Enrico Onofri nametnuo se kao izvrstan violinist koji izuzetno dobro poznaje barokni violinistički repertoar. To znanje mu omogućuje da do izražaja dođe i njegova inventivnost i umijeće improvizacije unutar zadanih okvira skladbe
Trenutna godina plodna je, ako ničim, onda obljetnicama. Osim dvjestote obljetnice rođenja Verdija i Wagnera, obilježava se i stota obljetnica rođenja Benjamina Brittena. Ipak, najmanje spominjana (ali nipošto ne manje važna od ostalih!) je 360. obljetnica rođenja te tristota obljetnica smrti velikog talijanskog skladatelja i violinista Arcangela Corellija. Hrvatski barokni ansambl obljetnicu nije previdio, pa je kao gostujućeg umjetničkog voditelja pozvao cijenjenog violinista Enrica Onofrija, dokazanog stručnjaka za glazbu talijanskog baroka, koji je koncertni majstor vrhunskog ansambla Il Giardino Armonico, ali i nekolicine manje poznatih kao što su Imaginarium ili irDivino sospo, čiji je i umjetnički voditelj.
Izvrsne i briljantne izvedbe Kao što je uobičajeno za koncerte Hrvatskog baroknog ansambla, tako je i ovaj imao svoj naslov: La dolce tromba ili slatka truba sintagma je koju je upotrijebio Francesco Geminiani kako bi opisao zvuk Corellijevih trio sonata i concerta grossa. Koncepcija koncerta temeljila se na djelima Corellija i njegovih suvremenika koji su bili njegovi učenici ili su potekli iz njegove škole ili su njegova djela obrađivali. Na koncertu su tako izvedena djela Arcangela Corellija, Francesca Geminianija, Giovannija Mossija i Georga Muffata.
Koncertni majstor i umjetnički voditelj Enrico Onofri već se u prvom Corellijevu Concertu grossu, op. 6 br. 1 u D-duru nametnuo kao izvrstan violinist koji izuzetno dobro poznaje barokni violinistički repertoar. To znanje mu omogućuje da do izražaja dođe i njegova inventivnost i umijeće improvizacije unutar zadanih okvira skladbe. Ništa manje virtuoznim nije se pokazao ni u ostalim djelima na programu, a uz bok mu je u concertino skupini stajala domaća violinistica Laura Vadjon, te sjajna violončelistica Nika Zlatarić. Usprkos izvrsnosti i briljantnosti izvedbe, dvosatni je koncert nakon triju concerta grossa postao pomalo monoton, jer je riječ o glazbi vrlo sličnog stila, a u pojedinim slučajevima istog (jer su Geminianijevi Concerti grossi koji su izvedeni na koncertu nastali prema Corellijevim trio sonatama op. 5). Jedino djelo koje je bilo stilski drukčije bila je Peta sonata u G-duru iz zbirke Armonico Tributo Georga Muffata, stilski bliža francuskoj nego talijanskoj baroknoj glazbi.
Prilagodljiv ansambl Unatoč izboru programa, koncert je izveden vrlo primjereno takvoj glazbi – virtuozno, u talijanskom stilu, kojim su upravo ansambli poput Il Giardina Armonica prvi počeli svirati i time znatno izmijenili recepciju talijanskog glazbenog baroka uopće. Članovi Hrvatskog baroknog ansambla pokazali su kako je itekako moguće mijenjati stil sviranja od koncerta do koncerta (što neki veći domaći orkestri i nisu baš sposobni). Protekla sezona Hrvatskog baroknog ansambla pokazala je da nije uvijek sve bajno (kao što je to bio slučaj s koncertom Christophera Stembridgea), ali većina ostalih koncerata protekla je sjajno i zapaženo.
Kao što je spomenuto i u prethodnim kritikama, Hrvatskom baroknom ansamblu još uvijek nedostaju određeni instrumenti, prvenstveno teorba koja bi značajno poboljšala ionako solidnu zvučnu sliku. Još jedan, veći i kvalitetniji čembalo ne bi bio na odmet. Ovim koncertom zatvorena je trinaesta sezona jedinog domaćeg velikog ansambla za ranu glazbu specijaliziranog za povijesno obaviještenu izvedbu. Sljedeću sezonu stoga željno iščekujemo