Suzana Marjanić  

U znaku kazališno-glazbenoga kabineta čudesa

Ovogodišnji jubilarni 10. PUF okupio je kazališne goste i performere iz Argentine (Teatro el Rayo Misterioso s ritualnom predstavom Posvećenje furija koja je označena crvenilom vječnoponavljajućih krvavo-masnih diktatura), Češke (predstava Na njezinom kauču Halke Tresnakove), Hrvatske (Josip Pino Ivančić s performansom Život je feferon, Dr. INAT s predstavom-fragmentom Krugovi, Jutro Kazališta Kufer, D. B. Indoš i House of Extreme Music Theatre s antipsihijatrijskom predstavom-performansom Čovjek Vuk kao primjerom propitivanja životinja čopora koje tvore multipliciranost, a koja me osobno podsjeća na Deleuze-Guattarijevu litaniju o životinjama-anomalijama koja problematizira mogućnost postajanja životinjom, Robert Franciszty s radikalno animalističkim performansom Protiv korekcije kože i krzna 2, uz glazbenu podlogu Igora Bogdanića i umijeće gutača vatre te svirača didgeridooa I. L. Škare), Nizozemske (nezaboravan, veličanstven Forgotten Fish Memory Orchestra), Njemačke (redatelj, butoh plesač i koreograf iz Kölna Gregor Weber koji je, da podsjetimo, s butoh solo plesom Kafka ne butoh/Prozor – Promjene gostovao na 8. PUF-u, a ove godine izveo je solo plesnu predstavu Kaspar Hauser, definirajući govor kao “ples unutar tijela”), Poljske (Mickiewicz State Theatre s multimedijalnom predstavom “kriminalističke potrage” The Story Andrzeja Sadowskog), Slovačke (žonglerska skupina Anta Agni koja je upriličila vratolomno žongliranje i ples vatrom), Slovenije (Fičo Balet Company s nogometnim baletom u kopačkama 1:0, plesnom farsom, travestijom na nogometne utakmice i macho kult koja se može ilustrirati stihovima Sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet grupe Pips, Chips & Video Clips).

Pridodajem još nekoliko – od doista raznorodnih – popratnih događanja PUF-a: amsterdamski Silo Theater (koji je gostovao i na 7. PUF-u s predstavom PLANETarium Silo, a na prošlogodišnjem PUF-u s predstavom 60 stupnjeva) promovirao je film The Secret Eyes of Karlo Rojc, nadrealno-antipovijesnu priču, temeljenu na glazbi Forgotten Fish Memory Orchestra, o “životu i djelu” Karla Rojca koji je, ipak i usprkos svim životno-povijesnim smjernicama “živ”, tematizirajući otužnu političku trgovinu o još neostvarenom multimedijalnom centru u bivšoj vojarni Karlo Rojc. Pored navedenoga, otvorene su i tri obljetničke izložbe – 20 godina INATA, Kazališni plakat Predraga Spasojevića, koji je vjerno pratio svojim plakatima – u čijim je središtima mačka ili macan – PUF-ovsku po/etiku (podsjećam da je samo prvi festivalski plakat s fotografijom/lutkom Monserrat Caballe koncipirala slikarica Gordana Majnarić), te izložba Kazališni kostimi Marine Štembergar, a prigodom otvorenja spomenutoga izložbenoga triptiha u Multimedijalnom centru LUKA promovirana je i monografija PUF-a koju je priredila (sada pulska) kazališna kritičarka Dubravka Lampalov.

Reality show & alkemičarski kabinet čudesa

I dok je prošlogodišnji 9. PUF-ovski program objedinjen pod naslovnim okriljem “teatar života”, jubilarni PUF odvijao se pod nišom upozoravajuće konstatacije stanja stvari “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”, a otvoren je petodnevnim performansom Život je feferon Josipa Pina Ivančića u okviru kojega je živio u uličnom izlogu bivše prodavaonice tepiha u Kandlerovoj 3 (zanimljivo je da je u napuštenom prostoru na zidu zatekao fotografiju Josipa Broza Tita), tematizirajući javnim, izloženim životom neo/avangardne koncepte o sintezi života i umjetnosti izražene krilaticama – život i umjetnost, život kao umjetnost/kazalište i umjetnost/kazalište kao život, oponirajući reality showu kao “TV marketinškom zaluđivanju masa, pranju mozga, krađi novca”.

