Nataša Govedić  

Udaranje o zidove

Slušajući kazališnu javnost posljednjih tjedana, čini se kao da svaka eksperimentalno orijentirana ideologijska frakcija u nas ima svoju verziju ispravnog estetičkog i političkog djelovanja, ali jedva da postoji mogućnost uvažavanja umjetničkog rada koji ne nastaje u “mom” dvorištu i po “mom” načelu uzorne emancipacije kazališnih sudionika. Time ne želim reći da bi se umjetničke prakse trebale nasilno konsolidirati ili programatski skutriti pod neki zajednički nazivnik (unatoč brojnim ljevičarskim pokličima za povratak kolektivizmu, sigurna sam da bi novi jakobinski teror rezultirao smrću umjetnosti kao medija slobodnog istraživanja). Još manje sam za stišavanje kritičkog odmaka među su/dionicima javne scene. Ono što me muči jest sve slabija osjetljivost i sve manja otvorenost jednih prema drugima; sve češća zgotovljenost mišljenja koje ne pristaje ni na pomno (samo)preslušavanje ni na ideologijski nesistematizirano gledanje, pa onda naravno ni na uvažavanje glasova kritičke refleksije. Unutar lijeve, liberalne i anarhističke scene stvaralaštva podjednako dolazi do reifikacije mišljenja ili tendencije da “brzinski izjednačimo konceptualno i perceptivno, apstraktno i senzorno” (pozivam se na Johna Zerzana u knjizi Elements of Refusal), odnosno da prestanemo osluškivati i iznova i iznova imenovati svoje iskustvo, baš kao i inzistirati na marljivoj re/formulaciji koncepata, umjesto toga ideologizirajući svoj socijalni pojmovnik po nekome od već uspostavljenih modela. Nezadovoljstvo radnim uvjetima pri tome postavlja svaku pojedinu javnu i privatnu pozornicu. Situacija je posebno alarmantna na nezavisnoj sceni, gdje nitko više ne radi predstave s perspektivom trajanja ili elementarne razvojne sigurnosti, što znači da gledamo uprizorenja ironičnog ili simbolički nesmiljeno provedenog umjetničkog samoubojstva, često odigranog i kao paralelni rekvijem za radničku klasu. Nije čudo što se umjetnici toliko dosljedno prepoznaju u duhovima napuštenih tvornica. Ista logika brze zarade i privatizacije koja je pregazila tvornice gazi i kulturu (baš kao i znanost). Bit ću nadasve pragmatična: zamislite staklenik u kojem svaka sadnica smije rasti samo tri do pet tjedana, nakon čega je bacaju u reciklažu. To je trenutno situacija svih radnica i radnika u kulturi koji se svojim poslom (par po par tjedana na godinu) bave izvan institucija. Spori, kvalitetni, refleksivni rad više se ne smatra “održivim”. Kako se boriti protiv takvog konteksta? 

