Razgovarali smo s umjetnikom čije je djelovanje neizostavno vezano uz javni prostor Zagreba i neke od zagrebačkih skvotova
U blizini zagrebačkog Savskog mosta nalazio se jedan od poznatijih zagrebačkih skvotova. Koja je vaša veza s tim?
S prostorom Savskog mosta petljao sam se dosta početkom 2000-ih dok sam živio u Vili Kiseljak, prvom dugovječnijem zagrebačkom skvotu. Skvot je nastao 2002. godine kao posljedica tinejdžerskog brijanja po skvotovima, kibucima i samostanima koje sam dotad posjetio. Prilično je zanimljiva i sama kuća koju je 1926. za filmski studio, “jugoslavenski Hollywood“, nakon sto se posvađao sa svojim arhitektom, sam dovršio Franjo Ledić, jedan od naših prvih producenata i režisera. Bio je vrlo zanimljiva figura i čovjek čiji je duh na mene ostavio vrlo snažan utjecaj. Prostor je nazvao Ocean film, a kasnije ga preimenovao u Jadran film. Sama kuća kao nekakav secesijski miš-maš na sebe je imala priljepljenu meksičku hacijendu za potrebe snimanja različitih prizora, te vrtove sprijeda i straga po uzoru na dubrovačke đardine.
Samo ime Kiseljak smo kući dali, što zbog činjenice da je Ledić prodao kompleks stanovitom Kiseljaku, što zbog respekta prema tadašnjem vlasniku kuće koji se zbog pukušaja ubojstva skrivao, tj. bio u inozemnom bijegu dok smo mi uživali u blagodatima kuće kojoj on nije smio prići niti je prodati jer bi bio uhapšen. U Kiseljaku se dogodila masa evenata, tona ljudi je prošla i živjela u kući, i to je bilo mjesto gdje se počela formirati scena koja je kasnije uz neke nove ljude i atakovce izbačene iz Jedinstva, okupirala prostor Medike, današnji AKC.
Kiseljak i Mediku smatram bitnim punktovima, prostorima generacijskih oaza svog vremena. Kiseljak, tj. oaza Kiseljak je trajala sve dok nas nisu otkrili desno orijenirani kvartovski huligani pa je postalo nemoguće braniti kuću. Nakon toga Kiseljak postaje mjesto za punk koncerte, još neko vrijeme mijenja ekipu, a kuća naposljetku biva napuštena i zapaljena.
SVAKODNEVNI PERFORMANS
Potom je uslijedila serija vaših performansa po centru grada, poput onoga “Tako romantično“ iz 2008. Možete li reći nešto o tome?
Nakon par godina šoka zbog nemanja prostora i želje za istim, slijedi faza nezadovoljstva i brijanja po Cvjetnom trgu, tadašnjem okupljalištu alter-scene, ali bogami i zagrebačke kreme. Bilo je to vrijeme neformalnog rata i zapravo međusobnog gađenja. Iz osjećaja učmalosti u gradu tog vremena i vlastite potrebe za oslobođenjem, izvodim transparent performanse; “Tako romantično“, koji je posuđenica Brechtovog “efekta začudnosti“, a slijede “Stvari koje strše često smetaju ljudima" i “Grč". Meni je najdraži transparent bio onaj prekriven bijelom plastičnom vrećicom na koji sam napisao “Dođe mi da skinem vrećicu“.
Još neki od tada izvedenih radova su i “Božićna zvijezda", rad koji sam izveo tako da sam demolirao i pilom izrezao jedan od blagdanskih štandova, potom od njega napravio podest u obliku petokrake zvijezde, na licu mjesta ga skupa s prolaznicima obojio u crveno i na njemu s instrumentom u ruci samo stajao, pritom ne sviravši božićne pjesme. Onda, na rođendan Galilea Galileija, ispred ulaza u katedralu kredom sam ucrtao ogromnu kružnicu u čije sam središte upisao Galilej.