Očito je da se 10. PUF, koji se održao pod sloganom “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”, odvijao u znaku veličanstvene amsterdamske kazališno-glazbene skupine Forgotten Fish Memory Orchestra koji je uprizorio komornu koncertnu predstavu ugođaja Filozofsko jaje, na čijoj je dvadesetominutnoj izvedbi moglo prisustvovati svega sedmero gledatelja. Kao mjesto izvedbe skupina je odabrala tvrđavu (Forte) Monte Paradiso, ovalnu fortifikaciju koja ih je privukla svojom arhitektonikom, a posebice kupolastom prostorijom u simbolizaciji filozofskoga jajeta gdje se odvijao alkemičarski koncert. Na ulazu dočekao nas je androgini mladić s bajkovito-alkemičarskim šeširom u obličju žarkih sunčevih zraka što uzrokuju (prema alkemičarskim svjetovima, opus alchymicum) dozrijevanje homunculusa u alkemičarskoj posudi. Spomenuti Sunčev androgin pozivao je pojedinačno svakog od gledatelja koji su se prije ulaska u tvrđavu trebali potpisati guščjim perom umočenim u crvenu tintu na rekonstruiranom pergamentu. I sve to u apsolutnoj tišini. Ovom prigodom zahvaljujem se Loredani Slacki koja mi je ustupila svoju pozivnicu-ulaznicu, s obzirom na to da nisam uspjela sama nabaviti alkemičarsku ulaznicu-pozivnicu na jednu od sedam predstava s po sedam gledatelja. (Naravno, prilikom potpisivanja crvenom tintom i guščjim perom stavila sam vlastiti potpis.) Treba pridodati kako se na ulaznici-pozivnici alkemičarskoga kabineta čudesa nalazi jedan od simbola-sižea iz djela Philosophia reformata (1622) Ioannesa Danielisa Myliusa. Nakon crvenoga (rubedo) potpisa uvedeni smo u posvećeni prostor izvedbe u koji se putuje dugačkim kamenim hodnikom što ga je skupina ambijentalno modificirala vlastitim alkemičarsko-arapsko-orijentalnim instalacijama, tvoreći manirističku ikonografiju harmonije iregularnosti. Ispred prostora izvedbe – kupolaste prostorije gledatelji su bili podvrgnuti purifikaciji tamjanom, nakon čega im je dozvoljen ulaz u ginekomorfnu kupolu gdje su, sjedeći na mekanoj i zatamnjenoj spužvi položenoj na podu, promatrali i osluškivali iz žablje perspektive akustičku sliku kabineta čudesa. Za vrijeme trajanja koncertne izvedbe srednjovjekovno-orijentalne miksture posluženi smo čajem u majušnim šalicama za kavu i odličnom (bez obzira što je bila previše slatka) baklavom. Kostimografsko-glazbena živa slika podsjetila me na maniristički događaj koji se odvio najprije u Provansi, u kasnosrednjovjekovnom tajnom umijeću kojim su se bavili trouvčres, umijeću koje se zvalo trobar clus (tamno pronalaženje, “zatvoreno pjevanje”) kada se odvila jedna od veličajnih kontaminacija Zapada s azijanizmom, o čemu je u svojoj manirističkoj opsjednutosti pisao Gustav René Hocke. Riječ je o savršeno detaljističko koncipiranoj scenografiji estetikom gustog postavljanja scenskih aplikacija koja priziva zaboravljene alkemičarske retorte, s naslovnim isticanjem filozofskoga jajeta. Cjelokupna alkemija predstave usmjerena je na zvuk koji se stvara na zaboravljenim, kao i na dobro poznatim te novotvorenim instrumentima, a što je mjestimice prekidano šumovima s radio prijamnika koji su upadom realnog šuma naslućivali tjeskobu modernih vremena koja su negdje izgubila neposredni dodir s čistim zvukom samih instrumenta. Završne večeri i prije dodjele nagrada Kazališnoga neba PUF-a, u Malom rimskom kazalištu Forgotten Fish Memory Orchestra izveo je bajkovito-mitski koncert (označen posebice uljepcima iz kineske kulture, primjerice, pomično-putujućom lutkom-gusjeničastim zmajem i mnoštvom scenskih zastavica s kineskim znakovima) s brojnim viđenim i neviđenim instrumentima, uključujući, primjerice, sviranje gudalom na pili, vodene orgulje, uporabu ovješenih epruveta ispunjenih tekućinom kao i sviranje, određenije – kruženje prstom rubom različito ispunjenih čaša, sviranje ili točnije vitlanje plastičnim, pretpostavljam, instalacijskim cijevima.

