Katarina Luketić  

Trauma kao normalno stanje

Ustvrdivši na početku knjige da žene međusobno ne razgovaraju najradije o muškarcima nego o svojim majkama, Caroline Eliacheff i Natalie Heinich upustile su se u analiziranje tog temeljnog obiteljskog odnosa koji je u literaturi o psihoanalizi ostao zasjenjen proučavanjima privlačnosti između oca i kćeri, majke i sina. Teoriju i tipizaciju odnosa majka-kćer autorice su izgradile po uzoru na glasovitu studiju Brune Bettelheima Psihologija bajke navodeći umjesto stvarnih slučajeva i kliničkih iskustava primjere iz književnih djela i filmova, nadajući se da će ti općepoznati, fikcijski – dakle, po određenim pravilima strukturirani – primjeri zajamčiti širu recepciju knjige (što se u Francuskoj i dogodilo).

Odnos majke i kćeri, tvrde Eliacheff i Heinich, diktira ponajprije majka koja se rodivši dijete “suočava s dva modela ostvarenja svoje funkcije; ili majka ili žena”. Teoriju autorice zatim slažu pomičući se po zamišljenoj skali ženskih obiteljskih odnosa između tih bipolarnih krajnosti, utvrđujući pritom i druge kritične točke, druge stereotipne ženske uloge poput one ljubavnice, suparnice, karijeristice i sl. Prvo je poglavlje tako posvećeno majkama koje su više majke nego žene, drugo onima koje su više žene nego majke, treće majkama i/ni/ili ženama; potom slijede primjeri ekstremnih majki te razmatranje problema prijelaza identiteta, od kćeri preko žene do majke. Fikcijski primjeri koji prate izlaganje kreću se od patoloških, pomalo incestuoznih poput Pijanistice Elfriede Jelinek, preko onih o uspješnim majkama i neuspješnim kćerima iz Jesenje sonate Ingmara Bergmana ili pak majci-divi i grotesknoj kćeri-zaštitnici iz Visokih peta Pedra Almodovara, do primjera zanemarena djeteta (zanemarena književnog lika?) kao što je kćer Madam Bovary čijeg se postojanja mnogi čitatelji zasigurno neće ni sjetiti.

Svjesno izostavljajući argument ljubavi, autorice smatraju da i majka koja je puna ljubavi za svoju kćer može djelovati destruktivno, odnosno da svojom blagošću, tolerancijom i nesuprotstavljanjem može ugroziti kćerkin identitet. Ključni dio ove teorije čini odnos prema trećemu (od tuda i podnaslov Odnos utroje), bilo da ga utjelovljuje muž/otac/ljubavnik, bilo da je iskazan kao strast prema nečemu. Isključivanje ili pak postavljanje trećega u središte navodi se kao najčešći razlog za narušene i konfliktne odnose majki i kćeri; dok se uključivanje tog trećega spominje samo deklarativno, bez daljnje razrade.

Premda sadrži zanimljive analize pojedinih tipova odnosa majki i kćeri, knjiga je u cjelini jednoznačna – ograničena pristupom, nategnuta i predvidljivih zaključaka. Naime, cijela se teorija Eliacheff i Heinich temelji na sljedećem: odnos majki i kćeri nužno je traumatičan, prepun kriza, pa i patoloških situacija, za što glavnu krivicu snose majke. Njima se pak ne daje previše mogućnosti da osvijeste pogubnost zauzete pozicije i promijene svoje ponašanje. Za potrebe očuvanja stabilnosti iznesene teorije komponenta osobnog razvoja/iskustva/suočavanja, uopće nekog oblika otpuštanja/oslobođenja traume u ovoj statičnoj slici obiteljskih odnosa nije uzeta u obzir. Takvo što dobrim je dijelom rezultat naravi istraživane građe, čega su i same autorice bile svjesne napisavši na jednom mjestu: “Iako fikcija izvrsno otkriva krizne situacije, ona se ne bavi situacijama u kojima nema napetosti. Po definiciji, takve situacije ne pružaju ništa na čemu bi se mogao graditi zaplet...”

Unatoč tome Eliacheff i Heinich su olako preuzele elemente iz drugog sustava i ugradile ih u vlastitu teorijsku konstrukciju ne vodeći previše računa o iskrivljenjima do kojih bi takvi postupci mogli dovesti. Zanemarile su i to da posuđeni elementi – sukobi, razdori, destrukcije, patologije i sl. nisu ugrađeni u fikcijska djela samo za psihološko-antropološku razonodu, nego da su dio složenog sustava koji ima svoje unutarnje zakonitosti.

Drugim riječima, iako se često čini da je stvarni svijet mnogo mračniji nego svijet fikcije, ovaj put moram “stati na stranu života” i reći da su odnosi majki i kćeri u stvarnosti većinom manje strašni i mnogo kompleksniji nego što ih ova knjiga prikazuje.