Koju ulogu ima industrija u procesima brendiranja Pule
Na pulskoj rivi u samom središtu grada već više od dva mjeseca, od 21. veljače, traje štrajk radnica i radnika modne kuće Arena, poznatije među građanima Pule kao Arena trikotaže. Osamdesetak zaposlenika ove tvornice svoju je posljednju plaću primilo u lipnju prošle godine. Osim neisplate gotovo godišnjeg rada, radnicama je u firmi pokradena i interna štednja koju su godinama uplaćivale u interni fond. Mediji spominju iznos od šest milijuna kuna.
Nakon tjedan dana štrajka radnicama i javnosti se prvi put obratila direktorica Snježana de Gravisi poduprta delegacijom iz pulske gradske uprave. Tom prilikom je izjavila da novaca nema te da spas tvrtke vidi u prodaji nekretnine koja je nerentabilan i derutan prostor od 5000 kvadratnih metara, a nalazi se u centru grada. Na nju se nadovezao i pulski gradonačelnik Boris Miletić koji je ustvrdio da njihovo poduzeće ima vrlo vrijednu imovinu, a nakon gradskih planova uređenja pulske rive, zgrada je postala još i vrednija. “Ukoliko Uprava uspije prodati nekretninu i namiriti radnike te prebaciti proizvodnju na drugu lokaciju, i Grad će naručivati robu od Arene kako bi pomogao opstanku ove tvrtke koju krasi duga tradicija”, kazao je Miletić i poručio radnicima “kuraja!”2
Delegacija je nakon toga otišla: gradonačelnik na otvaranje dječjeg karnevala, a direktorica kući spremati izjavu o podnošenju ostavke na mjesto direktorice. Radnice Arene ostale su u svojoj “derutnoj, ali atraktivnoj” nekretnini na pulskoj rivi u iščekivanju svojih potraživanja, koja nisu stigla ni do današnjeg dana zbog čega se štrajk i dalje nastavlja.
Jedna vizija Nekretnina je, kako vidimo, u centru pozornosti ovog gotovo pa standardnog “tranzicijskog” slučaja. Proces je vrlo transparentan – tvornica se privatizira, njezina financijska sredstva se sustavno izvlače iz proizvodnje, usporedno njezina nekretnina postaje sve vrjednija na tržištu pa je konačni rezultat stečaj, gašenje proizvodnje i prodaja nekretnine za drugu djelatnost. Stoga i ne čudi da je jedan od najvećih dioničara Arene, Marjan Racan, vlasnik tvrtke Istra Jadran consulting koja je već više desetljeća među vodećim istarskim firmama za financijsko savjetovanje – svojevrsni inkubator istarskih menadžera u turizmu i nekretninskom biznisu koji je iznjedrio, između ostalog, i trenutnog ministra turizma Darka Lorencina te bivšeg ministra turizma Veljka Ostojića.
Trenutno se u zgradi Arena trikotaže nalazi jedno od posljednjih malih industrijskih postrojenja. U njezinom su susjedstvu nekada bile tvornica obuće, tiskara, vojna postrojenja, ribarska luka. Danas, nad novouređenim kolnikom rive, čiji fino izbrušeni beton, prema riječima gradonačelnika Miletića, podiže vrijednost nekretnina u okolici, visi plahta na kojoj piše “Gdje su naše plaće?”
Novoizabrani predsjednik Istarskog demokratskog sabora, dugogodišnji gradonačelnik Pule, Boris Miletić započeo je svoju političku karijeru na tom mjestu, nedaleko od obješene plahte. Prije pet godina, 2009. krenuo je u svoju prvu predizbornu kampanju upravo s pulske rive. Mediji su tada ovako prenijeli događaj: “Da bi pokazao da su mu namjere uistinu spustiti Pulu na more i uz rivu realizirati projekt izgradnje obalnog kolektora i velike šetnice, Boris Miletić, kandidat za gradonačelnika, svoje je predstavljanje javnosti odradio na pulskoj rivi da bi slikovito prezentirao svoju viziju. Predstavljajući sa svojim zamjenicima, Verom Radolović i Fabrizijom Radinom, program koji želi realizirati u narednom četverogodišnjem mandatu, Miletić je istaknuo da će Pula, nakon što je niz godina bila jak vojno-industrijski grad, spuštanjem na more i obogaćivanjem sadržaja postati uistinu mediteranski grad.”3
Velika šetnica, mediteranski grad umjesto vojno-industrijskog, vrijedne nekretnine bogate sadržajima, obogaćivanje turističke ponude... Sve su to dijelovi jedinstvene vizije predstavnika političke stanke. Vizija bazirana na poimanju grada kao tržišnog proizvoda.
