Knjiga o vrhovnoj božici starih Slavena
Nakon Božanskog boja (2008.) i Zelenog luga (2010.), godine 2011. izašla je i Gazdarica na vratima. Dok u prvoj knjizi Radoslav Katičić govori o Perunu i Velesu, u drugoj pak o svadbi božanske djece Jarilu i Morani, treću posvećuje božici Mokoš. Kao i u prve dvije knjige tako i u ovoj trećoj koja predstavlja završetak božanske trilogije, Radoslav Katičić se služio jasnim filološkim metodama pri analizi ulomaka autentičnih tekstova te ponovo ukazuje na brojne slavenske i baltičke, a kroz prikaz višedimenzionalnih poveznica i indoeuropske paralele.
Gazdarica na kladencu U ovoj knjizi Katičić je dao prikaz Velike Majke. Kod Balta to je Laime, ona s mnogo lica i mnogo naziva. Kod Slavena to je Majka vlažna zemlja, prelja i tkalja, a naziva se Mokoš. Javlja se i pod nazivima Perinj i Vela, jer je ujedno i gazdarica nebeskog dvora, kao što je i ključarica zlatnim ključevima vrata podzemnog svijeta.
U prvom poglavlju putem brojnih ulomaka kratkih pjesama Katičić daje prikaz latvijske mitske predodžbe o utrostručenoj gazdarici/božici koja se identificira sa Suncem, s božicom suđenicom Laime te božicom Dēkle, te ih uspoređuje s prikazom ruskih, bjeloruskih i hrvatskih tekstova o gazdarici/božici Mokoš. Predodžba nosi iste motive – bogato ukrašena vrata – koja gazdarica/božica otvara i zatvara – vrata su velikog nebeskog dvora čiji silazni put vodi do vlage i vode koja njeguju svoja vrela skrivena u šašu. Sama vrela (ili kladenci/bunari) se nalaze ili unutar dvora, iza gornjih “nebeskih” vrata, ili pak kod donjih vrata “podzemlja”, prema kojima se nebeska vrata otvaraju. Vrela, ispunjena zlatom ili srebrom, predstavljaju obilje i pripremu za svadbu božanske djece koja se ponavlja svake godine. Božica je predstavljena kao Sunce, Bog kao Mjesec, a djeca kao Zvijezde.
Ona pušta, Ona uskraćuje S obzirom da božica, Velika Majka, otvara i zatvara vrata gornja (nebeska) i donja (vrata zelenog podzemlja, pokojnih i vlage), Katičić je temeljitim jezičnim analizama ponudio zaključak u kojem kaže: “Fraza Laime laida u kontekstima u kojima je ovdje upotrijebljena lijepo pokazuje kako se od značenja ‘puštati’ dolazi do značenja ‘usud’, ‘sreća’”, što božicu dovodi direktno u kontekst bića koje određuje ljudski put, njegovu sudbinu. Iako Laime dopušta poželjni životni puta, ona ga također može i uskratiti. Tim puštanjem i uskraćivanjem ona odlučuje i o životu i o smrti. Kod odlučivanja o povoljnom ishodu nosi naziv Laime, a u nepovoljnom, dakle nesreći, je Nelaime pa je tako i nazivima obilježena kod gornjih (nebeskih) vrata gdje se priprema za svadbu, plodnost itd., te kod “donjih” vrata, kod vode, gdje odlučuje o smrti i kazni. Na taj način, navodi Katičić, postaje nam jasno da je Suđenica velika božica, a ne demonsko biće niže klase kako se u kasnijim razdobljima naviklo obilježavati Veliku Majku.
Tri žene na vodi Neki od tekstova spominju i tri Lamiice (deminutivi u latvijskom su uobičajeni) što potvrđuje sliku trostrukosti same božice koja nije rijetkost u indoeuropskim predajama. Trostrukost nose i Harite u grčkoj mitologiji ili pak Norne u germanskoj, što je zapravo trostrukost Velike Majke.
U slovačkim, slovenskim, hrvatskim, srpskim pjesmama te pjesmama Gradišćanskih Hrvata također se pojavljuju tri bijele žene/vile/suđenice/vještice, no uvode se i motivi zelenog luga i konja. Umjesto vode, češći je motiv vatre u obliku tri ognja. Tri žene su obično u liku njegove sestre, majke i nevjeste, koje mu režu srce iz grudi. Rezanje srca je povezano s gubitkom životne snage, dakle sa smrću.