Stanište plesa Premijera plesne predstave Tamo gdje se susreću autorskog dua Mile Pavićević i Zrinke Užbinec nastala je uz dramaturšku podršku Maria Kikaša, otvorivši se pogledu publike na Festivalu Improspekcije u maloj dvorani Teatra &TD. Predstava je prošla gotovo nezapaženo, premda su tri izvođačice (Lana Hosni, Marta Krešić i Lana Šprajcer) napravile iznimno kvalitetnu studiju sklopivih i rasklopivih tijela te njihovih izlomljenih, zaustavljenih, srušenih pa ponovno uspravljenih, tragalački isprekidanih pokreta, čija se zaokupljenost stalno vraća eksperimentalnom i pojačano dinamičnom mikroaktivizimu plesačkih osjetila. Pratimo li plesni rad Mile Pavićević i njezina rastućeg kolektiva Šavovi (nastalog nakon istoimene predstave), sjećamo se da je pred nama autorica koju mnogo više zanima afirmacija nedefiniranosti “čistog plesa” od bilo kakvih specijaliziranih estetičkih niša i raščlamba studija pokreta. Isto tako, Zrinka Užbinec mnogo je više plesna umjetnica tragalačke mikroekspresije (uvijek na tragu odlučne i oštre geste, možda povijesno najbliže iznenađujućim vektorima i lomovima breakdancea), negoli poklonica “nepokretnih” konceptualnih dosjetki. Temom predstave Tamo gdje se susreću u programskim je materijalima imenovano “stanište plesa”, koje su autorice i izvođačice nesumnjivo sklone nalaziti u muzikalnosti svog okoliša (oblikovanje zvuka: Lujo Parežanin), ali i u humornoj igri s prostornim ograničenjima, na koja reagiraju zvukovima namjerno naglašenog pljeskanja o podove ili polaganog, znojnog cijeđenja niz zidove. Kućište plesa tako sve više postaje obris jedinstvenog ljudskog tijela, njegova laganog ljuljanja na mjestu i iščašenih, kratkotrajnih oslonaca pronađenih u drugim tijelima, bez mogućnosti “uvezivanja” iskustva u stabilniju zajednicu. Osobno, predstava me podsjetila na fotografije američke Velike depresije 1930ih godina i brojna tijela muškaraca, žena i djece koja se oslanjaju još jedino sama na sebe, dok u njihovoj pozadini vidimo razrušene kolibe, duge redove za posao, vlakove, pustoš suhe zemlje. Za razliku od tijela “suvišnih” radnika, tijela “suvišnih” umjetnica mnogo su drskija (u nekim slučajevima čak sklona namigivanju), ali pozicija izgubljenog mjesta podosta im je srodna. Čak ni skakanje na jednoj nozi tu više nije samo “igra” s gravitacijom, nego i neka vrsta očajničkog balansiranja na rubu skorog nestanka s lica sve krhkije i krhkije plesne profesije. Kako saznajem, predstava Tamo gdje se susreću nema dogovorene termine novih igranja. Opetovana koturanja plesačica scenom tako postaju korporalni zapisi ili odjeci čuvene pjesme Like a Rolling Stone Boba Dylana, odakle navodim: “You used to be so amused/ At Napoleon in rags and the language that he used/ Go to him now, he calls you, you can’t refuse/ When you ain’t got nothing, you got nothing to lose/ You’re invisible now…” Subverzivnost predstave pri tom nastaje upravo kroz zadržavanje mikroaktivističkog plesa u prostoru zajedničke vidljivosti. 

Nasadi gorkog prijekora U istoj kazališnoj kući, Teatru &TD, ostvaren je i Projekt višegodišnjeg nasada jabuka Privremenog kolektiva radnika u kulturi, čiju dramaturgiju, uz kolektivno autorstvo, potpisuju Nina Gojić i Bojan Mucko. Predstava je to koja se srčano i slobodarski pravdoljubivo, ali nadasve deklarativno i agitatorski jednodimenzionalno bavi iznošenjem podataka o propasti tvornice Kamensko. Citiram ponešto reduciran tekst iz programskog letka: "Kamensko je ime uspješne tvrtke. Kamensko je ime 1300 radnika zaposlenih u tvornici 2005. godine. Kamensko je ime atraktivna zemljišta u centru Zagreba. Kamensko je ime privatizacije. Kamensko je ime malverzacije. Kamensko je ime radničke borbe. Kamensko je ime uništene tvornice." Izvođači i suautori predstave (Csilla Barath Bastaić, Mia Biondić, Ivana Krizmanić, Omina Vitasović Lučić, Silvio Vovk) odjeveni su u stilizirana radna odijela, dok su njihovi glasovi trenirani da izreferiraju gomile dokumentarnih podataka o poslovnim transakcijama na temu