Krug apsurda zatvorio se na doista nevjerojatan način - rijetko je kad tako briljantan književnik stvarao tako blijede sljedbenike. Kafki se dogodio Kafka
Roman Čuvar flamanskoga pisca Petera Terrina priča je o dvojici čuvara luksuzne stambene zgrade. Michel i Harry iz nepoznatih su razloga osuđeni na život u podrumu i ne sjećaju se kada su zadnji put izišli na svjetlo dana. Potpuno izolirani, ne znaju ništa o tome što se događa u izvanjskom svijetu, a ono što još više začuđuje jest činjenica da ih to pretjerano ni ne zanima. U cijelosti su predani zadatku koji im je povjerila tajanstvena Organizacija i odlučni su svoj podrum braniti životom. Ne komuniciraju ni s kim osim s dostavljačem koji im svako toliko donese najosnovnije namirnice ili poslugom koja se ponekad iz potrebe spusti u podzemlje. Jedino o čemu maštaju jest da postanu dijelom čuvarske elite – osobni čuvari vila najbogatijih. Njihov je život obilježen rutinom i ritualom koji naglo prekida začudan i neobjašnjiv odlazak svih stanara, osim jednoga.
I na tom bi mjestu roman zapravo trebao početi. Michel i Harry počinju se pitati o uzrocima tihog egzodusa i nakratko počinju misliti o situaciji koja ih je snašla. Radi li se o ratu ili kakvom virusu koji je zaprijetio čovječanstvu? Ukoliko je svijet postao opasan, zašto ih nitko nije o tome obavijestio i koja je njihova uloga kad su već ostali jedini stanovnici bezimenog grada? Na koncu, zašto je u zgradi jedan stanar ipak ostao? Sve to mozganje počinje ih polako izluđivati…
Scena romana postavljena je zanimljivo i pri samom početku uvlači čitatelja u pomaknuti svijet neke bliske i ne tako sretne budućnosti. Zlokobna napetost stvorena trilerskim postupkom lišavanja informacija koja i u same likove uvlači nervozu zvuči obećavajuće, no inicijalni impuls kafkijanske atmosfere ubrzo se rasplinjava u jednoličnoj priči prepunoj istrošenih situacija.
Ispripovijedan iz vizure Michela, tekst romana većinom se svodi na opis stereotipno tamnog i betonskog prostora podruma te ponavljanje njihovih neposrednih, mahom krajnje bezrazložnih i bespotrebnih radnji. Skučen i mračan prostor koji pritišće psihu i obavija duh, hladnoća i potpuna odsutnost emocija među ljudima, zagonetnost i nerazjašnjivost radnje, sve to nedvosmisleno priziva fatalnog Kafku, no umjesto tragičnog (pa čak i sublimnog) efekta, Terrinov roman zapada u literarno-misaone klišeje koji zbog svoje repetitivnosti ispadaju banalnima i smiješnima.
Kritika društva? Ambicije distopijskog narativa koji bi alegorijski trebao kritizirati društvo u kojem živimo velike su, no nažalost razbijaju se o neduhovitu komiku i bezidejno opetovanje uvijek istih prizora kojima bi se valjda trebalo dočarati monotonost besmislene egzistencije čuvara. Ozbiljnu parabolu (kakve je praški pisac bio majstor) razgrađuje loš humor poput prenaglašavanja „ljubavi“ između čuvara i njegova pištolja ili isticanja važnosti urednosti uniforme. Scena koja je trebala biti ozbiljna tako ispada jalovo komična, a Michel i Harry umjesto dobro discipliniranih otuđenih pripadnika potlačene klase izgledaju više kao dva bedasta nespretnjakovića iz češkog crtića.
Komplementarni smjer čitanja, koji tekst ne bi u tolikoj mjeri promatrao na prenesenoj razini kao alegoriju, već se koncentrirao na doslovniju kritiku kapitalističkoga sustava vjerojatno bi prepoznavao tipične odnose u kojima pomoćnog osoblja ima višestruko više od stanara koji uživaju plodove proizašle iz muke mnogih, gdje posluga živi u minijaturnim izbama, dok stanari obitavaju u prostranim i svijetlim stanovima (ne promiče detalj da je zgrada iznad prizemlja staklena) s uslugom hotela od pet zvjezdica… Kritike izrabljivačkog sistema nikada dosta, no ne djeluju li te slike naivno, potrošeno, izlizano? Ako se već pribjeglo općim mjestima koja su nedvojbeno izgubila snagu, ono što Terrinovu romanu nedostaje jača je poanta od one kada se čuvari, koji su nakon dugo premišljanja na jedvite jade izašli iz podruma kako bi provjerili je li jedini preostali stanar u zgradi živ i zdrav – vraćaju u podrum sa spoznajom da su rođeni za svoje čuvarske dužnosti te da je jedino logično da onda i ostanu čučati u svojoj mračnoj kutiji. Pesimistična slika o predestiniranosti odnosa moći u prestabliziranom društvu upakirana u toliko direktne simbolike ponovno ostaje kratkoga dosega. Jednostavno rečeno, roman je repetitivan i plošan te opterećen presugestivnim literarnim dekorom. Zašto čuvari baš moraju biti u podzemlju bez svjetla i zašto moraju biti toliko tupavo uporni u slušanju apsurdnih naredbi te zašto mora postajati neka Organizacija o kojoj ne znamo ama baš ništa, ali se čini kao da upravlja svijetom? Dan Brownovski moment upravo je smiješan.