Zatim se autor posvećuje analizi praslavenske riječi ključъ gdje ona ima značenja – ‘ključ’ i ‘vrelo’, ‘tijek vode’, ‘vrtlog’, ‘mjehur. U Dubrovniku zabilježene su izreke Voda na ključ te Drži vodu na ognju do dva ključa.
Povezanost zlatnog vrela i zlatnog ključa, zbog značenja riječi ključ, dovodi do zaključka da je zlatno vrelo samo pojavni oblik zlatnog ključa. Tako se mitski motiv o vrelu/izvoru iz kojeg navire i vrije/ključa zlato/srebro dovodi u vezu sa zlatnim ključem, onim istim kojim se otvaraju vrata proljeća, vlage, plodnosti i rodnosti. Potvrdu toga Katičić ne pronalazi isključivo u slavenskoj predaji, već u baltoslavenskoj, a germanske podudarnosti daju, s oprezom, naslutiti da su takvi mitski sklopovi zapravo indoeuropski.
Vrata pokojnih U češkoj predaji, navodi Katičić, žena koja čuva ključeve donjih vrata ima ime izvedeno iz riječi smrt i naziva se Smrtola ili Smrtka, a ako je povezano s moriti, onda je Morena ili Marena.
U kratkim latvijskim pjesmama javlja se motiv pečenja kruha koji se nosi kao dar Majci pokojnih ili Majci grobova koja otvara i zatvara donja vrata.
To je ona ista Velika Majka, Lamie/Nelamie, Majka zemlja latvijske Zemes māte, zapravo se radi o Majci Zemlji. I, napominje Katičić, ona nije ništa drugo doli slavenska Majka vlažna zemlja, dakle Mokoš, u grčkoj mitologiji je Demetra, koja u svojoj izvornosti znači Zemlja majka, pa tako ne dobivamo samo baltoslavensku poveznicu, već i indoeuropsku.
Nadalje, poveznica s nazivom za pokojnike u litavskom i latvijskom čini riječ veles odnosno velis, koji dolaze od indoeuropskog korijena wel-, pa se tako i u drugim indoeuropskim jezicima značenje za umrle bazira na tom korijenu. No, taj korijen se svojim značenjem odnosio i na nešto drugo – na livadu, pašnjak, pa odatle i na travu, travnatu poljanu.
Pa Katičić kaže: “Korijen wel- kojega se značenje odnosi na umrle nema potvrde u slavenskom. Ali se od toga korijena može izvesti ime božanstva vrlo znatnog u poganskih Slavena. To ime glasi Velesъ”. Velesov dom/dvor je u korijenu svijeta, podzemlju, zemlji bogatih zelenih travnjaka. A u proljeće, kako su pokazali analizirani stari obredni tekstovi, iz tog svijeta dolaze ptice selice. Mjesto iz kojeg dolaze, iz Velesova svijeta, naziva se irij, virij, virj. Taj naziv povezuje se sa značenjem vodeni vrtlog, vir, a iriti se znači uzburkati, da bi u glasovnim varijantama poprimilo oblike jeriti se i jariti se. O razjarenim pčelama koje donose zlatne ključeve, već smo čitali ranije.
U jednom bjeloruskom zagovoru Ir je ime za zmijskog cara, a Irica je zmijska carica, te Ira ubija gromovnik. Tu dobivamo povezanost Velike Majke s gospodarom i donjeg i gornjeg dvora, ta njezina dualnost život/smrt dovodi do mitske dinamike i sukoba dvaju bogova – Velesa i Peruna.
Zatvoreni kladenci Pitanje koje se javlja u ovom poglavlju jest – je li gospodar podzemnog svijeta zapravo bio gospodarica podzemnog svijeta, odnosno, je li se za oslobođenje voda i plodnosti gromovnik zapravo borio sa svojom ženom, Velikom Majkom.
Primjerice, u rukopisu iz 14. st., čuvanom u crkvi Sv. Sofije, a koji govori o poganskim idolima i njihovim imenima, javlja se ime Vela, a kontekst koji je okružuje upućuje na njezinu povezanost s vrelom, sa zdencem i dvorskim gospodarstvom. U nekoliko varijanti makedonske predaje junak (gromovnik) susreće se s Velom samovilom, kao svojom protivnicom koja je zatvorila devet kladenaca spojenih u jedno, ispod stabla svijeta koje ima suhi zlatni vrh. Broj devet, duboko vezan za mitske prikaze svadbe, obitelji itd., stablo svijeta sa suhim zlatnim vrhom te oslobađanje vode je prastara mitska slika koja pokazuje duboki korijen u slavenskim predajama koje su već pomno objašnjene. I u ovim slučajevima božanstvo koje gospodari donjim svijetom vlage i obilja nije muško, već žensko božanstvo.
