#440 na kioscima

17.8.2015.

Ana Žanko  

Trenutak s okusom vječnosti

Umjetnica redefiniranjem vremena kao trajanja unosi u svoje radove element kozmičkog optimizma


Andrea Musa, Prostorno-vremensko protjecanje, Salon Galić, HULU, Split, 16.-20.6.2015.

 

Put: trak zemlje po kojem se hoda pješke. Cesta se razlikuje od puta ne samo time što se po njoj vozi autom, nego i time što je tek crta koja spaja jednu točku s drugom. Cesta nema smisao sama po sebi; smisao imaju samo dvije točke koje spaja. Put je pohvala prostora. Svaki dio puta ima smisao sam po sebi i zove nas da se zaustavimo. Cesta je pobjedničko obezvređivanje prostora koji, njezinom zaslugom, danas nije ništa drugo do puka prepreka ljudskome kretanju i gubitak vremena. Prije nego što su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih duša: čovjek je prestao žudjeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i uživa u tome. Vrijeme života postalo mu je tek prepreka koju treba svladati sve većom brzinom.

– Milan Kundera, Besmrtnost





Hrvatska slikarica Andrea Musa rođena je u Frankfurtu, u Splitu je završila IV. gimnaziju Marka Marulića, a slikarstvo je diplomirala u Baselu. Široj javnosti je vjerojatno najpoznatija kao dobitnica prve nagrade za slikarstvo od strane HOO-a, Olimpijski sport i umjetnost, u organizaciji Međunarodnog olimpijskog odbora. Svestrana umjetnica, koja je, osim što slika i piše, diplomirala i na Pravnom fakulteta, prošlog je tjedna splitskoj publici izložila vrlo zanimljivu i inspirativnu seriju radova. Radovi se tematski i stilski nastavljaju na neke ranije izložbe, ali odišu svježinom i umjetničkom snagom.



Čisto trajanje

Jedno od ključnih pitanja koje je zaokupljalo filozofsku misao od samih njezinih početaka jest vrijeme. Debata o vremenu, kao i o prostoru, danas još uvijek traje, ali sada su joj, osim filozofa, punu pozornost poklonili i fizičari. Musa serijom slika izloženih pod nazivom Prostorno-vremensko protjecanje (Spatio-temporal lapse) iznosi subjektivnu autorsku reinterpretaciju fenomena vremena, koja se u bitnim crtama oslanja na Bergsonov koncept la durée pure (‘’čisto trajanje’’) – trajanje kao čista heterogenost, oslobođeno prostorne homogenosti i pojma mjerljivosti. Vrijeme je u čovjeku nužno uprostoreno i segmentirano, a naše pamćenje pohranjuje ga vezujući ga za manifestaciju prostora. Za razliku od toga, ‘’čisto trajanje’’ jest zbiljski življeno, neprekinuto; ono ne predstavlja sukcesivan tijek našeg sjećanja, nego heterogenu i apsolutnu akumulaciju našeg trajanja. Svojim radom Andrea Musa teži demarkirati dvije ključne točke – monumentalnu snagu nevidljive sile vremena i vizualno-prostorni vakuum jedinstvenog trenutka. Umjetnička poetika snažno je obilježena (izgubljenom) ljudskom intimnošću s prirodom, duhovnim srastanjem s fenomenima vjetra i svjetlosti te estetskom senzacijom slobode postojanja. U ogoljenoj manifestaciji prirode, u vjetru i svjetlu, autorsko ja pronalazi ishodišnu točku za formiranje jednostavnog, ali konkretnog umjetničkog creda – panta rhei, sve se mijenja. I smjer i brzina vjetra, i količina i kut svjetla. Svaki trenutak posjeduje vlastiti ‘’jedinstveni matični broj’’ koji se permutira u bezbroj varijacija kroz prizmu svačijeg osobnog i neponovljivog doživljaja. Izraziti umjetnički panteizam proizlazi iz filozofije života.



