O vrlinama i manama ovogodišnjeg Zagrebačkog salona, trijenalno posvećenog primijenjenim umjetnostima i dizajnu
Ovogodišnji, 49. po redu Zagrebački salon / Primijenjene umjetnosti i dizajn, okupio je pozamašan broj umjetnika i onih koji se tako osjećaju, podijeljenih na tri zasebne izložbe u gradu Zagrebu. Prostorna organizacija Salona trebala bi poticati znatiželju posjetitelja u potrazi za izlošcima koje će vidjeti na svakom idućem mjestu, ali i motivirati ih da istražuju prošireni sadržaj tog Salona, koji je zaista raznolik. Pomicanje granica – komunikacija i nova mobilnost, zahvalna tema ovogodišnjeg Salona, omogućuje različite interpretacije i viđenja. Sveukupno trideset i devet autora i autorica ili autorskih grupa na raznovrsne je načine uočilo fenomen pomicanja granica i sam problem granica u umjetnosti, kao i u svakodnevnici.
Komunikacijski kanali svakodnevnice Koristeći tekstilni dizajn, grafički dizajn, fotografiju i video uratke autori su osmislili – neki manje, a neki više – zanimljive i prikladne interpretacije zadane teme. Prilagođavajući svoj rad slijepima, brišući elitističke predrasude i granice između modnog dizajna i drugih područja, te na taj način proširivši komunikacijske kanale, ili pak snimajući svakodnevne migracije Zagrepčana u javnom prijevozu, autori su u dvije, tri ili više dimenzija materijalizirali verbalni koncept teme aktualnog Salona.
Neka od djela iz područja modnog dizajna su, primjerice, rad Quo Vadis? Branke Donassy i Dodirni me Ruže Hodak, dok su studenti diplomskog studija kostimografije pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu predstavili kostime koje su izradili za operu Orfej i Euridika u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Kolektivi dizajnerica Manufakturist (Mia Bogovac, Matea Bronić, Dora Đurkesac, Maša Milovac i Kristina Volf) i Dioralop (Andreja Bistričić i Maja Merlić) sa suradnicima O.N.E. spajaju produkt i modni dizajn u objektu Behide. Primjeri modnog dizajna, kao i dizajna nakita, razaraju postojeće granice i izravno ulaze u područje instalacije. Zadržavajući primarnu formu odjevnih predmeta ili nakita, oni u svim svojim drugim aspektima postaju samostalne instalacije ili skulpture u prostoru, ne oviseći previše o tijelima koja bi ih nosila.
Nakit su predstavile Barbara Brnelić (Grašak, Češer, Borove iglice), Renata Svetić (Bezgranična) i Paula Banić, koja nakit izrađuje od otisaka dijelova tijela živih ljudi, čime tvori prisnu komunikativnu vezu osoba čiji su to otisci i onih koji te otiske poput amajlija nose. Primjer spajanja modnog dizajna i "ready-madev umjetnosti je i Mimikrija Pauline Jazvić, koja suprotstavlja haljinu s početka stoljeća haljini na koju je autorica intervenirala lijepeći žilete na nju. Video Jadrana Bobana TRAMVAJLJUDI/Katalog frustracija kao vrsta dijagnoze nemoći društvene komunikacije jedan je od najzanimljivijih radova ovogodišnjeg Salona. Riječ je o jednostavnom, ali osvježavajućem primjeru s primjesama dokumentarnog, ali još više – naših vlastitih života. Fotografije su tom prilikom izlagali Tomislav Šmider (foto-triptih Mefatron, Bumblebee, Brains), Luka Mjeda (Take my photo (Paris-Barcelona-Milano)) i Marina Paulenka (Inverzije, serija od pet fotografija). Impresionirao nas je Footmarks, specijalizirani sustav turističke signalizacije u eksterijeru, autorice Natalije Nikpalj-Polondak, kojim ona predlaže jednu suptilniju i prostorno prihvatljiviju vrstu javne komunikacije i signalistike. Zatim, postaje Križnog puta u kapelici sv. Josipa na Maksimiru, autorice Lade Vlainić, u vizualnom mediju koriste tekst kao komunikacijsko sredstvo, obrćući ionako nepotrebnu hijerarhiju informacija i oblikujući tekst kao ornament.
