Sead Muhamedagić  

U žrvnju izgubljenog jezika

Elfriede Jelinek, Naslada; s njemačkoga prevela Helen Sinković; OceanMore; Zagreb , 2004.

Ubojitost mača od kojega na koncu pogiba onaj koji ga se laća višestruko je ovjerovljena biblijska mudrost kojom je inspirirano mnoštvo vrhunskih djela svjetske književnosti. Poslužimo li se mačem kao metaforom koja označuje pjesnički jezik, posvema je u slučaju ovogodišnje književne nobelovke Elfriede Jelinek razvidno da je baš taj njezin osebujni, za prevođenje krajnje nepodesan jezik, združen s poprilično uznapredovalom agorafobijom zbog koje nije bilo putovanja u Stockholm, za ovu ćudljivu ženu izvor naoko čudnih, ali za nju poprilično nezgodnih nedaća. O tome nam zorno svjedoči govor što ga je autorica u utorak 7. prosinca izgovorila pred videokamerama (više o tome u zadnjem dijelu članka). Za znalce njezina književnog rada to nije nepoznanica, ali je obznanjivanje te jezikom skrivljene nemoći u formi govora što su ga ovih dana čuli i pročitali milijuni ljudi diljem svijeta samo još više razbuktalo strast brutalna osporavanja kompleksne (da ne kažem komplicirane) laureatkinje. Ima, doduše, i gorljivih zagovornika, ali se efikasnost njihova zauzimanja za kvalificirano vrednovanje autoričinih drama, romana i eseja ne može mjeriti sa žestinom osporavatelja što ih u nas napisom od 14. studenoga u Novom listu iz naglašeno muške perspektive iznimno vehementno (pa ni osobito uvjerljivo) reprezentira Zdravko Zima. Razumljive, najčešće emocionalno natopljene razloge osporavanja i nesporne literarne kvalitete prve austrijske književne nobelovke u ovom ću tekstu pokušati međusobno suprotstaviti, polazeći od činjenice da ovakva nesvakidašnja polariziranost stavova nedvojbeno ide u prilog autorici koju naši čitatelji poznaju na temelju pomnjivo sačinjenih prijevoda njezinih dvaju romana (Pijanistice i Naslade) što su se pojavili u izdanju zagrebačke nakladničke kuće OceanMore (u prijevodu Helen Sinković).

Pero mržnje i sablazni

Doajen njemačke književne kritike Marcel Reich-Ranicki nedavno je po tko zna koji put jasno dao do znanja da ga način pisanja Elfriede Jelinek uopće ne oduševljava. Prema njegovim je riječima ona, doduše, krasna žena, ali joj dobra knjiga još nije pošla za rukom. Ona – tako misli ovaj često apostrofirani njemački književni papa jednostavno ne umije pisati. Kritičarka tjednika Die Zeit Iris Radisch nedavno je spočitnula autorici da svoje viđenje svijeta crpi jedino iz televizijskog programa. Njemački književnik Martin Mosebach izjavio je da je Elfriede Jelinek jedan od najglupljih ljudi zapadne hemisfere, a iz Vatikana je stigla formulacija da je Nobelovu nagradu ove godine dobila jedna nihilistična neurotičarka. Nisu je, dakako, štedjeli ni njezini stari neprijatelji (Jörg Haider), nazivajući je oskrvniteljicom i izdajnicom domovine, a jedna od mogućih ovogodišnjih dobitnica ove nagrade, dvadesetak godina starija austrijska književnica Friederike Mayrröcker, izjavila je kako nije toliko nesebična da iskreno čestita svojoj mlađoj kolegici.

Bilo je, dakako, još mnogo gromoglasnih rafala, katkada i nečuvenih verbalnih eskapada. Iz feminističkih krugova dolazili su prigovori glede degutantnosti autoričina pisanja o ženskoj intimi, a mnogi inače dobronamjerni ljubitelji lijepe književnosti prigovarali su stilu pisanja koji se nezasitno hrani naglašenim negativizmom, neskrivenom mržnjom i nezajažljivom spisateljičinom potrebom za razobličavanjem svega što imalo vuče na dobro.

Mnoge od nabrojenih prigovora autorica uopće ne pobija, umije ih, štoviše, još bolje obrazložiti i poentirati, ali se ipak ljuti što se tako brutalno podmeću, smatrajući da je na temelju vlastite samomržnje itekako kritična i prema samoj sebi, pa onda – misli ona – takve oštrice ne trebaju biti pošteđeni ni drugi. Time sebi autorica neprimjereno pridaje pravo arbitriranja u korist vlastita pisanja, zamućujući na taj način do izvjesne mjere dojam skromnosti što ga inače ostavlja kad god je riječ o njoj samoj, o njezinoj privatnosti i svakodnevici koja se zbog već spomenute agorafobije (osobito kad je riječ o mogućem suočavanju s većim masama ljudi) većinom odvija u kvadraturi njezina bečkog stana.

