24.3.2005.

Trpimir Matasović  

Tko je kome okrenuo leđa?

S nevjerojatnim je osjećajem za tajming Zoran Juranić prije mjesec dana tadašnjem intendantu HNK Mladenu Tarbuku predao ostavku na mjesto ravnatelja Opere, i to samo dva sata prije nego što je Vlada smijenila i samog Tarbuka. Ostavka tako nije stigla biti prihvaćena, što, međutim, Juranića nije spriječilo da se i dalje predstavlja kao “ravnatelj u ostavci”. Je li Juranić zaista potpuno pogriješio trenutak, ili ga je, pak, savršeno procijenio, ostaje otvorenim pitanjem – kao što ostaje otvorenim vidjeti je li mu zaista dojadilo ravnateljevanje u Zagrebu, ili hvata poziciju da se, nakon imenovanja nekog novog intendanta, opet prijavi za istu funkciju. A što je to, zapravo, Juranića isprovociralo na ostavku? Kako tvrdi, dozlogrdilo mu je da mu se Tarbuk miješa u njegove ovlasti, premda je čudno da mu je to zasmetalo nakon što je gotovo tri godine bespogovorno pristajao biti samo de jure ravnatelj Opere, dok je, de facto, sve odluke donosio intendant. Bilo kako bilo, ako su Tristan i Izolda bili Tarbukov labuđi pjev, onda najnovija premijera Verdijeva Rigoletta ima istu ulogu za Zorana Juranića. Sad je, dakle, “ravnatelj u ostavci” napokon dobio priliku napraviti sve po svome, a rezultat je takav da bi ga neki budući intendant svakako trebao uzeti u obzir prije negoli triput razmisli hoće li prihvatiti Juranićeve usluge – kad i ako ih ovaj ponudi.

Nedostatak realnog uvida u vlastite kapacitete

Postoji u tom HNK-u, doduše, i nekakav “sanacijski plan”, pa u toj kući sada stalno govore kako “rade u vrlo teškim uvjetima”, te da se trenutačno HNK-om upravlja manje “iz kuće”, a više iz Ministarstva kulture. No, kada je o postavljanju Rigoletta riječ, to i nije neki izgovor. Jest da je scenografija Dinke Jeričević bila relativno skromna i djelomično temeljena na građi iz nekih prethodnih predstava (stepenice iz Traviate ili Don Carlosa, koliba iz Hovanščine i slično), no odluka da se predstavu radi “vlastitim snagama” donesena je i bez obzira na “sanacijski plan”. Zoran Juranić ponosno će istaknuti da u dvostrukoj, a za neke uloge i trostrukoj ili četverostrukoj podjeli sudjeluju odreda “naši mladi pjevači”. Međutim, to što su ti pjevači “mladi”, pa još k tome i “naši”, ne znači da je predstava rađena isključivo s članovima HNK-ova ansambla. Zapravo, bez obzira na činjenicu da ovaj put (za razliku od prebrojnih primjera u vrijeme Tarbukovog mandata) na soliste nisu trošene devize, i dalje je u predstavi sudjelovao čitav niz pjevača koji su u angažmanu u drugim opernim kućama ili su slobodni umjetnici. To, naravno, ne govori ništa niti pozitivno niti negativno o njihovoj kvaliteti, ali govori o kapacitetima ansambla kojemu je Zoran Juranić, makar i samo de jure, tri godine bio na čelu.

Svakako da je lijepo i hvalevrijedno imati povjerenja u “mlade snage”, no, pritom treba biti svjestan njihovih realnih mogućnosti i ograničenja. Sudeći po raspodjeli uloga u Rigolettu, Juranić ne samo da nije svjestan relativno ograničenih okvira većine svojih pjevača nego nema realan uvid niti u vlastite kapacitete. (Ekstreman primjer njegovog nedostatka samokritičnosti jest i postavljanje Šulekova Koriolana, u kojem se ovaj dirigent, tko zna zašto, latio režije.) I koliko god će neki pokušati prebaciti krivicu na “teške uvjete rada”, zapuštenost ansambla i slično, ipak za glazbeni segment operne izvedbe najveću odgovornost uvijek snosi dirigent.

Odrađivanje umjesto kreiranja

Pogrešku u koracima predstavljao je već i raspored solista za dvije premijerne izvedbe. Jer, koliko god Juranić naglašavao da je riječ o dvjema ravnopravnim podjelama, prva premijera psihološki uvijek ima veću težinu od druge. (Budimo pošteni, pa spomenimo da se sličan propust dogodio i Tarbuku s Tristanom i Izoldom.) Tako su na prvoj premijeri i Tomislav Bekić u naslovnoj ulozi i Sergej Kiseljov kao Vojvoda u potpunosti zakazali – prvi zbog svoje (zasad) nedoraslosti ulozi, drugi zbog toga što kao lirski tenor nema glas primjeren spinto ulozi. Premda i Siniša Hapač i Nikša Radovanović, koji su iste uloge tumačili na drugoj premijeri, na svojim interpretacijama još trebaju itekako poraditi, u njihovim je nastupima bilo sasvim dovoljno i muzikalnosti i uživljenosti u dramu, te su u tom smislu predstavljali, ako ne najsretniji, onda svakako bolji izbor od Bekića i Kiseljova. U trojcu protagonista prve je večeri povjerenje opravdala jedino Martina Zadro kao Gilda, premda je bilo razvidno da njezina interpretacija još nije posve sazrela, pa je tako Adela Golac-Rilović, koja je tu ulogu već pjevala prije nekoliko godina u Splitu, ostavila mnogo bolji dojam.

