1.
“i am divorcing daddy – dybbuk dybbuk
i have been doing it daily all my life
since his sperm left him
drilling upwards and stuck to an egg.”
anne sexton, divorce, thy name is woman!
u ime oca
ovako počinje: moj ćale, moj stari, moj otac, taj što je napravio mene i još neke druge je odličan šofer.
stiže 1992. godina. spavam u nekadašnjem bračnom krevetu svojih staraca. zajedno s mamom. ne znam zašto je tako, ali tako je. tamna je noć, onakva noć zbog koje malena djeca zaspu. zatim se otvore vrata i uđe on. čini mi se da još uvijek spavam. mama i ćale se počnu podbadati i sad više ne spavam. ali, ne smijem pokazati da se nešto promijenilo. jer u zraku je nešto čudno, nešto što još ne poznajem, zato moram biti skroz mirna, sasvim kao kamen, sasvim kao da me nema. započnu neke kretnje, krevet se trese, ali ja sam još uvijek mirna, ja još uvijek ne postojim. mama stenje, ćale ne stenje. i tako neko vrijeme. dok ćale ne ustane i ode u banju i mama brzo za njim: “jesi se to kod nje naučio?!” voda teče. voda teče. čujem ćaleta, koji odšeta. moj ćale uvijek odšeta. zatim je tu još samo mamino disanje, što se polako umiruje, i onda opet mrak. ali veći nego prije njegovog dolaska. takav mrak, zbog kojeg malena djeca više ne mogu zaspati.
možda je još uvijek ista godina, možda neka kasnije, ne sjećam se i nije važno. mala sam. “nemoj da me zoveš, kad sam kod kuće,” kaže mi ćale. kad moj ćale kaže “kuća”, on misli na svoj novi dom. s novom ženom i dvoje još manje djece. “tvoja mati je kurva,” kaže mi ćale. moj ćale me ponekad povede sa sobom na izlet, ja sam njegova tajna afera za vrijeme posla, vozimo se unaokolo i smijemo se, kad se krevelji i pokazuje kako moja mama vozi auto. moja mama je izrazito loš šofer. “tvoja mati je kurva,” kaže mi ćale.
“znam ja, zakaj boš ostavila posao,” preko telefona mi kaže ćale. “ti ne možeš da prihvatiš da ti neko komanduje.” “ali, tata, kad sam nesretna,” kažem mu. “ti samo misliš, da si nesretna,” kaže on. “dođi ti kod mene kući, sve ćemo mi to srediti.” kad moj ćale kaže “srediti”, razmišlja, kako bi me izmijenio, da više ne budem naopako, nego pravilno. “moja žena će ti skuvati kafu,” kaže mi. kad moj ćale razmišlja o meni, ne vidi upitnike, nego samo jedan uskličnik. ponekad se našali i kaže: “sve je to samo život, ko ga jebe.”
moj ćale je odličan šofer.
posttraumatski stresni sindrom
djed je na minu stao tek nakon drugog svjetskog rata. tek nakon ozne. mina ga je čekala kući, kad je otvorio vrata prostora koji se nije slagao s kasarnama i sobama za ispitivanje. gdje da u kućicu, napravljenu za previjanje beba, spremi svoje učešće u izvođenju zla?
dugo godina je dobivao uputstva. recimo, dokrajči muža žene s kojom spava naš nadređeni. takve stvari. i djed je to napravio, ne samo jednom, i ne samo dvaput. pitam se, koliko nedužnih je poslao na odstrel i time odredio njihove priče, a posljedično i svoju i onda sinovljevu i onda još i moju, jer, kako kažem, djeda je mina čekala kući. niko ne kroji tuđe sudbine a da time ne utječe na svoju vlastitu. kao da su njegove ruke koje drhte pri izvršenju naređenja najavljivale nekakvu unutrašnju eksploziju, koja se tek treba dogoditi.
jednoga dana je, naime, pobjegao, ostavio vojnu uniformu, došao kući, legao u toplu postelju pored svoje žene i u trenutku kad su se njena tijela ispreplela, shvatio: odsad pa nadalje može izdržati sve što mu život donese, osim ljepote i nježnosti.
kako je ćale ostavljao mamu
ćale sjedi na rubu primaće – sa slušalicom stacionarnog iskrinog telefona na uhu – i leđima osigurava razgovor od mame, koja u kuhinji lupa posuđem.
