Daša Drndić  

Ukleti svjedoci

Kad je čuo kako je neki doktorski kandidat prekinuo raditi na svojoj disertaciji jer je shvatio da ništa novo ni originalno neće reći, Wittgenstein je navodno izjavio: “Samo za taj potez zaslužuje titulu doktora znanosti.” Ovo što slijedi fragmentirana je reciklaža kolažiranih ideja jednog duhovnog bratstva.

(…) Sjećam se emisije emitirane na kanadskoj državnoj televiziji 1995. godine a snimljenoj u poljskoj četvrti Toronta. U poljskim delikatesnim radnjama pušile su se svježe (poljske) krafne, prodavali su se valjušci, paštete, kobasice i šunke, staklenke s ukiseljenim voćem i povrćem pristigle izravno iz Poljske, novine tiskane u Torontu i u Poljskoj. U poljskoj četvrti Toronta gotovo svi među sobom govore poljski. U kafićima toči se poljsko pivo. Voditeljica je sve kušala, sve doticala, stalno se čudila i često je uzvikivala mmmmmmmm! U talijanskoj četvrti Toronta nije znatno drukčije. U talijanskoj četvrti Toronta ljudi su samo nešto glasniji i ima više trgovina s cipelama. U mađarskoj četvrti Toronta ima punašnih žena.

Da bi etničke grupe, ili pridošlice, doprinosile daljnjoj urbanizaciji grada, njegovom permanentnom uljuđivanju, odnosno širenju iznutra, nekada je potrebno da prođu stoljeća. Ali tada, etničke grupe, odnosno pridošlice, to više i nisu. One prestaju biti primarno grupe s povijesnim pamćenjem koje uobličuje njihovu svijest, one se ne oslanjanju isključivo na zbroj nagona, uzoraka osjećaja, ponašanja i očekivanja, oni prestaju biti dio mreže i postaju samosvojne ljudske jedinke. Tek tada svoja susjedstva mogu sagledati kao geografske cjeline.

Gradovi su važniji od država

Jedan moj prijatelj tvrdi da kroz gradove treba protrčavati. Danas vidim da nerazumno, euforično primicanje bilo kom gradu može završiti ako ne baš bolno, onda svakako uznemirujuće ili, bolje rečeno - umrtvljujuće. Pretjerana identifikacija s bilo kojim gradom zamagljuje sliku o tom gradu, kao što pretjerano poistovjećivanje s bilo kojom domovinom razara kritičnost prema svakoj domovini – kažem “bilo kojoj” i “svakoj”, jer vjerujem da može se imati više domovina, kao što se može imati više svojih gradova i još više “svojih” ljudi koji govore različitim jezicima a raštrkani su po raznim i različitim gradovima svijeta. Da parafraziram Sloterdijka, putovanjima, to jest odlascima, ne otkrivaju se druge zemlje, odnosno gradovi, nego druge – drugačije atmosfere, uslijed čega dolazi do dezintoksikacije onih koji se kreću i koji tako postaju “atmosferske izdajice” zemlje u kojoj su rođeni, u kojoj stalno žive ili kojoj se priklanjaju po svojoj nacionalnoj, vjerskoj ili ideološkoj afilijaciji.

Gradovi su važniji od država. Pritom mislim na gradove klasične zapadne civilizacije profiliranog morala čiji se jezik stapa s ljudskom misli a čija budućnost danas postaje neizvjesna. Pojavom golemih nastambi, mastodonata koji su konglomerati bogatih i raskošnih četvrti sve više izdvojenih iz gradske jezgre i gradskog tkiva s jedne strane, i zapuštenih, zaboravljenih siromašnih četvrti, s druge, duh grada umire, njegovo lice, lišeno humora, ne zna za izazov; ono je statično, ukočeno i dosadno. Mastodontske mješavine grada i negrada prerastaju tako u pseudogradske tvorevine nalik na laboratorijski dobivene kulture genetski modificiranog tkiva. Unatoč zebnji koju izaziva sve očitije profiliranje monofonog, monokromatskog globaliziranog svijeta, čije lice i tijelo vidim kao lice i tijelo kakvog androida, pokušavam vjerovati da širenjem Evropske unije može stasati Evropa polifonih, polikromatskih, premoćnih gradova u kojoj će državne granice, s razlogom i opravdano, postati besmislene.

Nacionalizmi proizlaze iz izvangradskih sredina

Tvrdnja da gradovi su kao ljudi, već se pretvorila u floskulu. O gradovima napisane su i pišu se brojne knjige, od one Mumfordove povijesne, do arhitektonskih, filozofskih, lingvističkih, literarnih. O odnosu čovjeka prema gradu, također. Grad kao organ pamćenja kompatibilan je, naravno, s čovjekovim organom pamćenja, ali jezik grada ovisan je o jeziku čovjeka – onog kolektivnog i onog osobnog. Gradovi pričaju, otkrivaju se ili skrivaju onoliko koliko i na koji način čovjek je voljan prići im; ono što čovjek u gradu traži, to uglavnom nađe, ono pred čime, dotičući grad, zatvara oči, ostaje skriveno, potisnuto i/ili zaboravljeno. Gradovi također istodobno nose kolektivno gradsko pamćenje i ono vlastito, jedinstveno i neponovljivo. Grad će se čovjeku otvoriti ili će se pred njim zatvoriti u onoj mjeri u kojoj čovjek je kadar osjetiti i emotivni i povijesni sklop grada, dešifrirati njegov jezik koji je, taj jezik, kao i čovjekov, često prekriven slojevima besmislenosti i površnosti, jezik atavističko-arhetipski, jezik ukopane, zakopane svijesti, jezik koji svjedoči o katkada zastrašujuće okrutnom i samovoljnom, katkada o uzničkom i podaničkom, katkada o tragično i besmisleno herojskom životopisu grada. Priča svakog grada ostaje zakopana kadgod čovjek odluči ne slušati, ne čuti njegovo gibanje koje, to gibanje, ponekad je tiho gibanje, isprekidano disanje pred konačnu smrt, ili brujanje nalik na paljenje motora, kojim grad najavljuje buđenje ili pobunu – protiv vremena i čovjeka.

