#440 na kioscima

200%2001%20armanini


22.2.2007.

Ante Armanini  

URBO AFORIZMI


Ne može se reći da urbanisti ubijaju srce grada. Oni ga samo koloniziraju bankama, garažama ili pak supermarketima.

Priljev novca ponekad nalikuje na priljev krvi u srcu. Tada srcu ostaje samo da se počne raspadati od navale ove lažne vitalnosti.

   

Nakaze. U logiku nakaze ulazi i stav koji nalikuje opsjenama demokracije. Svatko tko nije u stanju vidjeti nakazu može igrati ulogu nakaze.

Nakaznost počinje kazivanjem javnog interesa, koji se poslije pokaže kao kažnjavanje tog istog javnog interesa.

Kazivanje na javnom mjestu može se iskazati kao kažnjavanje javnosti što se uopće usudila na javnom mjestu biti javnost.

Svatko tko nije u stanju vidjeti može igrati ulogu nakaze. Čuvari grada mogu biti to što jesu samo ako pristaju na dužnost dežurne nakaze koja štiti prilaze gradu.

Kuga uvijek počinje u jeziku, a onda se virtualno širi u sve vitalne organe grada.

Grad kao posve materijalna činjenica kazivanjem tzv. organa struke postaje virtualan grad u kojem sve postaje moguće. Virtualno je virus kojim se u vitalne  organe grada cijepi taj isti grad protiv svojih vitalnih funkcija. Nesumnjivo je da život običnih građana ostaje jedna od manje važnih funkcija grada.

Organske funkcije grada se nadomještaju organizacijama privatnih moći i interesa.

Privatni interes se najbolje maskira javnim interesom, ali uz neznatne pomake u privatno kao sukus javnog.

Zaostajanje javnog u privatnom tretira se kao trenutna tranzicija, koja naizgled ništa ne stavlja u pitanje.

Tranzicija kao trenutak nakaza pokazuje nakazu ne kao trajnu i strukturalnu, nego tek kao trenutnu nevolju.

Tranzicija uljuljkava većinu u iluziju da su njihove nevolje lako rješive kao neka laka gripa. Za liječenje karcinomnih mjesta grada nude se aspirini kao svemoćan lijek.

Ako je sve lako objašnjivo tranzicijskim nevoljama, tzv. struci u organima grada posao se olakšava, onako kao što posao brijača služi da se legitimiraju poslovi krvnika.

Šišanje kose s glave ponekad služi skidanju čitave glave.

Skidanje šešira služi ponekad kao pomoćno sredstvo skidanja glava. Opozicija glave tumači se kao razlog za penzioniranje javnog uma.

To se ne smije nikako nazvati gaženjem javnog uma, ali nakaznost uma počinje onog trena kad se on iskazuje sve prije nego kao javan, kada postaje samo sjena vlastite privatnosti.

Javni um postaje privatan kad javni osjećaj zgaženosti pretvara se u osjećaj privatne zgađenosti.

Nova Abdera. Abdera je stanje uma, a ne stanje grada, iako stanje grada prividno nema nikakve sveze sa stanjem uma ili statusom uma u gradu.

Abdera je stanje uma koji na putu prema gradu gubi sve atribute uma.

Abdera je i posve jasno vrijeme kad umjesto religije nastupa trenutak zlatnog teleta, kao središnjeg oltara glavnog grada. “We trust in gold” umjesto “We trust in God”.

Abdera je i jak sofizam u urbanizmu, koji pravda svaku nakazu i svaku nakaznost u gradogradnji, kao udio pravog poretka stvari. Kozmos je tek dodatak “kreativnom” kaosu u kojem najbolje prolaze lovci u mutnom.

Abdera je i guba terora moćne manjine nad sve tišom i sve slabijom većinom građana.   

Abdera kao virtualan grad je zapravo idealan grad bez građana.

Abdera je smrt grada, koja se prikriva razlozima povećane mobilnosti građana koji sve boljim autoputovima otpućuju se u gradove mrtvih.

 

Abdera posebice gradi krunu svoje gradnje u autoputovima, koji sve više postaju masovne grobnice s pokretnim mrtvačkim kolima koja voze neku vrst dobrovoljnih osuđenika na brzu smrt.