Postavljanje latinskog križa Neposredno prije te političke kampanje, koja je imala pulsku rivu u svojem središtu, gradska je uprava u suradnji s turističkom zajednicom organizirala natječaj za dizajn logotipa Turističke zajednice Pule. Prvonagrađeni rad studija Parabureau predložio je širi proces: umjesto samog logotipa sustavno brendiranje cijele Pule. To je bio prvi slučaj/primjer brendiranja jednog grada u Hrvatskoj, a sam dizajnerski projekt je dobio brojne međunarodne nagrade. Kako je dizajnerski studio zamislio brendiranje Pule:
“Na današnjem globalnom tržištu grad ili destinacija pojavljuje se kao najsloženiji proizvod, tj. tržišna marka o kojoj je nužno konstantno graditi svijest i izmišljati nove medije za prenošenje njegove poruke. To je posebno bitno za zemlju poput Hrvatske koja svoj razvoj bazira na turizmu. Kvalitetni brending grada odnosi se na sve pore njegovog života, njegovo stanovništvo, povijest i budućnost. On definira prostor za razvoj i sprečava devastaciju područja neprimjerenim sadržajima.”4
No kakav je doista taj turistički razvoj na kojem je Hrvatska bazirana i koji u danim političkim okolnostima nema alternative? Marina Cvitić, predstavnica Sindikata Istre i Kvarnera, u razgovoru sa članovima Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) tvrdi da je turizam industrija koja samo u Istri ostvaruje oko 100 milijuna kuna dobiti svake godine, ali je također industrija u kojoj je dvije trećine radnika zaposleno na određeno radno vrijeme, samo tijekom sezone, da je broj zaposlenih u turizmu u stalnom opadanju, da su prosječne plaće u tom sektoru 15% niže od hrvatskog prosjeka.
Takvom razvoju podređen je, putem brendiranja, i sâm grad. On u tom procesu postaje tržišni proizvod. Kako bi se od grada dobio tržišni proizvod potrebno je “spriječiti devastaciju područja neprimjerenim sadržajima”. U slučaju pulske rive neprimjereni sadržaj je, između ostalog, industrija.
Nakon opisa cijelog procesa transformacije grada u tržišni proizvod, dizajnerski je ured u natječajnom radu ponudio i sublimaciju tog procesa u znak – logotip, koji je kasnije i postavljen na glavni gradski trg, pulski Forum, ispred ulaza u turističku zajednicu. Riječ je o “latinskom križu kojeg je Parabureau pretvorio u općeprihvaćeni znak za pozitivno.”
Zaposjedanje komande Latinski križ pojavljuje se i na samoj rivi, uz katedralu, gdje je kao prvi korak u uređenju šetnice uz obalu oblikovan park s bistom biskupa Jurja Dobrile. Pored njega se nalazi ogromna zgrada Admiraliteta, nekadašnja vojna komanda na obali i daleko najmonumentalnija građevina na pulskoj rivi. Ovu zgradu je, nakon dogovora Jakovčića, Sanadera i Polančeca, od vojske preuzela Istarska županija u veljači 2010. godine, nepunih pola godine nakon najave vizije uređenja pulske rive u šetnicu “mediteranskog grada”. Do potpunog preseljenja svih županijskih službi u tu zgradu, kako se najavljivalo, još uvijek nije došlo, no u nju su se smjestile neke druge organizacije: carinska uprava, općinsko državno odvjetništvo, Zaklada za poticanje partnerstva i razvoj civilnog društva, Muzej suvremene umjetnosti Istre i tvrtka Brijuni Rivijera.