Posebno drag rad iz tog vremena mi je grafit u praznom prostoru limenog zida u koji sam upisao “Prodajem komad lima…" Na oglas sam upisao telefonski broj prijatelja Nevena koji mi je jednom prilikom rekao da obožava pozive mušterija s Njuškala. Grafit se raširio po sajtovima narodnog humora, poput Vukajlija i Srbovanja. Čak sam ga i jednom vidio kao desktop fotografiju na laptopu čovjeka kojeg nisam poznavao.
Performans “Beli Zagreb grad“ iz 2009. godine završio je vašim uhićenjem, pa čak i privođenjem fotografa koji je sve bilježio. Možete li reći kako je taj performans bio zamišljen i što se dogodilo?
U bijelom odijelu odlučio sam puzati centrom od Tesline, preko Cvjetnog i Bogovićeve, pored hotela Dubrovnik do glavnog trga. Kod hotela Dubrovnik me presreo policajac koji me želio legitimirati na što sam se oglušio pa me pritisnuo uz pod i pokušao zaustaviti, a kako su tada prolaznici i publika prosvjedovali, policajac je pozvao pojačanje. Kad su stigli, četiri policajca su me podigli u auto i skupa s prijateljem fotografom Borkom Vukosavom odveli u postaju. Taj performans bitan mi je kao prekretinca, prvi u kojem sam osjetio bol od struganja pločnikom, samog puzanja i nasilnog privođenja. Tada sam uronio u endurance art.
Hapšenja i komični sudski procesi postali su gotovo svakodnevica i sastavni dio mojih performansa, pa sam tako među ostalim kasnije u galeriji Jogurt organizirao izložbu radova djelatnika MUP-a “Policajci fotografi” koje sam preuzeo s njihovog sajta koji i dan danas postoji. Fotografije sam odnio u foto-studio, isprintao bez autoriziranja i napravio izložbu tako da sam ih postavio ogradivši prostor galerije preprekama, čime je posjetiteljima i stanovnicima Medike zakompliciran prolaz galerijom koja je ujedno funkcionirala kao hodnik.
Otprilike je u to vrijeme krenula priča s Medikom uz koju je bitno vezan vaš rad. U kojoj je mjeri autonomnost prostora i činjenica da ste se izborili kako bi grad ustupio prostore za vaninstitucionalnu kulturu utjecala na vaš rad i umjetničku produkciju?
Našli smo Mediku kao savršen prostor, koji je po svim parametrima zamišljenoga, osim za život, mogao funkcionirati i kao prostor ateljea, klupski prostor, kino, galerije i za sve ostale sadržaje. Prvu godinu smo u Medici proveli inkognito, dijelili smo prizemlje s Trokutovim Antimuzejom iz kojeg se on kasnije preselio u dvorišni prostor Medike gdje je još i danas. U času fortune, pod prijetnjom izbacivanja Močvare iz prostora Jedinstva i pritiska civilne scene na Bandića, nanjušili smo priliku za legalizacijom Medike i u tome uspjeli.
Mediku sam koristio kao poligon za realizaciju raznih radova, od dječjih fantazija, potapanja prostora vodom, do raznoraznih intervencija i kompleksnijih performansa s elementima postdramskog kazališta. Lova od vikend programa, ulaznica i šankova omogućavala mi je da se nesmetano bavim artom. U to vrijeme izveo sam “Squoter’s Solitude“, rad inspiriran samotnjačkim, samostanskim načinom života. U blizini Toplane na Savi skvotirao sam jednu kućicu kao skvoterski satelit Medike, tamo sam odlazio, boravio i kontemplirao, snimajući okoliš i promatrajući floru i faunu, snimao galebove koji se spuštaju niz slapove i uopće ptice koje ne odlaze na jug zbog mikroklime koju je stvorila Toplana. To je vrijeme kada sam počeo obilaziti rubove grada i uz sveprisutnu Savu realizirao neke druge vodene radove.
EGZAKTNI REZULTATI
Nekoliko radova izveli ste na Savi, a jedan od tih je i Sidrenje izveden 2010. na zagrebačkom Savskom mostu. O čemu se radilo?