Andrea Musa, također piše, kao što smo već spomenuli, a u njezinim tekstovima vrlo lako pronalazimo narativna ishodišta koja transliterira na platno. Neovisno o tipu medija kroz koje progovara, umjetnica zadržava specifičan lirsko-meditativan ugođaj koji je istovremeno lako čitljiv i pristupačan, ali i intelektualno razrađen i kompleksan. U jednom svom tekstu piše: ‘’Vrijeme je poput rijeke, čisto trajanje / Vrijeme je poput ljepote, nepostojano i na momente nepodnošljivo / Vrijeme je poput vjetra, ne vidiš ga, a vidiš mu učinke. Poriv koji čovjek ima prema vremenu, jednak je onome koji ima i prema ljepoti i ljubavi. Da ga zadrži’’. Takvo precizno seciranje ljudske prirode inaugurira u autorski habitus i problem suvremenog momenta koji je s jedne strane, kako je to istaknuo W.J.T. Mitchell, dominantno vizualan (svi mi robujemo slikama, slikama koje drugi imaju o nama, umjetnim slikama sreće na televizijskim reklamama itd.), a s druge strane istinski nemoćan spram neminovnosti vremena. Upravo taj jaz između ljudske potrošnosti i neuništivosti vremena otvara prostor hegemoniji slike. Manijakalna potreba da se kroz objektiv fotoaparata neprestano bilježi ljudski lik ili prostor, nije ništa drugo doli nagonska želja da se zaustavi vrijeme i savlada razgradivost ljudske materije.



Dinamika života

Ipak, suština umjetničkog rada Andree Muse nije suhoparno filozofiranje i preispitivanje, već pokret, kretanje; ne statična okamenjenost, već dinamika života. Jednom spoznate granice vremena i postojanja ne podrivaju i ne gase životnu radost i užitak. Izravno suočavanje s konstantnim promjenama u životu – selidbama, putovanjima, istraživanjima planina i bavljenje širokim spektrom aktivnosti, od intelektualnih do sportskih, odredilo je i Musin koncept vremena i prostora. Nepristajanjem da postoji kao puka ljudska točka savladana vremenom i prostorom, traumi ljudskog trošenja odgovara pokretom, promjenom, pomicanjem vlastitih granica i uživanjem u čistom bivanju. Za Musu, cilj života nije riješiti jednadžbu, postići očekivani rezultat; njezino putovanje nema određeni cilj, ucrtanu točku B. Upravo je to, Bez točke B (Without a point B), bio naziv izložbe, također održane u splitskom Salonu Galić 2011. godine, za koju bismo mogli reći inicira paradigmu preispitivanja koncepta vremena razrađenu u Prostorno-vremenskom protjecanju. Sami nazivi izložbi, Bez točke B i Prostorno vremensko protjecanje, mogli bi se protumačiti kao parafraziranje života. Jer što je život već putovanje kojemu, usprkos svoj ljudskoj pronicljivosti, ne znamo odredišnu točku? I u konačnici, bez obzira na sve naše uspjehe, titule i priznanja, svi smo svedeni na jednostavnu formulu prostorno-vremenskog protjecanja. Međutim, koliko god nemoćni bili spram surove sile vremena, naše vlastito trajanje još uvijek ostaje dijelom podložno našoj subjektivnoj volji i kao takvo ono je aktivno. Svojom djelatnošću, svojom interakcijom sa svijetom, svojim odupiranjem, barem neznatno mijenjamo staze i načine trajanja, onog vlastitog, ali i trajanja drugih, u čije živote se (namjerno ili ne) uplićemo.



Iako tema vremena, koje jest prolaznost, u čovjeku uglavnom predisponira mračan, melankoličan i makabrističan ugođaj, umjetnica redefiniranjem vremena kao trajanja unosi u svoje radove element kozmičkog optimizma. Taj dašak spiritualne radosti posebno dolazi do izražaja u radovima koji su bili prikazani na izložbi Bez točke B, dok su djela izložena u sklopu Prostorno-vremenskog protjecanja nešto samozatajnija i mogli bismo reći, koloritski hermetičnija. Formiranjem sitnih, nepravilnih oblika na površini ‘’pozadinskog’’ motiva, umjetnica defragmentira unutrašnji svijet slike kako bi naznačila disperzivnost i heterogenost ljudskog sjećanja, koje je uvijek isključivo produkt subjektivne impresije. Impregniranjem svijeta subjektivnih doživljajnih senzacija u osnovni motiv vremena, prolaznosti/trajanja i pokreta, Andrea Musa povezuje vanjski i unutarnji svijet, trajanje i trenutak, čovjeka i čovječanstvo. Rezultat takvog zanimljivog autorskog promišljanja jest efektna monumentalnost djela. Bilo da je na slici uhvaćeno prozračno milovanje vjetra i trave, transcendencija putovanja ili suština trajanja u gibanju morske površine, promatrač osjeća neodređenu snagu vječnog trajanja i vječnog kretanja.

preuzmi
pdf