uništenja tvornice najavom projekta mogućih i nikad ostvarenih nasada jabuka. Daleko zanimljivijim od ovog statičnog, izvještajnog dijela oko javnosti prilično dobro poznatih malverzacija tvornicom, nadaju se prizori “izgubljene karike” kazališnog prizora koji performeri navodno nisu stigli pripremiti i dovršiti, ne samo zato što nisu imali vremena, nego i zato što je njihov umjetnički rad stalno otvoren različitim vrstama rasipanja i udaljavanja – na unosnije poslovne lokacije. I opet je povučena paralela između radništva i umjetništva, na način da je publika pozvana nekoliko minuta gledati u prazninu stražnjeg dijela pozornice, jarko osvijetljenog, tako da u isti mah vidimo i glamur i propast kazališta – ali i slavu i nestanak (vanishing act) nekadašnjih tvornica. Jednako je autorski izazovan i prizor u kojemu Csilla Barath Bastaić iznosi podatke o svom online-aktivizmu, svjedočeći o brojnim internetskim klikanjima za ove ili one stradalnike, u čijem su dugom nizu bile i radnice Kamenskog i Lenkom Udovički za vrijeme svog osmodnevnog štrajka glađu. Klik aktivizam, dakako, nije puno postigao. Ali nije ni iscrpljujući štrajk. Kako sam i sama radila predstavu s radnicama Kamenskog neposredno nakon zatvaranja tvornice, rekla bih da je arheologija radničke izigranosti veoma kompleksna, s time da važan dio naše i njihove socijalne nemoći proizlazi ne samo “odozgo”, nego i “odozdo”. Radnice Kamenskog odavno su se podijelile među sobom na nekoliko frakcija, pri čemu je jedna od njih išla tako daleko da su se učlanile u stranku Milana Bandića, čiju odgovornost za propast tvornice Kamenskog predstava Projekt višegodišnjeg nasada jabuka eksplicitno proziva. Navodim materijal necitiran u predstavi Nine Gojić i Bojana Mucka, ali zato preuzet s javne stranice Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića: "Bivše radnice tvornice Kamensko, koje su ostale bez posla prije pet godina kad je tvornica otišla u stečaj, učlanile su se u Klub Milana Bandića. Nisu zaboravile kako im je upravo gradonačelnik Milan Bandić pomogao kada im je bilo najteže te ustupio mali gradski prostor u kojem su ove vrijedne žene započele rad svoje udruge Kamensko i okrenule novu stranicu u svom životu. Kako i same kažu, gladovale su, spavale parku, marširale zagrebačkim ulicama, dotaknule dno. No tu nisu željele ostati. Nakon susreta na kavi s gradonačelnikom Milanom Bandićem 2011.godine, i uzajamno izrečenih mišljenja o stanju u Zagrebu, gradonačelnik je uspio osigurati gradski prostor za djelovanje njihove udruge. Velika molba čak 85 članica udruge Kamensko bila je uslišena. Nakon višemjesečnog sastajanja u parku, udruga je dobila krov nad glavom, a radnice novi elan i volju za životom. Gradonačelinik je tada bio rado viđen gost na njihovim tribinama o ženskom radništvu te modnim revijama, a one danas rado dolaze u Klub Milana Bandića sjećajući se kako im je gradonačelnik pomogao stvoriti novi početak kad im je bilo najteže." Ovaj sam poduži citat navela kao primjer kako se sve može upravljati i sudbinom tvornice i naknadnim dobročinstvom prema radnicama Kamenskog, odnosno kao vrstu političarskog “pranja odgovornosti” od rastuće propasti radništva i umjetništva, koje sigurno neće biti “spašeno” jer im je središnja figura svih zagrebačkih privatizacija udijelila javnu milostinju. Osobno poznajem mnoge radnice Kamenskog koje su se nakon štrajka morale bolno prekvalificirati da bi našle ikakav posao, kao i one koje nisu našle nikakav posao, mukotrpno se snalazeći na crnom tržištu rada. No u fokusu predstave Projekt višegodišnjeg nasada jabuka nisu konkretne sudbine radnica, već politički i ekonomski principi koji su doveli do sloma tvornice. I sigurno je važno da ih publika još jednom čuje i počuje. Ali važno je i razmisliti o razjedinjenosti svih nas dolje, nasuprot savršeno uigranoj makijavelističkoj “slozi” i dealovima onih gore. Dno piramide ne bi si smjelo priuštiti međusobnu zatvorenost. Barem ne ako želimo da piramida nauči ne samo hodati, nego i plesati…