ti ležiš ispod klupskog stolića u primaćoj i od detalja u drvetu stvaraš vlastito ‘životinjsko carstvo’. onaj detalj lijevo je zebra u trku. sedmicu prije bio je tigar, ali danas je zebra. jer su zebre ljubaznije od tigrova. uzmeš zeleni flomaster i nacrtaš zebri dugi, kitnjasti rep.
mama stoji na prolazu između kuhinje i dnevne sobe, ledenim pogledom bulji u ćaleta, toliko ledenim da se temperatura u tren smanji za nekoliko stepeni, ali ćale to ne primjećuje, on nekako raznježeno gleda u svoju desnu papuču i šapuće u slušalicu.
“važi, doćiću”, kaže tiho i spusti.
“s kim si pričao?” zavrišti tvoja mama, koja još uvijek stoji na prolazu, sada već sva crvena u licu.
“šta te briga, s kim sam ja pričao”, kaže ćale, ustane i krene odšetati.
tvoj ćale uvijek odšeta.
“jel ona tvoja kurva, je li?” prodere se mama i bijesno maše salvetom.
“pa koji kurac tebe briga ko...”
mama padne po telefonu i pritisne tipku za ponovljeni poziv.
ćale se trzajem okrene, onda povuče telefon iz maminih ruku, ali mama ne popušta, zato je svom snagom odgurne, tako da je zabaci neka tri metra unazad. trenutak iza toga u zid odleti crveni iskrin telefon. skupa sa žicom.
“idi onda njoj”, drekne mama, napola plačnim glasom, “šta radiš tu?””idem”, mirno odgovori ćale, otvori vrata i svom snagom ih zalupi za sobom.
mama ide za njim niz stepenice. “prokleti kurvaru”, dere se, “jesam li to zaslužila, a? to sam zaslužila!?”
ostavila je otvorena vrata. kod tvoje sestre na donjem spratu udara pearl jam. auto je upravo dovezao.
ležiš pod stolom i gledaš detalje na drvetu. malko pomisliš, onda uzmeš flomaster i nacrtaš zebri velike, crvene oči.
karma police*
u stvari, ne znam kada je počelo. svakako davno, prije nego sam došla na svijet. možda onda, kad se je djed vratio iz ozne i prvi put zagrlio flašu rakije, koju poslije nije pustio sve do smrti, na početku jugoslovenskog rata. u svoj buci toga vremena djed je otišao tiho i nevidljivo, kao da je otišao u granap po štrucu kruha. odmah dolazim. baka je ostala sama, kao što je bila sama od nekada, sada s pištoljem pod jastukom, “jer nikad ne znaš, ko bi mogao doći”. od dvojice sinova koje je djed iza sebe ostavio, prvi se lupanjem provala pretvarao da mu džepovi nisu puni kamenja što ga vuku na dno, drugi je pobjegao direktno u armadu srpske vojske, gdje je možda našao boljeg oca.
o maminim se nema puno šta kazati. djed je bio nedodirljiva tvrđava ponosa, bakica krhka ženica. umrla je od rakove razjede, koju je uzrokovao njegov ponos. njihova kćer je od devete godine nadalje svaku večer sjedila iza kuće i plakala od iscrpljenosti i klela beskonačne hektare zemlje i mukanje krava u štali i odlazak majke što je samu ostavi. plakala je, sve dok nije postala nedodirljiva tvrđava ponosa, spartanska bojovnica hladnog pogleda, koju ništa više ne može slomiti.
ja, biće da je tu počelo. i u burnom tornadu se nastavilo, zaplitalo i povećavalo.
kad danas pipkam svoj umorni stomak, druge ljude i debljinu neplaćenih dugova, moja uloga mi je potpuno jasna. ja sam međučlan u dugom lancu životnih grešaka, koji će štafetu produžiti dalje.
da li bi uopće moglo biti drugačije?
*radiohead, karma police
2.
“one night there was something in my pants, like blood.
my mom said, ‘oh, hell, your period. this is where all the trouble starts’.
she was right.”
film prozac nation, 2001
jevrej
“mogu li ti malo pogledati po ormarima”, odjednom je rekao, dok je sav hiperaktivan plesuckao po kuhinji.