S obzirom da je Veles i zmija i zmaj, i Ir i Irica, i Veles i Vela, napominje Katičić, tada on pokazuje da je i muško i žensko božanstvo. Iako se ne može dati čvrst odgovor je li on ponekad samo jedno ili samo drugo, to pitanje treba ostati osviješteno.
Mokra Mokoš na močilu Katičić navodi da je riječ močilo u očitoj etimološkoj vezi sa samim imenom božice Mokoš, a imenica močilo dolazi iz glagola močiti te se povezuje s pridjevom mokar. Mokoš je praslavenska i sveslavenska božica, što pokazuju i toponimi dobro potvrđenih u južnih, zapadnih i istočnih Slavena, a veže se poput Gromovnika za suhe vrhove i gore, i poput Velesa za močvare, doline, vodu (svu vodu pa i vrela, bunare itd.)
Spisi iz Rusije nam pokazuju da se Mokoš još dugo štovala i nakon 988. god., dakle godine kad je knez Vladimir nametnuo pokrštavanje Rusiji, i to u obliku dvovjerstva. Poganski prežici su jednostavno bili prejaki, i to ne samo kod seljaka, već i u visokim slojevima društva. S obzirom da su i tkanje i pređa također bili povezani s Mokoš kao velikom preljom i tkaljom, ona je bila vrlo usko povezana s vrlo bitnim i životnim aktivnostima žena – izradom odjeće i njezinim namakanjem u vodi. Prvotni atribut tkanja/predenja kod Mokoši je ionako prvenstveno povezano sa životvornim utjecajem vode.
Zbog brojnih kršćanskih zabrana, Mokoš polako prelazi u lik strašne žene koje se žene trebaju bojati. Još jedna degradacija koju ističe Katičić proučavajući ukrajinske i ruske izvore jest da je Mokoš, kao štovana božica, bila i božica braka, ljubavi i spolnosti/plodnosti, degradacijom postala sinonim za razvratnu laku žena te znakom neurednog spolnog ponašanja.
Također se javlja degradacija u vidu nevjerne žene, dakle one koja je prevarila Peruna s Velesom pa je protjerana u podzemne livade od strane gromovnika. Tako postaje neugodan ženski bijes. Iako je jasno da je Mokoš božica s dva doma – gore suhog i dolje vlažnog – između kojih slobodno šeće jer su to njezine domene, svrhovite i jasne, kroz stoljeća degradacijom postaje tek prezrena nevjernica te tako iz dvostrukosti svoje prirode postaje jednostruka, zla i lukava, Baba Jaga, kao što i Veles postaje vrag ili u najmanju ruku mali šumski bijes.
Kako se Mokoš nije nikako mogla potpuno izbiti iz narodnog vjerovanja, čak ni degradacijama, uosobljena je svetica sv. Petka Paraskeva. Uosobljena je od židovskog i kršćanskog pojma – Paraskeva znači Priprema, a Petka je nastala od Petak – dakle, petak kao dan pripreme pred proslavu Subote (Šabata). S obzirom da je petak dan nakon četvrtka, koji je odavna obilježen kao Gromovnikov dan, ispostavlja se da je dan sv. Petke, preoblikovane Mokoši, namjerno postavljen tako (kao dan Velike Boginje), a predenje vune, tkanje i mokrina se također povezuju sa sv. Petkom.
Svojim radom na rekonstrukciji praslavenskog sakralnog pjesništva, Radoslav Katičić nam je u sve tri navedene knjige pružio uvid u samo životno iskustvo starih Slavena, zakopano u komplicirane i višedimenzionalne slojeve kulturne baštine kojoj smo nasljednici. Iako napominje da ova trilogija nikako ne zaokružuje samu tematiku, već je, naprotiv, otvara prema daljnjem istraživanju, mitska slika slavenskog svijeta, koju nam je posredno dao na uvid, postala je sama po sebi naše novootkriveno narodno blago.