Na prvoj su premijeri tako Rigoletta i Vojvodu zasjenili Sparafucile i Maddalena (izvanredni Luciano Batinić i Martina Gojčeta-Silić), pa je tako i tercet u trećem činu, bez obzira na nesuvislo brzi Juranićev tempo, zazvučao daleko uvjerljivije od čuvenog kvarteta u istom činu. Ivica Trubić (Sparafucile na drugoj premijeri), Ozren Bilušić (Monterone u obje izvedbe) i većina epizodista ostavili su manje-više korektan dojam, ali i ništa više od toga.

Međutim, ako pjevački materijal i nije bio spektakularan, čini se da bi, s boljim dirigentskim vodstvom, svi solisti postigli mnogo više. No, ovaj su put bili prepušteni Zoranu Juraniću, a to, de facto, znači sami sebi. Naravno, pohvalno je da su gotovo svi u svoje uloge itekako zagrizli, ali to jednostavno samo po sebi nije dovoljno. A Juranić, kojem je talijanski operni repertoar inače područje na kojem se relativno dobro snalazi (sjetimo se, primjerice, sasvim solidnih Bellinijevih Montecchija i Capulettija), ovaj je put potpuno zakazao. Potpuno raštimani limeni puhači već su u prvim taktovima opere naznačili da ni nastavak neće biti ništa bolji. Pod Juranićevim su vodstvom tako i orkestar i zbor zazvučali (još) slabije nego inače, te se, općenito uzevši, činilo da se glazbeni tijek predstave više odrađuje nego kreira. Protočnost je tako ustupila mjesto ukočenosti, dinamičko nijansiranje jednoličnoj plošnosti, dramatičnost monotoniji, a fleksibilna suradnja sa solistima mehaničkom taktiranju bez uvažavanja nužnosti prilagođavanja zvuka orkestra pjevačima. Stoga je prilično nejasno zašto je, uz barem pet-šest hrvatskih dirigenata koji itekako dobro znaju dirigirati Verdija, Zoran Juranić odlučio vodstvo ove predstave povjeriti upravo samom sebi.

Dim u bordelu

Da bi se dodatno zagorčao ionako gorak okus koji ostavlja novi zagrebački Rigoletto, pobrinuo se Krešimir Dolenčić, ostvarivši jednu od svojih dosad najslabijih režija – ako ne i najslabiju. Odluka da se ne posegne za mogućim dubljim društvenim iščitavanjima i kontekstualizacijama Rigoletta (kao što je svojevremeno napravio Ozren Prohić u svom “kontroverznom” postavljanju iste opere u Splitu) sasvim je legitimna i, u krajnoj liniji, posve u skladu s Dolenčićevom redateljskom poetikom. No, i od režije koja je “klasična” i “stilizirana” ipak se očekuje nešto više od onoga što je ovom priliko Dolenčić ponudio. Jer, bez obzira na “stiliziranu” scenografiju, bilo bi poželjno razumjeti barem što su interijeri, a što eksterijeri. “Povijesni” kostimi (Danica Dedijer-Maričić) trebali bi biti dosljedni, a ne da neki dvorjani nose imitaciju talijanskog renesansnog ruha, a drugi nekakve kozačke košulje (kombinirane sa španjolskim ovratnikom?!). Odmaci od okvira zadanog didaskalijama također nisu nešto što bi samo po sebi bilo loše (prizor u čamcu na koncu opere tako je učinkovita, premda ne i originalna intervencija), no sveprisutne brojne statistice učinile su da gotovo svi prizori dobiju ugođaj bordela, što nije ničim jasno opravdano. Obilno korištenje scenskog dima i “kontra” svjetla (Deni Šesnić) opasno je pak podsjećalo na rukopis jednog drugog režisera – nedostajala je samo “mistična vizija” u obliku dugokose djevojčice u bijeloj haljini da dojam bude potpun. Usprkos određenom broju relativno učinkovito realiziranih situacija, cijeli je dojam ostao vrlo površan, pri čemu se Dolenčiću omaklo i nekoliko elementarnih nelogičnosti – primjerice, dvorjani kojima se naslovni junak obraća u čuvenoj ariji iz drugog čina stoje iza, a ne ispred njega.

Pa ipak, u jednom je trenutku svog davanja doprinosa najnovijem HNK-ovskom doticanju dna Krešimir Dolenčić pogodio u sridu i više nego što mu je vjerojatno bila namjera. Naime, pri prvom se djelomičnom otvaranju zastora, još za vrijeme uvertire, naslovni junak pojavljuje tako da publici okreće... leđa (da baš ne spominjemo jedan drugi dio tijela). Svakako u tome ima određene simbolike. Jer, novi je zagrebački Rigoletto i u cjelini, bez obzira na neke pojedinačne kvalitetne elemente, predstava koja je okrenula leđa svojoj publici. Pitanje je jedino smatra li “ravnatelj u ostavci” dvorskom ludom samo pjevača na pozornici, ili i sve one koji su tu predstavu došli pogledati, čekajući Verdija, a dočekavši jedno veliko – ništa.