Sidrenje je realizacija jednog sna. Rad sam izveo s Nevenom Vargovićem uz pomoć Saše Rajkovića Zarkoffa, glazbenika, producenta i dj-a koji je u Sisku kontaktirao ljude iz Dunavskog Lloyda. S njim smo otišli na Savu, nizvodno od Siska na jedan od brodova iz posrnule riječne flote, kupili sidro te jedva izbjegli fizički sukob s mornarima, koji su, da ne uljepšavam stvari, bili prilično nadrkani. Rajković nas je tek naknadno upozorio na negostoljubivost lokalaca, koja je prema legendi uzrokovana djelovanjem riječnih duhova. To je bilo vrijeme kad je generacija bježala u Londone, Amsterdame i Berline. Nakon što sam obišao sva ta mjesta, shvatio sam da želim živjeti u Zagrebu i u tome radu, bacajući za most vezano sidro u rijeku, simbolički sam se usidrio u Zagreb.
Još jedan performans izveli ste 2011. godine, u sklopu kojega ste i doslovno otplovili na luftiću na Savi. Kakav je to bio performans?
“Iskustva koja se ne razlikuju od stvarnosti” izveo sam u jednom od drenažnih odvoda uz Savu. Kroz performans se provlače elementi love-hate odnosa prema Zagrebu, prometejskih stremljenja i nedaća koje dovode iste.
Kako vam se čine zagrebačke obale Save danas?
Moćno. To je jedna od jačih energetskih žila. Bolesnima predlažem šetnju nasipom. No, historijski je Sava Zagrebu služila kao štit, kasnije prepreka, a vrlo malo kao prometnica koja donosi, zato mu dijelovi i jesu djelomično razjedinjeni. Do utopijskog podizanja plovnosti i zagrebačke luke teško da ćemo doživjeti priželjkivano sjedinjenje.
Zadnjih par godina okrenuli ste se hodanju i trčanju kao umjetničkom činu. Kako je do toga došlo i što vam to predstavlja?
Ne znam ima li smisla nakon Duchampovog primjera o trčanju govoriti kao o umjetnosti, no trčanje sadržava svu ljepotu umjetnosti, pa i više od toga. Nakon što je u Mediku procurila okolna entropija, mene je sve više počeo zanimati čisti pokret. Počeo sam isprva unutar zgrade, kroz galeriju i filmski studio trčati loop-ove od 50-ak metara i naposljetku izašao na Klaićevu, na atletsku stazu. Prvo bez ikakvog plana, što brže i što dulje, a odlaskom iz Medike, preseljenjem na Jabukovac, počeo sam trčati po lokalnim planinarskim stazama. Kako su se krugovi širili, otkrio sam čitavo carstvo i splet sljemenskih toponima i meni do tad nepoznatu, vrlo živahnu subkulturu sljemenskih utrka. Nakon što sam 2014. otrčao prvu Traversu, kultnu zagrebačku underground utrku duljine 50 kilometara – od Podsuseda preko vrha Sljemena do centra Zeline – nakon godinu dana u drugom pokušaju skinuo sam rekord staze koji je držao Goran Murić, tada aktualni prvak Hrvatske u maratonu.
Trenutno obilazim lokalne staze i pokušavam osvojiti ili se približiti njihovim rekordima, ali i postavljam neke nove. Ovo ljeto planiram i otrčati krug oko Zagreba, i to putem kojeg sam 2013. godine već prošao. Tada sam, doslovno prateći liniju granice grada GPS uređajem, ophodao Zagreb u četiri dana. Ovo ljeto istu rutu dugu 160 kilometara planiram otrčati u komadu i bez spavanja.
Za kraj bih citirao Antu Kostelića-Gipsa koji, nakon što djecu ispisuje s rukometa koji su prvotno trenirali, izjavljuje: “Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati.”
Intervju je nastao u sklopu projekta Ars Publicae. http://arspublicae.tumblr.com