Muzikalno suzvučje glasova i protuglasova

Obrazloženje Švedske akademije iz Stockholma iz kojega potječe gornji podnaslov majstorski je sročeno i uistinu djeluje uvjerljivo. Spremnost vijećnika koji dodjeljuju Nobelovu nagradu da s Elfriedom Jelinek zaplove i u one književne vode u kojima gotovo da ni nema kupališnog opuštanja (prije bi se moglo govoriti o kaljužama, kovitlacima, divljim planinskim brzacima i sl.) daje nam nadu da bi se ova nagrada u budućnosti još koji put mogla naći u rukama pisaca koji su maksimalno spremni otpustiti svoje literarne kočnice ne bi li možda na taj način ta često sumorna, vrevom ovih turbulentnih vremena zaglušena ljepojka iznovice oćutjela prigodu da kritički uzme riječ i pokaže da nije ižmikani relikt narativne prošlosti u kojoj se naoko živjelo od bajki, iluzija, poezije i inih slastica duha. Ovako formuliranu nadu, Elfriede Jelinek izrijekom ne gaji, ali se ipak može ustvrditi da je ona imanentna njezinu pismu – bez obzira na uglavnom negativističku obojenost njezinih tekstova. To su oćutjela i gospoda vijećnici u Stockholmu. Autoričino ime već dulje je bilo na listi potencijalnih laureata. U obrazloženju se muzikalno suzvučje glasova i protuglasova u romanima i dramama Elfriede Jelinek dovodi u vezu s razotkrivanjem apsurdnosti društvenih klišeja i njihove podjarmljujuće moći. Nadalje se (s punim pravom!) hvali autoričina jezična strast koja se upečatljivo može doživjeti i u hrvatskim prijevodima spomenutih romana, jer se prevoditeljica Helen Sinković svojski potrudila pri prevođenju ne upasti u zamku pseudoeksplikacijskog prereknuća koje se kod književnog prevoditelja javlja svaki put kada ga spopadne osjećaj tjeskobe i straha od mjestimične neprevodivosti, čemu katkada nespretnim izjavama pridonose autori koji – svjesno ili nesvjesno – vole govoriti o nepogodnosti svojih tekstova za prevođenje (tome je, na žalost, sklona i Jelinekova koja je i sama mnogo prevodila s engleskoga).

Zbog britkosti književnokritičke oštrice na cijelom njemačkom jezičnom području respektirana austrijska kritičarka Sigrid Löffler stavlja Elfriedu Jelinek (i opet s pravom!) uz bok s velikim austrijskim piscima kakvi su Karl Kraus, Ödön von Horváth i Thomas Bernhard. S Karlom Krausom je povezuje virtuoznost stila koja se posebice hrani autoričinom sklonošću k jezičnoj improvizaciji, kolažiranju i semantičkom “miksanju” različitih, ponekad jedino eufonijski srodnih značenjskih segmenata što ih običan čitatelj često i ne uoči, jer mu u tu svrhu nedostaje lingvistički još nedovoljno apostrofirana kategorija jezičnog osjećaja.

Raskrinkavanje mita o blaženosti seksualnog sjedinjavanja

Od takvih jezičnih kalambura vrvi njezin roman Naslada (Lust, iz 1989.), koji se za razliku od manje zahtjevno pisane Pijanistice (Klavierspielerin, iz 1983.) nipošto ne bi trebao čitati u jednom dahu. Ubrzo nakon objavljivanja ovaj je roman dobio atribut “kontroverzan” – ponajprije zato što se u njemu Elfriede Jelinek odvažila na vratoloman pokušaj raskrinkavanja mita o blaženosti seksualnog sjedinjavanja koje, umjesto da partnere uzdigne u sferu okrepljujućeg užitka, uglavnom postaje poligon nesmiljena iživljavanja nezasitne muškosti čiji se kategorički imperativ penetrantna iskazivanja moći manifestno odvija na poprištu bračne postelje. Kroz ranjivu vulvu muški uranjajući u skrovitost ženine intime, autorica znalački prevladava kojekakve zablude pseudofeminističkog pozerstva, pa se tako i muškarac i žena podvrgavaju nefriziranoj britkosti autoričine literarne sablje koja, unatoč impresivnoj, katkad grublje katkada opet finije satkanoj slikovitosti izražavanja, nikad ne prekoračuje tanki zid što takvo razbarušeno štivo razdvaja od pornografije za koju su je mahom nedovoljno upućeni kritičari nerijetko optuživali.

Posebnu bi pozornost u ovom prikazu valjalo pokloniti njezinu voluminoznom romanu Djeca mrtvih (Die Kinder der Toten, iz 1995.) što ga sama autorica (i ovaj put posvema s pravom!) ističe kao svoj opus magnum. Svaka utemeljena prosudba literarne kakvoće aktualne nobelovke bez pomnijeg uvida u ovaj roman beskorisna je hrpa riječi. U ovom se romanu, koji je uistinu na pragu neprevodivosti, Jelinekova smiono upušta u sablasnu potragu za prešućenim neravninama austrijskog identiteta što se baš zbog nasilna potiskivanja neumoljivo zrcale u još postojećoj nespremnosti te male zemlje velikih potencijala da se jednom za svagda svojski obračuna s mnogim tamnim fasetama brižljivo ispolirane i parfimirane austrijske prošlosti i nerijetkim aferama i skandalima traumatizirane sadašnjosti. I baš je to onaj jezičac na vagi, onaj tanani stijenj što uvijek iznova uzmaže planuti i tako rasplamsati strasti koje su tijekom zadnja dva mjeseca u konvencionalnu čestitarskom ugođaju splasnule, uvijek spremne da se iz pritajena tinjanja žestoko razbukte i uskovitlaju austrijsko javno mnijenje.