“samo ti”, pomislila sam, koliko sam puta u tih dvadeset sati što koliko smo skupa rekla te dvije riječi. mogu li kakvu muziku staviti? samo ti. jel’ se mogu dugo tuširati. samo ti.
za sve što nije spadalo u taj trenutak, bilo mi je potpuno svejedno. za tekst, što sam ga morala poslati sutradan, za susjede, što su morali čitav dan trpjeti odvrtanje muzike i naše vrištanje: glasno pjevanje i još glasnije uzdisanje u krevetu. malo prije orgazma počeo je govoriti na hebrejskom, to me je iznenadilo unatoč tome što sam znala da je jevrej, ali hebrejski sam odavno razumjela samo kao muzejski primjerak jezika koji spada u bibliju, a ne kao nešto što neko na ovom svijetu još uvijek govori, i ošinulo me je, u trenutku nakon što sam se smirivala poslije orgazma i polako se prestala grčiti, a on je letio prema svojem, ošinulo me je da istjeruje đavla i da će tim jebanjem, ako mu to budem dozvolila, istjerati svu nagomilanu svinjariju iz mog tijela. otvorila sam se, nakon grča sam se još jednom otvorila, tada sam ga pustila do kraja, htjela sam da me učini bestjelesnom pa i na račun boli. i onda, samo nekoliko trenutaka kasnije, bol se je počeo mijenjati u užitak, moje tijelo se zaustavilo i odvojilo od misli, našto je, kad je bilo reanimirano, ponovo prodisalo.
“o, tikvino ulje!” oduševio se, još uvijek plesuckajući, ali ovaj put s plastičnom flašom u rukama. “tikvino ulje je super!” domalo je uskliknuo i zavrtio se na mjestu.
“istina je”, odvratila sam, i osjetila se smotano, jer se nisam mogla oduševljavati skupa s njim. mislim – tikvino ulje?
“mogu napraviti salatu?” upitao je ništa manje radosno.
“samo ti”, još sam se jednom odala i umorna od seksa sjela za sto i pustila to dijete, ludaka, genija, ko bi znao šta, da svojom energijom napuni kuhinju, stan, cio blok, da napuni zdjelu za salatu, da ponovo ispuni moje tijelo sobom i da onda, nekoliko sati kasnije, ode zauvijek.
nn
šta da kažem: bilo je. egzistencijalisti bi rekli: desilo se. ako nešto, onda seks ne bi smio voditi u razmišljanja o egzistencijalizmu.
čula sam razgovor dvojice klinaca ispred zgrade, dok smo se seksali. jasno sam čula svaku riječ. prvi je rekao: “mati mi radi sutra prijepodne.” a drugi: “moja isto, jebem joj mater.” i više ih nije bilo. onda je nakon nekoliko trenutka, dok se čulo samo drvljenje auta po obližnjoj cesti, mačka počela roviti po sobi. mislila sam, da li opet otvara ladice i izbacuje van gaće i čarape. ide mi na živce kad to radi. najradije bi ustala i otišla pogledati, ali – nije išlo. ne možeš sad nekome ko je u tebi i u tome doživljava… šta ja znam šta, nismo bili u istom filmu. vjerojatno je uživao, jer je puhao kao alpinist što se zadnjim ćelijama snage probija na vrh planine, ali i da nije uživao, i ako mu je bilo prazno kao što je bilo meni, ne možeš u pola prekinuti priču i ići gledati šta se događa s mačkom. zato sam uradila jedino što mi je preostalo: odglumila sam orgazam. one minute kad sam na silu, ali jako uvjerljivo uzdisala, uvijala se u takozvanim trzajima sladostrašća, i noktima ga grebla po leđima i stražnjici – namjerno prejako - tu minutu je bilo zapravo uzbudljivo. ako smo do kraja iskreni, da bi odglumila orgazam na koji muškarac treba nasjesti nije potrebno baš puno rada i kreativnosti, muškarci u krajnjem vjeruju u ono što žele (i svi žele vjerovati da su dobri ljubavnici), mada je dobar nastup ključan za to, da takvoj bijedi vratiš bar nešto dostojanstva. a dobro glumiti je bar malo uzbudljivo. kad je vidio, odnosno kad je mislio da mi dolazi krenuo je i sam pospješivati… nekoliko sekundi iza mene ispraznio se u kondom, i ne nasreću na moje čiste plahte. za to sam mu bila zahvalna. to je bilo dobro. onda smo ležali i šutjeli. to je bilo malo manje dobro. bilo mi je neprijatno i nije mi više bilo do glume. taj odani pogled, kad mi je polako pomicao kosu s lica, kad je pipajući tražio moje dlanove i polagao si ih na usta, to stvarno nije bilo dobro.