Anno Domini 2004. – Room Service

Tradicionalno prve večeri izveden je i festivalski međunarodni projekt Anno Domini 2004. – Room Service u njemačko-hrvatskoj koprodukciji i režiji Gregora Webera. Podsjećam da je i na 8. PUF-u festivalski projekt Anno Domini 2002. – Pulpa Paradox u njemačko-švedsko-hrvatskoj koprodukciji pripao Gregoru Weberu. Ovogodišnji Anno Domini osmišljen je kao projekt na specifičnoj lokaciji u napuštenim prostorima bivše vojarne Karlo Rojc, na čijem su ulazu gledatelji podijeljeni u tri skupine, svaka s pripadajućom kartom-vodiljom-putokazom kojom ostvaruju orijentaciju kroz scenske svjetove zgrade. Osobno sam pripala grupi s kretanjem od 2. kata preko 3. kata na 1. kat koji otvaraju “različita iskustava za sva osjetila u 15 različitih soba istovremeno”. Prije svakog ulaska u pojedinu prostoriju-svijet slijedili smo upute spikerskoga glasa te oglašavanjem zvučnog signala na svakom pojedinom katu odabrali smo prostorije u kojima se odvijao performans ili happening čiji je završetak izvedbe bio također označen zvučno (prodornim zvonom). Posebno bih izdvojila sobu, naravno, od onih čije sam svjetove vidjela, s naslovom Mjesto dogovora – sastanak kroz pokret, među čijim su tvorcima Gregor Weber, Caprice Dilba i delta RA’i. Riječ je o plesnom happeningu u kojemu su plesači pristupali gledateljima, prekrivajući im oči nježno dlanom i plesnim koracima, vodeći ih prostorijom, uvlačili su ih u ples te dodire, susrete spuštenih trepavica s drugim gledateljima-plesačima. Na duhovnoj razini mogla bi se izdvojiti slika-soba Slike u plavom s plavim platnenim kozmogramima položenima na podu u kojemu Ritsuko Hanao svira flautu, završavajući uobičajenu tehniku sviranja na flauti isprekidanim puhanjem i udaranjem po tipkama, poništavajući – recimo to tako – “eurocentričnost” zvuka flaute, i prizivajući njezin arhaičan prazvuk.

Kazališno nebo PUF-a

I pogledajmo, svakako, na kraju nagrađene: žiri 10. PUF-a (Livio Badurina, Sejo Đulić i Dubravka Lampalov) dodijelio je nagrade Kazališnoga neba PUF-a koje sadrži tri ravnopravne nagrade. Nagrada Oblak pripala je hrvatsko-njemačkoj koprodukciji Anno Domini 2004. – Room Service u režiji Gregora Webera, nagrada Vjetar (mističko-alkemičarskoj) predstavi Filozofsko jaje u izvedbi Forgotten Fish Memory Orchestra, a Kaplja predstavi Jutro po motivima drame 4.48 psihoza Sarah Kane u izvedbi Kazališta Kufer (Kristina Bajza, Maja Kovač i Sanja Tropp) i dramaturškoj obradi Marija Kovača, a posebna, specijalna nagrada Zvijezda osvijetlila je predani rad Ive Đorđević na ulozi u projektu u nastajanju Krugovi Dr. INAT-a. Posljednja sideralna nagrada potvrđuje da će ipak i usprkos svim sumnjama i strahovima Dr. INAT vlastitim kazališnim iskoracima nastaviti provoditi est/etiku neverbalne dramaturgije figura i figurina.