Tužaljka nad izgubljenim jezikom

Da, upravo se tako doimao govor što ga je fizički nenazočna autorica “održala” u Stockholmu. Čitava ta konstelacija dodatno je podcrtavala dvije središnje misli po kojima će se ovaj govor ipak pamtiti više nego po nepojavljivanju nobelovke koja se – kako je izjavila još na dan obznanjivanja odluke o dodjeli nagrade – u ovakvom stanju ne bi htjela izložiti ljudskim pogledima.

U prvom dijelu govora Jelinekova se bavi piscem koji nema mjesta u zbilji i stoga nužno stoji postrance. On odatle, doduše, s jedne strane vidi bolje, ali s druge strane na tom putu zbilje ipak ne može ostati. On tamo nema mjesta, jer mu je mjesto uvijek vani. Samo ono što kaže izvana može biti primljeno – ponajprije stoga što kazuje dvoznačnosti. To mjesto postrance nije sigurno: Stojiš li postrance, uvijek moraš biti spreman još malo, pa onda opet još malo skočiti u stranu, u ništa koje je odmah tu kraj onoga postrance – kaže Elfriede Jelinek. Zbog prostorne ograničenosti ovog prikaza ubacit ćemo se u onaj dio govora u kojemu autorica lamentira nad gubitkom jezika, ubojita mača s početka ovog teksta, što njezinu takvost razdire mnogo bolnije od svekolikih strahova i tjeskoba kojima je danomice izložena. Ta zar je to zbilja tako strašno – taj jezik?

“... Sigurnosti radi oblijeće me tako taj moj jezik, ne zato da me taj moj jezik pored mene čuva i kontrolira radim li sve to ispravno, činim li to ispravno pogrešno, opisujući zbilju, jer ona se prije mora pogrešno opisivati, ona naprosto ne može drugačije, ali tako pogrešno da svatko tko je čita ili sluša smjesta primijeti njenu pogrešnost. Ona (misli se na zbilju) laže, a taj pas imenom jezik, on koji bi me trebao zaštiti, pa zato ga valjda imam – on se sada baca za mnom... Tak me moj zaštitnik hoće ugristi. Moja jedina zaštita od opisanosti, taj jezik, on koji je, baš obratno, tu zbog opisivanja nečega drugog što nisam ja – pa zbog toga i ispisujem toliko papira – moja jedina zaštita okreće se, dakle, protiv mene. Možda ga i imam samo zato da on, navodeći kako me štiti, uvijek navaljuje na mene. Zato što sam u pisanju tražila zaštitu, okreće se protiv mene to bivanje na putu, taj jezik za koji mi se pri kretanju, u govoru čini da mi je siguran potporanj. Nikakvo čudo. Pa ja u njega smjesta nisam imala povjerenja. Kakva je to prikrivenost koja nije zbog toga tu da budeš nevidljiv, nego zato da budeš sve jasniji? Pa jezik katkada u zabludi stupi na put, ali s puta ne silazi. To nije hotimično zbivanje, to govorenje jezikom – to je proces koji je preko volje svojevoljan, hoćeš li ti to ili nećeš. Jezik zna što hoće...”

I dalje autorica raspreda kako ju je jezik primijetio, kako nesmiljeno vlada njome, diže ruku na nju, ne trpi je. On bi rado volio drage ljude na putu, ljude kraj kojih trčkara kao pas koji on ionako jest, on koji samo glumi poslušnost. U stvarnosti je on neposlušan ne samo prema njoj nego prema ostalim ljudima. A ona bi nekako htjela onamo gdje je njen jezik koji joj se podrugljivo ceri...

I tako se dalje raspliće to svojeglavo povijesmo satkano od finih niti pjesničkog jezika koji joj je pobjegao i tko zna kad će ga i hoće li ga uopće naći. Srećom! – ipak je riječ o pjesničkoj imaginaciji trenutka. Elfriede Jelinek će unatoč svim tjeskobama i strahovima i dalje pisati, pa stoga nije najstrašnije to što ovaj prikaz nije zahvatio njezin rad u cjelini. Mnogo bi toga trebalo reći o dramama koje su možda ponajbolji segment njezina stvaralaštva, a zanimljivi su i njezini brojni eseji. Mnogo bi se dalo reći o njezinim razmiricama s aktualnom austrijskom vlašću, o njezinu ambivalentnom odnosu prema medijima i...

Zaključiti je da je riječ o autorici koja je (nehotice) promijenila neka uvriježena shvaćanja o tome kakvi trebaju biti i kako moraju pisati pisci koji će ubuduće biti nagrađeni Nobelovom nagradom.