Dizajnersko-arhitektonski objekti i projekti Društveno angažirana Davorka Trumpić izlaže predimenzionirani Ugovor o radu, prazan dokument koji su u ovom slučaju potpisali radnici. Helena Klakočar-Vukšić predstavila se multimedijalnom instalacijom nastalom na temelju stripa Vlaga, Mraz i Sol, objavljivanog na stranicama ovog časopisa, dok su Sonja Jurković i suradnice iz Sekcije za pejzažnu arhitekturu ULUPUH-a (Biserka Šavora i Branka Ivaniš) instalacijom i akcijom I parkovi imaju svoje autore (Poznajete li autore zagrebačkih parkova?) predložile model izravne komunikacije između stanovnika i grada po kojem se kreću. Vedran Kasap (Studio Clinica), Studio Cuculić, Dragana Lucija Ratković Aydemir, Vladimir Končar (Studio Revolucija) i Muze predstavili su suptilnu video-dokumentaciju Ivanine kuće bajke u Ogulinu, stalnog muzejskog postava posvećenog književnom radu Ivane Brlić-Mažuranić. Nasuprot tome, kolaž fotografija Blok Bara u Zagrebu prikaz je također izvedenog dizajnersko-arhitektonskog objekta, ali znatno drugačijeg, kojeg potpisuju Vinko Penezić i Krešimir Rogina (arhitekti), Fiktiv i Andrej Filetin (umjetnička direkcija i dizajn), te Ana Kovačić (dizajn). Simpatični radovi učenika s Odjela grafike i Odjela unutrašnje arhitekture Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, pod mentorstvom Vinke Mortiglije Anušić i Filipa Pintarića zacijelo su sretnija rješenja gradskih suvenira od improviziranih postojećih, s bogatim podtekstom i dušom, odnosno novim, autentičnim komunikacijskim načinom.
Velika nagrada 49. Zagrebačkog salona sasvim je zasluženo uručena Oazi, kolektivnu mladih dizajnerica (Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec), koje su uz svoj dobro poznati projekt Rogoz (nastao u okviru platforme Design Tourism Hrvatskog dizajnerskog društva i projekta Hungry Designers), praktični ruksak izrađen od prirodnih materijala, publici pokazale i fotografije pet obrtnika i njihovih malih radionica u ulici Ilici. Primjerice, riječ je o postolaru, slastičaru i uvezniku knjiga, čiji su individualni obrti i "ručni" rad postupno zamijenjeni proizvodnjom na traci, čime je njihovo opstojanje odavno postalo neizvjesno. Mada u laureata Salona vjerojatno manji udio u nagrađivanju ima njihov raniji autorski proizvod, činjenica je da je Oaza iskazala itekakvu osjetljivost u prepoznavanju tradicije obrtništva kao urbanog fenomena koji bi valjalo sačuvati za budućnost. U ovom projektu, metoda "brisanja" generacijskog jaza u komunikaciji između mlađih i starijih jest predvidljiva, ali je s druge strane uspješno i uporabljena, a jedan od kompleksnijih socijalnih grčeva na taj je način prevladan.
