čitavoj priči o zagrebačkom HNK-u to je posve irelevantno pitanje. Jer, malo tko uopće raspravlja o repertoarnoj politici koju je proteklih osam godina (pro)vodila Leder, koju bi, umjesto već istrošene floskule o lektirnom kazalištu možda bilo bolje definirati kao teatar za nezamjeranje – što bi u normalnim kulturnim sredinama trebao biti oksimoron, ali u Hrvatskoj nije. No, s Lederer barem znamo na čemu smo – koje bi bile idejne, ideološke, poetološke i/ili teatrološke smjernice potencijalnih kandidatkinja i kandidata može tek naslutiti – oni se o tome uglavnom nisu izjašnjavali, jednostavno zato što ih to manje-više nitko nije ni pitao.
A na kraju predstave – premda se s time nijedna vjerojatno neće složiti – možemo reći da su Lederer i Zlatar Violić zaslužile jedna drugu. Jer, ima li prirodnijeg para od vrsne teatrologinje koja kazališnu teoriju ne zna pretvoriti u praksu i jednako vrsne teoretičarke kulturne politike koja u svom polju djelovanja ima isti problem? A nijedna pritom nije u zagrebačkom HNK-u zapazila doslovni prikaz onoga što se u praksi događa na simboličkoj razini – “gradska” i “državna” loža (s pripadajućim grbovima) smještene su na dijametralno suprotnim stranama. A pogled na pozornicu im je jednako ograničen.