Posljednja tvrtka u vlasništvu države i Istarske županije, koja je nastala još 2007. godine s namjerom vođenja poslova vezanih uz privatizaciju vojnog zemljišta u Puli i okolici, u koje spada i poluotok Muzil, u neposrednoj blizini centra grada, kao najpoznatiji primjer. Vezano uz taj problem u Puli je 2009. godine formirana građanska inicijativa Volim Pulu koja je pokrenula kampanju za otvaranje tog vojnog poluotoka i njegovo javno korištenje, suprotno službenom planu davanja čitavog područja u višedesetljetnu koncesiju privatnoj firmi u svrhu izgradnje turističkog resorta. Prošle je godine gradska uprava prvi put prezentirala taj plan građanima Pule na javnoj raspravi gdje je prikazan prijedlog izmjena urbanističkih planova prema kojima bi se skoro polovica tog 180 hektara velikog prostora prenamijenila u golf igralište. Javnost je burno reagirala, prvi pokušaj javne rasprave bio je otkazan jer svi zainteresirani građani nisu stali u prostor gradske vijećnice gdje se prezentacija trebala održati. Stoga je gradska uprava ponovila raspravu u većem prostoru gdje se okupilo oko 500 građana, ali kojima je predstavnik gradske vlasti uskratio mogućnost same rasprave pa je izrevoltirana javnost demonstrativno napustila prostor i prozvala cijeli proces farsom. Inicijativa je tada prikupila preko 1500 potpisa građana protiv takvog plana za Muzil.
Represija medija Svoj represivan odnos prema građanima i Inicijativi za Muzil gradska vlast nije pokazala samo na spomenutoj raspravi uskraćujući javnosti pravo na govor. Član Inicijative Volim Pulu Zoran Angeleski, inače novinar lokalnog lista Glas Istre, dobio je 2011. godine otkaz u tim novinama upravo zbog osobnog angažmana oko pitanja Muzila. Taj otkaz se sudskim sporom pokazao neutemeljenim pa je uprava bila prisiljena vratiti ga na radno mjesto. No poruka koju je vlast željela odaslati bila je jasna – nezavisan angažman građana u Puli skupo se plaća.
Do ovog incidenta došlo je nakon organizacije štrajka u Glasu Istre u studenom 2010. godine kada su novinari upoznali širu javnost o katastrofalnim uvjetima rada u najutjecajnijem istarskom mediju. Cenzure na dnevnoj bazi, zabrana pisanja o poslovanju osoba bliskih IDS-u, naručeni članci koji hvale gradsku politiku... sve te radnje, koje se mogu pratiti od 2006. godine kada je IDS preuzeo kontrolu nad tim medijem, tada su već toliko bile uzele maha da su radnici novina odlučili progovoriti i javno istupiti u obranu slobode izražavanja.
No štrajk je tada bio slomljen, županijski sud u Puli donio je čak i odluku o radnoj obavezi, a većina radnika Glasa Istre koja je sudjelovala u štrajku od tada je pod stalnom prijetnjom dobivanja otkaza. Posljednjih mjesec dana je pitanje Glasa Istre ponovno aktualno zbog nagomilanih dugova koje su vlasnici novina proizveli, a koji su se prelili i u riječki Novi List. Nakon što je Glas Istre prešutio otvoreno pismo radnika Novog Lista u kojem optužuju vlasnika Alberta Faggiana za financijske malverzacije, sindikat Glasa Istre solidarizirao se s kolegama u Rijeci, pozvao ih na zajedničke akcije, podnio kaznenu prijavu protiv vlasnika i, ono što je najbitnije, uputio zahtjev za smjenom kompletnog uredništva zbog tako očite cenzure u novinama. Kontrola ovog medija, čija se redakcija također nalazi na pulskoj rivi, neposredno uz županijski Admiralitet i pulsku katedralu, pokazala se ključnom za održavanje političke vlasti u gradu.