Nefunkcionalni likovi K tome, u oči bode da je Harry kao lik više-manje nepotreban jer funkcijski ne služi ničemu osim da Michelu potvrdi ili negira pokoju rečenicu, a ni sam Michel, koji je introspektivniji i na kojemu je, s obzirom da je pripovjedač, izraziti fokus, ne nudi mnogo više od uloge naratora.
Reduciran broj likova i ograničen prostor u kojemu se oni kreću obično znače da će se interes premjestiti na unutarnji svijet, psihu, mentalna stanja. Ozbiljnije analize stanja duha u Čuvaru nema, što bi možda i moglo predstavljati interesantan odmak od književnih konvencija kada bi autor refleksiju zamijenio živim pripovijedanjem. Čuvar tako ne nudi niti analizu niti akciju, a s toliko papirnatim likovima i predvidljivim prostorom scenarij distopijskog svijeta kakav u obzor čitatelja obično unosi nemir – ne čini se nimalo zabrinjavajućim.
Početak drugog poglavlja trenutak je koji se mogao pokazati zglobištem priče – Harryjev i Michelov suživot „potresa“ dolazak trećeg čuvara. Nažalost, uvođenje trećeg lika već se nekoliko odlomaka dalje ispostavlja možda najlošijim elementom romana. Umjesto da trokut lica dinamizira radnju, treći lik, o kojemu ne znamo ništa osim da je crnac (!?), jednostavno ispadne iz žarišta te se priča dalje odvija u potpunosti ga mimoilazeći sve do trenutka kada Harry paranoično umisli da je treći čuvar zapravo tajni agent pa ga zbog toga ubije. Treba li napominjati da nasilna smrt tog trećeg lika koji je živio pola poglavlja za priču ponovno ne znači ništa? Strukturno nepotreban i funkcionalno neiskorišten, treći je čuvar posve izlišan, a njegovo ubojstvo literarno ishitreno.
Ipak, nije u Čuvaru sve loše. Terrinu se mora priznati dosljedna briga o stilu: piše minimalistički, odrješitim i jasnim rečenicama okupljenim u kratka fragmentarna poglavlja. U tom smislu jasno se uočava paralela između namjerno oskudnog izražavanja i jednostavne, nezahtjevne egzistencije čuvara. Ostaje međutim pitanje može li stilska upeglanost te zgodna usporednost sadržaja i forme nadoknaditi manjkavosti na pripovjednoj i strukturnoj razini.
Potrošena matrica Čuvar je zamišljen ambiciozno. Kroz začudnu priču punu paradoksa trebao nam je progovoriti o bitnim pitanjima današnjice. No koliko god pametan htio biti, roman je napisan bez duha i prave inspiracije, isforsirano i na koncu, banalno rečeno, dosadno. Teško ga je čitati kao mračnu alegoriju jer je tekst prečesto naivan i glupav što osujećuje ozbiljno povezivanje s problemima koji muče suvremenost. Roman se dotiče i egzistencijalnih i ekonomsko-političkih tema, no razočaravajuće je što zapravo ne nudi ozbiljnu refleksiju samog postojanja u izdvojenoj i ekstremnoj situaciji koja čini okvir priče.
Potencijal Čuvara na prvim je stranicama izgledao velik, ali kako priča upada u sve više slijepih ulica, kvazikafkijanska atmosfera postaje sve prozaičnijom i napornijom. Čudno koliko zvučalo, ponekad se ispostavi lošim kada se previše voli Kafku (sjetimo se za primjer još i deplasirano pretjerane Murakamijeve Tvrdo kuhane zemlje čudesa i Kraja svijeta). Original je i dalje nedodirljiv, ali je matrica za stvaranje generički kafkijanske književnosti već dobrano izraubana.
Krug apsurda zatvorio se na doista nevjerojatan način - rijetko je kad tako briljantan književnik stvarao tako blijede sljedbenike. Kafki se dogodio Kafka.