Oscarom nagrađena Velika ljepota u prvi plan stavlja eleganciju i stil protagonista Jep Gambardelle, ali ostalih likova koje presreće koračajući planetarnm modnom pistom
Poteškoće doziranja boja u muškoj garderobi poznate su najkasnije još od renesanse. Isto je tako poznato da ne postoji ništa privlačnije niti elegantnije od nehaja i ništa teže od njegove individualne kalibracije i primjene.
Nevidljivi protagonist Neodoljivi Jep Gambardella, lik Sorrentinovog novog filma u dvoipolsatnom kaleidoskopu promijeni dvadesetak odijela, sakoa, kravata, pochetta, naočala i para cipela, flanirajući uglađen, melankoličan, dobronamjeran po najljepšoj planetarnoj modnoj pisti. Ovaj novinar i (neuspjeli) književnik nastao, vele, po stvarnom uzoru, svojim meditativnim noćnim šetnjama Rimom i pohođenjem bezbrojnih fešta, vernissagea ili privatnih zbirki ljepote po privatnim palačama, filmom Velika ljepota nanovo je planetarno lansirao talijansku modnu manufakturu. Ne one već dobro poznate brendove, već malu ali finu krojačku manufakturu iz Napulja znanu u krugovima connoisseura po probranoj klijenteli i intimnom ugođaju. Bez dvojbe da je uz Toni Servilla Rim kao savršeni catwalk nositelj filma; ali postoji i onaj treći, nevidljivi protagonist, prisutan već u šarmantnom Servillovu naglasku, a to je Napulj. Osim režisera i Servilla, oba rođena Napolitanca, kostimi Daniele Clancio, učenice velikog Piera Tosija, garderoba Gambardelle dolazi iz radionice Cesara Attolinija u napuljskom predgrađu Casalnuovo. Plavo odijelo blu notte s tamnom kravatom (windsdorski čvor), bijelo s istobojnim Borsalinom i prugastom košuljom (otac i sin Attolini još su tridesetih godina revolucionirali i mediteranizirali engleski blejzer oduzevši mu podstavu pretvorivši ga u neku vrstu čvršće košulje ), uz kravate Tino Cosma, cipele Hogan i Tod’s, šešire iz toskanske tradicije firentinca Marzija (alternativno Borsalino), a naročito njihovi crveni i žuti sako u kombinaciji s dvobojnim cipelama najtraženiji su artikli novog kataloga napuljske radionice za nadolazeće ljeto.
Najteže pitanje ljudskog postojanja Ne samo čitava ekipa filma prisutna na ceremoniji dodijele Oskara u Attolinijevim odijelima, već i povorka različitih likova koje Jep susreće u filmu poput onog elegantnog mladog mistagoga sa štapom i torbom punom ključeva rimskih palača skrojenog po modelu čuvenog firentinskog trgovca umjetnina, neodoljiva Fanny Ardant, inkarnacija ljepote u samotnjačkoj noćnoj šetnji ili kontemplacija Raffaelove slike u polumraku rimske palače inspirativan su okvir epizoda potrage za smislom života jednog elegantnog nihilista. “Kultura ljepote” već stoljećima univerzalni talijanski izvozni brend dobiva u najjednostavnijoj kombinaciji igle, konca i napršnjaka svoj obrtnički izraz na najvišoj razini. Ne začuđuje niti da junak filma koji pije, puši, sve teže zavodi sve napornije žene biva slavljen u zemlji političke i seksualne korektnosti. Ovaj film za odrasle osobe na putu prema kraju noći kroz životnu inventuru protagonista poučava nas zrelosti traženja tajne ulaska u posljednji čin egzistencijskog igrokaza s generalnom probom na rekviju za umrlog prijatelja. Nevidljiva ali osjetljiva prisutnost Fellinijeva Slatkog života, ali i Viscontijeva Smrt u Veneciji ovdje nameće filmu eshatološki karakter. Elegancija i stil njegovog protagonista uče nas kako se ususret odgovoru na najteže pitanje ljudskog postojanja korača baroknim životom, staroitalskom nonšalantnošću i dobrim ukusom. Ili kako je primjetio Sorrentino u nedavno u razgovoru s novinarima: “Ljepota življenja je u rasipnom trošenju vlastita vremena..”