U nekoj od mogućih stvarnosti

neuhvatljiv trenutak svitanja

dovoljno je rano

da budeš siguran

da si na ovoj vodi posve sam

noć kao mješavina tamnih tekućina

rastače se u svjetlije nijanse

na rosu maglu rijeku i oblake

neodređeno doba

nigdje nikoga

samo se oglasi ptica

pljusne riba

i već je dan

ćukovi

ćukovi u dupljama

drveća opliću svoja

nevidljiva gnijezda

ljubavnim krikovima komadaju

noć kao preneražen plijen

polovinom srpnja polijeću

njihovi mladi

najprije puštaju

preplašen pijuk

malo u letu posrću

dok im perje ne prigrle

prijateljska strujanja

noći ovijena oko podnožja

crnih borovih šuma

čiji šiljci urastaju u

bespregledan mrak odakle dopiru

njihovi kliktaji i gusti šumovi

koji ih štite

duboka je noć i od njihovih krikova

klikovi miševa

utišavaju se

i gase se plavičasta svjetla

ekrana

vrijeme čuda

oko ponoći

kad zgasne javna rasvjeta

i postupno utišavaju

ptice

cvrčci

na trenutak

i žabe

u toplim vodama

tišina zelena od njihovog

usklađenog kreketanja

pretvara se u kišu

otok

kad smo

izronili rastaljeno stijenje

pomaljalo se

iz uskipjela mora

tako je

otprilike

započinjao život

između nas i

otoka koji smo

napuštali bezbrižni

laki i nežni

kao vrhovi urala

rasla je gusta

plava razdaljina i lagana

buduća sjeta da se

dogodine a ni svih

ostalih godina

ovdje i bez nas

ništa neće

promijeniti

brod je

ravnodušno plužio

morem more je

to prihvaćalo

još ravnodušnije

prizor oluje kroz prozor

grad je otvoren

kipući lonac

nad kojim se kovitlaju

oluje munje premrežuju

predvečernje nebo

po kojem uzbuđena

jata lastavica slijede

krivulje električnih

zmijurina i kupaju se

u pljusku

jugo

noć se koleba

između zibanja

u granama i vlastitog pada

blijedo se tijesto

mjesečine razvlači i buja

iza poderotina oblaka

koji bježeći od ludoga

juga ostavljaju

u čovjeku znakove

bolesti i nemira

slijedeći vodotoke

opsjeda me ova

hladna hitra voda

raymond carver

rijeka

u mutno popodne

kad čitav je dan

ustvari sumrak

a njeni virovi

bujaju u vrtloge

kao da promuklo grgolji

vidi me sad sam ja

opasan element

prekinula sam

odnose s nebom

i u blatnjavim je

bojama moja moć

u mutno

popodne dok

jesen gaca gnjecavim

koracima ranoga mraka

zavijajući svoje     

vrtložne struje

u zmijastu traku

rijeka zadnja

čuva svijetle

fluide dana

tijelo i njegov dah

uviru u maglu

kao u nijemu

ljeskavu vodu

zapamti ovo

za nama žmirkaju

zadnji semafori

klizimo prema

istoku

tamna naoblaka pretječe

noć

ljudsko je tijelo točka

nasađena na brze kotače

i kao i svakoj sitnoj čestici

nemoguće mu je precizno

odrediti stanje

brzinu i položaj

ali vrijeme je

da se gibamo

u ušima struje

kilometri prostora

zapamti mi ovo

nebo zapamti

ovaj tamni trenutak

prije nego nas

pojedu razdaljine

već na ulazu

u sljedeći grad

poprimit ćemo

sasvim nove

uloge

pun mjesec

                suzdržan providan mrak

pun mjesec

                baca bolesno svjetlo

pun mjesec

                a od svjetlosti

pun mjesec

                nema se kamo uteći

     pun mjesec

mijenja stranu i ritam

     pun mjesec

putuje

      pun mjesec

večeras mi se od rijeke

                pun mjesec

ne odvaja stići će me

                pun mjesec

jer rijeka bar donekle smiruje mreškajući

                pun mjesec na površini

i mene

vjetar povija vrbe

                i njihove sjene

još jedan susret sa česmičkim

kad sam ga ponovo sreo, istrošile su se stare baterije ljeta i cvrčci su počeli zavlačiti, njihove su kretnje i njihovi mehanički zvukovi postajali sve otegnutiji i sve sporiji. zadnji put kad sam ga vidio iskrsnuo je pred mene i helenu u pečujskom parku, i učinio mi se nekako premalen za tako velikog čovjeka, no kad sam se popeo na postolje kraj njega uvjerio sam se da proporcije odgovaraju, a osobito mi se svidjela njegova povišena perspektiva. nazdravili smo tom susretu pivom, i nisam poslije više o njemu mislio, sve dok se opet nije pojavio, sad se već zvao pannonius i hladnjikava se mjesečina oko nas umnožavala matematičkom progresijom po rosi koja je navirala. ako promijeniš i jezik i ime i mjesto, ništa se ustvari ne mijenja, rekao je. kao u knjigama, oko nas se valjao šum potonulog mora i stoljeća, koji je toliko prisutan da ga poistovjećujemo s tišinom, sateliti su velikim brzinama šibali naše slike kroz svemir, i one putuju zakrivljenostima prostorvremena, dok istovremeno u nekoj od mogućih stvarnosti tonemo svaki u svoju bijelu papirnu noć.