Priljev ruralnog ali i prigradskog stanovništva u gradove preduvjet je za opstanak gradova, za njihovo obnavljanje. Ali, kako navodi Bogdan Bogdanović, “U sređenom sistemu, veliki gradovi preodgajaju pridošlice i oni prihvaćaju način ponašanja i sistem vrijednosti građana. Na ovim balkanskim prostorima, gradovi su namjerno duhovno razarani, jer je taj malograđanski svijet, ta poluinteligencija, bila već u vrhu moći, a pri tom, gradska supstanca kako je sazrijevala, najčešće je iz gradova bježala. Kad je riječ o demografskim promjenama, koliko je taj tek pristigli gradski svijet nametao svoje predrasude i pravila ponašanja, najbolje je vidljivo danas. U ovom kaosu, oni su sve ono što je bogato. Pravi intelektualci i građani, danas su sirotinja.

Pregled nekih evropskih nacionalizama, također, pokazuje da svi do jednog proizlaze iz skučenih i siromašnih okvira izvangradskih sredina i odražavaju njihova emocionalna stanja. Oni predstavljaju agresivni način prevazilaženja tjeskoba duha i sredine. U dubini nacionalizama uvijek je neka vrlo neodređena težnja za nečim neodređeno boljim, točnije rečeno, nepoznato boljim, za nekim drugim, nepoznatim životom koji može biti i život u gradovima ukoliko se velikim gradovima spretno i sretno zavlada, ali, zavlada se, razumije se, prema nekim vlastitim skučenim ‘zavičajnim’ matricama,” koje su, dodala bih, u tijesnoj vezi i s jezikom.

Grad-grad i grad-negrad

(…) Kod gradorušitelja i gradomrzitelja o kojima govori i piše, a njihove gradorušteljske i gradomrziteljske aktivnosti mislim da treba promatrati i tokom takozvanih mirnodopskih etapa u životu gradova, kad su manje vidljive ali podjednako pogubne, Bogdanović vidi nakostriješenost prema “složenim semantičkim serijama duha, morala, govora, ukusa, stila.” On podsjeća da riječ urbanitet, od četrnaestog stoljeća pa do danas, u najvažnijim evropskim jezicima označava uvijek isto: uglađenost, artikuliranost, usuglašenost misli i riječi, riječi i osjećanja i pokreta.

Grad-grad, otvoren je i sa svojom prošlošću usklađen; on se nije shizofreno podvojio i, bez obzira na veličinu, pripada bratstvu gradova s kojima komunicira jezikom rafiniranim i slojevitim. Unatoč mrljama na savjesti i brazgotinama na tkivu, grad-grad je čestit. Grad-negrad, zatvoren je i dosadan. On je površan, on se hrani ušećerenim snovima, njegove pruge nikuda ne vode, njegove luke su prazne. Jezik grada-negrada neartikuliran je i uprostačen, a njegove utvrde ruševne su i u sebe ne pripuštaju nepoznate i nepozvane, dok onima koji su u njima zatočeni ne dopuštaju odlazak. Grad-negrad je krut; nalik na policajca raširenih ruku, on pokazuje kojim putem – pravolinijskim, u njega mora se ući i iz njega izaći, hitro, ukoliko se želi ostati živ. U njemu obitava zanemariv broj neposlušnih žitelja, njegov jezik je omeđen. Grad-negrad je kadaver.

(…) Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće nostalgije (shvaćene u najširem smislu riječi). Ne vjerujem da će se dvadeset i prvo pokazati bitno drugačijim. Tako, u trenucima vlastitih nostalgičarskih kriza, onih globalnih, humanističkih, civilizacijskih, duhovnih i, ako hoćete, urbanih, prizivam golijarde, srednjovjekovne pjesnike lutalice, boeme i anarhiste, čijem elitističkom obrazovanju i znanju nisu mogle parirati ni najviše crkvene vlasti, pa su ih tako, nakon nepuna dva stoljeća njihovih “subverzivnih” aktivnosti, uspjele prije 1300. godine ekskomunicirati do istrijebljenja. Katolička crkva je o golijardima, tim klericima-lutalicama, uznemireno i agresivno govorila kao o skitnicama, razvratnicima i lakrdijašima, svjesna činjenice da njihova javna kritika tadašnjeg feudalnog društva predstavlja opasnost po njezin kredibilitet i po njenu moć. Golijardi, bez obzira na to da li su bili gradskog, seljačkog ili plemićkog podrijetla, pojavili su se zahvaljujući tadašnjoj sve većoj pokretljivosti društva: budila se trgovina, nicali su gradovi, dolazilo je do demografskog booma, naslućivao se raspad feudalizma. Golijardi su prvi flit za žilavi tradicionalni duh. Oni su bjegunci. Disidenti. Emigranti. Oni umjesto ratovanja odabiru učenje. Kao urbani intelektualci, oni su zagovornici slobodnog, otvorenog jezika i govora. Oni odbacuju onaj dio kršćanstva koji propovijeda odvajanje od života a prihvaćanje izolacije, askeze, suzdržljivosti i neznanja. Kao preteče utopista, oni zagovaraju aktivni, kontemplativni život, raj na zemlji, nasuprot crkvenim propagatorima koji spasenje traže izvan svijeta. Oni su preteče renesansnih humanista. Oni su ljudi grada, gradski ljudi.