Dolaze i arhitekti Nakon obavljanja pripremnih radnji – preuzimanja Glasa Istre, naseljavanja Admiraliteta, prenamjene zgrade bivše tiskare u Muzej suvremene umjetnosti Istre te prodaje industrijskih skladišta za potrebe izgradnje garaže – gradska vlast je i službeno započela proces transformacije pulske rive. Godinu dana nakon štrajka Glasa Istre organiziran je arhitektonski natječaj za uređenje tog područja, a među dugoročnim ciljevima koji se ističu u programskim osnovama natječaja spominju se i sljedeći: Riva kao promotor gospodarskog razvoja grada - vraćanje rivi “morskih” gospodarskih funkcija koje su razlog nastanka grada na obalama pulskog zaljeva, riva za građane – osigurati uvjete za život uz more građana tijekom 24 sata dnevno i 365 dana u godini, riva koju građani “vole”, novi urbani identitet GRADA NA MORU.5
Prema tako postavljenim ciljevima arhitektonskim je natječajem bilo potrebno zadovoljiti prostorne potrebe za razvoj ugostiteljstva, uslužnih i turističkih sadržaja, a ponuđena je i mogućnost da se postojeće ribarske vezove na tom području, koji se planiraju izmjestiti, uklopi u rješenje “kao turističke atrakcije i mjesta okupljanja građana”.6
Odmah nakon provedenog natječaja pristupilo se građevinskim radovima na obali kako bi se izveo dugo očekivani zahvat postavljanja obalnog kolektora i nove kanalizacijske mreže. Radovi su trajali dvije godine, a novouređena riva otvorena je za promet u travnju 2013. godine, pred sam kraj prvog mandata Borisa Miletića. Cristian Bruno Galić, novinar Glasa Istre, ovako je opisao taj dan, promatrajući ga s prozora svoje redakcije: “Napokon, uskliknuo je neki dan Žika ribar čuvši da će Pula dobiti šetnicu uz obalu rive. Napokon je dobra riječ za ovakvu stvar jer je pulska riva zadnjih desetljeća ličila na parkiralište, željeznički kolosijek i mjesto smrada, fekalije, fonje… Danas kad s prozora redakcije našeg lista gledam kako se iz dana u dan finiširaju radovi na izgradnji kanalizacije i postavljaju se ivičnjaci buduće jednosmjerne nam rive, ne mogu a da ne izrazim zadovoljstvo. Zadovoljan sam i zbog toga što se netko napokon sjetio da Pula nema rivu te da nema ono najbitnije, a to je šetnica. Dakako, ovo nije prava mediteranska riva koju svi željno iščekujemo, ali barem će po njoj moći napokon šetati bez slalomskog vijuganja među automobilima, kamionima, željeznicom. Ono što me posebno veseli je to što će riva biti jednosmjerna u pravcu od Lučke kapetanije prema Uljaniku. Za koji dan će tako Puljani moći šetati od mosta podno Velog Vrha, do Veslačkog kluba pa će moći skrenuti na Riječki gat koji je podsjećamo, napola otvoren za svih. Zatim ćemo moći šetati sve do Uljanikove porte kod otoka. Gradska uprava najavljuje i sređivanje te šetnice, dakako u okvirima trenutačnih mogućnosti. Urbana oprema kao što su klupe, vaze, cvijeće, koševi za smeće, naći će svoje mjesto na pulskoj rivi. Možda se koji kafić sjeti postaviti ondje ljetnu terasu.
Ova nova ideja kako Pulu vratiti na more zasigurno će doprinijeti priči oko izgradnje terminala za turističke brodove na kružnim putovanjima Jadranom. Lučka Uprava i komunalna tvrtka Luka Pula intenzivno rade na tom projektu. Duboko se nadam da će taj projekt krenuti jer kao što sam više puta na ovim stranicama napisao, Pula ima potencijala za tako nešto, Pula to zaslužuje. Zaslužuje biti grad koji će poput Venecije, Dubrovnika, Pireja, Barcelone, Krfa, Santa Cruz de Tenerife svoje mjesto naći na cruising kartama svijeta.”7
Posrnuli svijetleći div Iako se u godinu dana Pula još nije našla na cruising kartama svijeta, a niti se koji kafić sjetio postaviti na novu rivu svoju terasu, ostaje nepobitna činjenica da nova riva nije više mjesto smrada, fekalije i fonje, a i željeznica, koja je nekada intenzivno opsluživala brodogradilište Uljanik, danas gotovo da se i ne koristi.
Ovo je brodogradilište zapravo posljednja industrijska djelatnost na pulskoj rivi. Iako je početkom 90-ih, prema riječima sindikalnog povjerenika Sindikata Istre i Kvarnera u Uljaniku, Rajka Kutlače, ono zapošljavalo preko 8000 radnika neposredno, i još 2500-3000 kooperanata, danas su te brojke daleko niže pa brodogradilište još zapošljava 2600 radnika. No unatoč tome Uljanik je jedno od rijetkih brodogradilišta u Hrvatskoj koje je preživjelo privatizaciju 2012. godine pa i danas uspijeva puniti svoje navoze i preživljavati.