Uz prvonagrađeni rad kolektiva Oaza, još se jedan od radova u popratnom programu Salona osvrnuo na odnos tradicionalnog i suvremenog, a riječ je o akciji Spasi znak u organizaciji udruge Kultura umjetnosti – vrlo zanimljivom konceptu dokumentiranja, očuvanja i zaštite starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova na području grada Zagreba. Tri jednakovrijedne nagrade primile su dizajnerice Kuna zlatica (Ana Kunej i Zlatka Salopek) za seriju svojih radova Plakati Dramskog studija za slijepe. Ti su plakati izrazit primjer kreiranja odgovarajućih modusa vizualne komunikacije sa slijepim i slabovidnim osobama, i to tako da su upotrebom posebnih vrsta papira, korištenjem specifičnih tiskarskih tehnika ili pojedinih karakterističnih elemenata dizajna kreirani plakati koji su u biti efektne taktilne površine. Nadalje, Anselmo Tupić nagrađen je za radove Hoopy tenisice, Zzzleep i Richard, koji se ubrajaju u granična područja modnog i produkt dizajna, kao i neki drugi primjeri koje smo ranije spominjali. Ipak, njegove proizvode ne možemo u potpunosti definirati ni kao umjetničke ni kao dizajnerske. Naime, oni jesu dizajnerski prema svojoj svrsi, ali je namjerno ne ispunjavaju zbog svoje vanjštine ili posebnih projektantskih odlika. Richard je kasica za štednju u obliku ježićka s bodljama, Hoopy su tenisice u kojima je nemoguće hodati, a Zzzleep je medvjedić u kojeg uz baterije stavljamo i sredstvo za uspavljivanje. To su apsurdni proizvodi, ali pritom i jako slični onima s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi. Kao što naglašava autor, varljivost proizvoda oko nas podsjeća nas i na prirodu tih izložaka, koji su iskreni prema svojim "konzumentima", ali također možda predstavljaju i našu budućnost.
Dupla doza poezije Nagradu za najboljeg mladog autora do 35 godina starosti, kao i Posebnu nagradu Hrvatske sekcije AICA-e (Marko Golub, Silva Kalčić, Matko Meštrović) zaslužila je dizajnerica Matea Bronić za svoju instalaciju u javnom prostoru Poezija Express ("poezija-to-go"). Taj projekt poprilično mijenja uvriježenu prirodu knjige kao medija komunikacije te je prenosi u javnu instalaciju prepuštenu urbanom gradskom prostoru, čime je ubrzanosti kapitalističkog života ubrizgana doza suvremene hrvatske poezije. Instalacija funkcionira poput automata s igračkama ili lopticama-skočicama na koje smo nekada uvijek nailazili ispred kvartovskih trafika, te na uplatu publici izbacuje papirnate poligonalne volumene s pjesmama iz zbirke Pjesme za ponijeti koju je uredio Marko Pogačar. Obje su nagrade zasigurno zaslužene jer je riječ o nesvakidašnje maštovitom i emotivnom projektu, čija je vrijednost uostalom već i bila potvrđena 3. nagradom na Danu D, međunarodnom festivalu dizajna, prije nekih mjesec dana.
Ipak, pregledom nekih od izloženih radova, kao i onih nagrađenih, nažalost nije poboljšan općenit doživljaj ovogodišnjeg Zagrebačkog salona. Budući da izložbe nisu kvalitativno i koncepcijski usklađene, dojam je kao da su se pojedini autori i autorice čak i "previše" potrudili jer su toliko istaknuti i diferencirani u odnosu na druge, da naprosto nastaje sraz u cjelokupnom postavu. Također, neki autori su prisutni na više od jednog mjesta izlaganja, čime je otežana kategorizacija radova, a to je u nekim segmentima pretvorilo ovaj tekst u puko nabrajanje, što valjda svatko tko piše o ovakvim manifestacijama pokušava izbjeći. Premda su vremena revolucionarnih salona u nas odavno prošla, Zagrebački salon kao reprezentativna godišnja smotra (barem na papiru), zaslužuje odgovarajuću kulisu i prostor. Omanje galerije u kojima fotografije stoje slabašno zakačene na zidove, a vlaga se kondenzira i kapa po izlošcima, dok pojedini video radovi nisu niti upaljeni, definitivno nisu okruženje u kojima bi trebali uživati u presjeku najkvalitetnijeg dijela lokalne umjetničke scene, odnosno najboljem od najboljeg.