ustala sam, nakon nekoliko opreznih koraka u mraku stala na čarape, koje su ležale na podu, proklela mačku i otišla pod tuš. dugo sam se ispirala u slivnik.
kad sam se vratila u sobu činilo mi se – unatoč očajnom hrkanju – da spava kao dječačić. pospremila sam čarape, svukla bademantil i guzom se privila k njegovoj oborenoj kiti.
o ljubavi i drugim demonima
neko je otvorio vodu i zaboravio zavrnuti, razmišljam dok se svakodnevno budimo uz zvuke neumornog padanja kiše i drvljenja auta po raskvašenoj cesti. već me čitavu sedmicu to guši. to, da ne mogu ništa oko toga. oko auta što drve, kiše i na kraju – nas. unatoč svemu šta napravim, auti će ići i dalje, a kapljice će još uvijek padati nadole. nas dvoje ćemo još neko vrijeme puzati prema gore, dok se konačno ne budemo skliznuli na tlo.
sasvim gola stojim pred njim, i ne razumije. kako ne razumiješ, kretenu. crne misli su me cijelu sedmicu iznutra razjedale i takva ne mogu do razuma. ne bi možda zato, bar zbog solidarnosti, danas odbacio svoj i ljubio se sa mnom?
“činiš mi se komplikovana”, kaže, jer više ne vidi. “a i ja tebi, zar ne?”
“ne”, odvratim. “samo si se previše nasitio, da bi još pokušao razumjeti. oboje smo se nasitili”, kažem i odem nazad u spavaću. zatvorim vrata, prislonim uho na parket i gledam na cestu kroz balkonska vrata.
kiša, ta nepodnošljiva kiša. kapi, koje neumorno padaju dole, i nas dvoje što bez pravog razloga idemo dalje. morala bi promijeniti smjer. morala otići, ali ne mogu. cijelu sedmicu samo gledam, bez filtera samo posrčem sve šta ide prema meni, i čekam, da prestane kišiti.
recimo, da
recimo, da ljude znam dosta dobro procijeniti. u krajnjem to spada u moje radne zadatke. posmatrati ljude, pisati o njima. tako da ih, recimo, znam procijeniti. naravno osim onda kad se oduševim. ili, ne daj bože, zaljubim.
pod okriljem moje bujne mašte, koju je sam vrag vakcinisao srljanjem, tihi pustopašnici postanu zanimljivi tajanstvenici, egomanijaci pravi muškarci, izgubljenici tipovi puni skrivenog potencijala, stare cinične prdonje muškarci s iskustvom i u tom smislu dalje, vrhunac pogrešnih ocjena muškaraca je, ipak, stigao s tipom, koji je bio namazano zloban, ali to naravno nisam vidjela, jer sam se zakačila za njega s mišlju, “o, pa šta je ovo, ovo još ne poznajem”.
inače ne znam da li ta iskustva nešto pomažu, ne znam da li s godinama nešto učimo. znam samo to da bi mi mame tih tipova zadovoljno klimale i slagale se s mojim krasnim interpretacijama njihovih sinova, naravno samo u trenucima oduševljenja, a nikako ne na kraju kad ih, nakon još jednog razočaranja, pospremim u ladicu s natpisom “kreten što sam ga pogrešno procijenila”.
noćna vožnja
ponekad treba izabrati noćnu vožnju pored kuća bivših momaka, bivših ljubavnika, pored promašenih prilika, pored nekad izgovornih riječi, treba gledati ugašena svjetla na njihovim prozorima, njihove nove svojom toplom maternicom umirene cure, treba vizualizirati sve te priče koje su mogle biti tvoje, da u svoj stan dođeš mirna kao što već dugo nisi bila, upališ svjetlo i sve do jutra držiš štafetu potpuno budnih.