Kako se Uljanik nalazi u srcu grada koji nije naklonjen industriji, pogotovo ne na svojoj centralnoj obali, postojale su namjere da se i on ukloni. Razne gradske vlasti pokušavale su ga premjestiti s obale i prenamijeniti ga u poslovno-uslužnu djelatnost, na što je 2005. godine reagirao Sindikat Istre i Kvarnera. Nakon uspješnog otpora svim tim procesima ove je godine Turistička zajednica grada Pule konačno krenula u integraciju zone brodogradilišta u sveobuhvatni brend “grada kao proizvoda”. Odlučeno je da za Dan grada Pule, u svibnju ove godine, Uljanikove dizalice zasvijetle prema konceptu pulskog dizajnera rasvjete Deana Skire kojeg naziva Svjetleći divovi. On vlastitim riječima ovako opisuje projekt: “Višestoljetna brodogradnja našeg grada stavit će se u funkciju turističke ponude.(...) Djelatnici Uljanika rade na osvjetljavanju do kasno u noć i polako sve “naštimavamo” pa će se vrlo skoro osvijetliti sve dizalice.” Direktorica turističke zajednice Sanja Cinkopan Korotaj, pak, dodaje: “Moram naglasiti da nam je svoj projekt Skira prepustio bez naknade. Isto tako Uljanik će svojim resursima izraditi nosače i postaviti rasvjetu, dok ćemo samu rasvjetu dobiti 35% jeftinije od svjetskog proizvođača rasvjetne opreme Phillipsa. (...) Dakle, projekt neće ništa koštati Grad i porezne obveznike već se, uz besplatni projekt autora i ‘ruke’ brodogradilišta, u njega uključuju i drugi veliki subjekti.”8
I posljednji proizvodni pogon na rivi stavlja se u funkciju turističke ponude. Bez naknade.
Sirova moć na Mediteranu Pet godina nakon presice na pulskoj rivi, gdje je gradonačelnik Miletić prezentirao svoju viziju, riva je potpuno transformirana. Vojno-industrijski grad prepušta mjesto mediteranskom gradu.
Čitav proces brendiranja, planiranja, pražnjenja i dizajniranja rive vođen je idejom razvoja turizma, ali na rivi nije otvoren nijedan hotel, nijedan ugostiteljski objekt, niti jedna smještajna jedinica. Jedini turistički sadržaj na tom potezu obale je stara A.C.I. Marina, a i nju se htjelo ukloniti prijedlogom urbanističkog plana. Niti jedna vojna ili industrijska zgrada na rivi nije prenamijenjena u turističku svrhu. Šetnica, koja pulskom novinaru Brunu Galiću znači sve, zapravo je prazan prostor institucija. I to ne bilo kojih institucija. Duž rive se, u post-industrijskom krajoliku, prostiru ključne poluge vlasti – županija, Brijuni rivijera, katedrala, Glas Istre. Novu obalu nije prenamijenila neka nova gospodarska grana, industrija koja se smatrala neprimjerenom za taj prostor nije zamijenjena nekom novom industrijom. Suprotno. U poharanoj industriji koti se samo gola represija. Napuštenu obalu je kolonizirao aparat čiste političke moći. Ustoličio se u zgradi vojne komande, ukrotio medije, suzbio štrajkove, podredio brodogradnju svjetlosnim efektima, postavio bistu biskupa i objedinio sve to u novi brend grada kojeg simbolizira latinski križ. O kakvom Mediteranu mi pričamo?
U ovim trenucima socijalnih previranja, radikalizacije političkog aparata i njegovog zaposjedanja fizičkog prostora valja se prisjetiti jednog zaboravljenog događaja s te iste pulske rive. Sedamdesetih godina su u jednom od štrajkova u brodogradilištu radnici Uljanika krenuli na upravnu zgradu iz koje je administrativni aparat počeo bježati glavom bez obzira. Oni koji su pali u ruke radnika bačeni su s obale u more. Tome služi riva.