#440 na kioscima

16.7.2015.

 

Ukratko o kratkim II.

Osvrti na recentnu hrvatsku produkciju nastali u okviru radionice filmske kritike na ovogodišnjem izdanju Dana hrvatskog filma pod vodstvom Višnje Vukašinovi


Štakorska posla

Elu Herman H. Rott’iga, Danska / Estonija / Hrvatska, 2015., 11 min.





Kratki animirani film estonske redateljice Chintis Lundgren pod nazivom Život s Hermanom H. Rottom (Elu Herman H. Rott’iga) nudi iznimno dopadljive glavne likove skoro pa nepopravljivog hard core crnog štakora i klasično obrazovane bijele mačkice u borbi za pripitomljenje svojeg dlakavog odabranika.

Relativno minimalistička animacija spretno uspostavlja ravnotežu između tendencije filma da poopći ljubavni odnos, ali istovremeno je dovoljno fleksibilna da bi na “lica“ (ili njuške) glavnih likova upisala emocije koje gledatelju omogućuju identifikaciju, tj. potpuno uronjavanje u razigranu dinamiku prikazanog. Osnovni sukob ljubavnog para, osim kroz fizički izgled (jedno ima posve crno krzno, drugo bijelo), presudno je uspostavljen kroz svojevrsni sudar pripadnih im umjetničkih i životnih poetika. Mladi je devijantni štetočina neuredni pijanica opsjednut šahom i death metalom (za koji je zaslužan samoborski bend Krlja), a uporna i uredna mačka prodire u njegov životni prostor i postupno ga civilizira – ali namećući svoj ukus za klasičnu glazbu i slikarstvo i “regalske“ skulpturice antičkog tipa. Nakon prvotne pobune protiv invazije “neprijateljske“ poetike, štakor u konačnici kapitulira i u potpunosti usvoji ideologiju reda i poretka koju nameće mačka. To je trenutak njegove propasti. Pripitomljen i poražen, prestaje biti točka otpora u mačkinom civilizacijskom projektu. Ubrzo, ona nađe novog i još problematičnijeg ljubimca i upusti se u sljedeći kolonizatorski pohod.

Glavni problem toga filma mogao bi se prepoznati u istim mjestima koja kriju i njegove najbolje strane – humor, prozračnost i jednostavnost. Naime, opisana ljubavna priča u svakome je slučaju predstavljena na svjež i privlačan način, uz mnoštvo duhovitih detalja koji su iz prepune glavne dvorane kina Europa izmamili prave provale smijeha (primjerice, prkosni stav male mačke koja s dva kovčega stoji pred vratima svojeg odabranika zahtijevajući ulaz), ali to je i potencijalni problem zato što izostaju mjesta ozbiljne provokacije koja bi razradila ipak pomalo tipični model “pristojne djevojke vole zločeste dečke“. Međutim, to ne mora biti presudno, posebno zato što se radi o jednom uspješno zaokruženom filmu koji će u konačnici ipak precizno izolirati elemente jednog međuljudskog odnosa i dobronamjerno mu se nasmijati.

(Dinko Štimac)



Osjećaj još sporijeg prolaska vremena

Rakijaški dnevnik, Hrvatska, 2015., 81 min.





Bogato nasljeđe kolege i prijatelja poslužilo je negdašnjem laureatu Pulskog filmskog festivala, redatelju Damiru Čučiću da ponovljenim uplivom u “dugi metar” umanji vrijednost zanimljivo osmišljenih produkcijskih rješenja u realiziranju eksperimentalnog filma.

Filmska rekonstrukcija rakijaškog dnevnika lika i djela Damira Habera, pasioniranog proizvođača rakije i profesionalnog tonskog snimatelja, arhivska je tonska građa obogaćena izvrsnom fotografijom Borisa Poljaka, sa snimaka detalja, blizu i krupnih planova igranog karaktera u autentičnim prostorima. Okosnica priče je Haberov dnevnik proizvodnje i ispijanja rakije, realizirana kroz film-esej, s preciznom pravocrtnom vremenskom linijom kroz petnaestak godina.

Strukturu filma čine ritmička izmjena kadrova fotografija iz Haberovog djetinjstva, rekonstruirani sastanci Haberova rakijaškog društva u njegovom podrumu te momenti kontemplacije i pečenja rakije u međuvremenu od susreta do susreta. O kakvoj se atmosferi i osobnostima radi, Čučić učinkovito demonstrira izmjeničnom ritmizacijom kadrova i tonskom gradacijom slike, često bogatom, no ne pretrpanom vizualnim efektima. Ipak pri tome jednolični tempo na trenutke ipak postane zamoran opisujući ista stanja kroz cijelo trajanje filma. U nezahvalnoj poziciji kao redatelj i montažer, pa i Haberov kućni prijatelj, Čučić kao da zaboravlja kratiti vrijeme, dodatno pretrpavajući igrano-dokumentarnu formu prevelikim brojem kadrova koji strše u maniri stop animacije. Uz to, iako film atmosfere – u kojem jednu od glavnih uloga igraju Haberove zvučne kulise snimljene tijekom pečenja rakije – dramaturgiju filma postavljaju i originalne glazbene kompozicije koje katkad pojačavaju osjećaj još sporijeg prolaska vremena, koje je bilo moguće skratiti ili ih u cijeloj dužini mjestimice bolje iskoristiti.

Hommage prijatelju rakijašu i tonskom snimatelju donekle je stvorio dojam insistiranja na eksperimentalnoj formi s velikim “e“ u kojoj, nažalost, pored legitimnih postupaka eksperimentalne naracije i transrodne manipulacije, eksperimentalnom dojmu u konačnici najviše doprinosi minutaža kojom je omeđen ovaj projekcijski ipak predug film.

(Toni Ćaleta)

preuzmi
pdf