Abdera na svoj ciničan i stravičan način tumači živima da su mrtvi uvijek življi od živih. Dokaz je u statistikama o nesrećama u prometu. Dokaz je u tome da u  prazne gradove, kao i u prazne grobnice, može stati velika količina novca. Što manje ljudi, to više novca.

Automobilitis ili televizitis bit će glavne bolesti dvadeset i prvog stoljeća. Te bolesti  će harati godinama zahvaljujući socijalnom inženjeringu gradskih služba. Te bolesti prenose se virtualnim poljem kao virus koji pripada upravo polju u kojem stradaju vitalni organi jednog grada, um i tijelo.

Neboderi su čudovišni križanci jednog glagola i jedne imenice.

Glagol “derati” nikad nije bio bolje upotrijebljen nego kada se “neboderina” kao plaća ili kazna s neba vratila među gradodere.

Logika gradodera je mitska, jer očito grad, kao i čitavo nebo, mora nastati na obodu vlastite antiprirode.   

S visine nebodera gradoderi su se spustili na niveau običnih pješaka i truju im zrak, otimaju prostor, zagađuju izvore itd.

Nakaza uvijek počinje silovanjem bilo djeteta bilo prirode.

Ono irealno u naravi svake nakaze obilno se nadoknađuje realnošću moći koja stoji iza svake nakaze.

Nitko ne zna kao nakaza jedinu istinu koja je može ugroziti, naime da je stanje uma  jedini pravi pokazatelj stanja jednog grada.

Tvrđava koja brani grad zove se umom tog grada.

Nakaza jako dobro zna što radi kada ukida ili zlorabi zakone ljudskog uma.

Etimologijski se riječ “kancelarija” može tražiti i među riječima koje imenuju kancerozne tvorbe.

Institucije nekog grada mogu postati i tvarne “neboderine iznad grada i iznad građana.”

Gradoderi su najstrože rečeno svi oni koji građane definiraju kao otpad grada. U očima gradodera Jakuševac i Mirogoj su dvije posve identične simboličke točke na obodu grada koje moraju dokazati istinu gradoderačke logike, naime da nema nikakve razlike između živa i mrtva otpada.

Gradoderi vide građane tek kao virtualne brojke opasnih virusa, koji ometaju njihovu interesnu sferu. Njihova interesna sfera je jedina životna sfera.

Gradoderi posve brišu simboličku razliku između živog i mrtvog.

Za gradodere svijet života je tek kulisa sačinjena od mrtvootpadne materije zvane “građani”.

Za gradodere strategija grada je samo strategija golih odnosa moći, a koji svoju moćnost iskazuju na klasičan način, naime tako da živo pretvaraju u mrtvo. Cinizam o mrtvim Židovima ili Romima kao idealnom stanju da budu tolerirani među živima ovdje postaje posve realna kategorija perverznih umova.

Grčko iskustvo grada kazuje da se nakaze uvijek nalaze na ulazu u grad, kao jedini  pravi čuvari grada.

Čuvari grada imaju posve jasnu verziju idealnog grada. To je grad bez građana.

Što je neki razlog nakazniji ili više protiv većine građana, to on nastupa s većom  pompom ili s većom silom.

Sahrane javnog uma, kao uma većine građana nekog  grada, uvijek su veličanstvene u općem plaču nad umrlim umom, a najbolje plaču plaćeni ubojice tog istog uma.

Orwel kao da ipak nije bio dorastao problemu koji je samo naslutio u svojim poučnim romanima o totalitarnim oblicima ukidanja uma umskim sredstvima.

Ni u snu nije mogao Orwel zamisliti da će Big Brother postati zaštitni znak najpopularnije emisije.

Grad bez građana i građani bez grada kao da su lice i naličje iste monete, čiji je žig obilježio živote većine građana 20. stoljeća, koje se sada prelijeva kao ledena voda u 2l. stoljeće.

Metropole kao da nose u sebi klice nekropole. Znakovi života ometaju život žive smrti otjelovljene u oživjelim apstrakcijama novca, kapitala, robe i ostalih atribucija gradoderatelja.

Formula je posve kanibalska. Naime kanibali nikad ne ruše tek tako, nego samo ruše da bi bolje gradili pod egidom “starije i ljepše” gradnje u nekoj boljoj budućnosti.

P.S.

Svaka, pa i kriminalna sličnost s najnovijim raspravama oko Cvjetnog trga, naravno, posve je slučajna.

preuzmi
pdf