Strahote u zadnji čas postanu navika.
Sve te godine od vjetra,
godine od kamena.
Kad se samo sjetim.
Od svega najviše -
žao mi je neba.
Toliko prvorazrednog neba prohujalog na tom pustom mjestu.
Kada samo pomislim...
nikada se prije
toliko oblaka nije natjecalo za pažnju čovjeka.
Pogleda uprtog u kamen
čovjek zaboravi da postoji nebo.
Pogleda upregnutoga u zemlju
čovjek glođe godine od mramora.
Kolonija kamenja:
hermetični jezik labirinta.
Prašina:
drugo agregatno stanje kamena.
Pa čak i kad bi netko podigao pogled da obriše znoj
ili samo tako,
bez razloga,
stražari bi već izdaleka mahali na prijestup.
Nikome do tad na Zemlji
nije bilo teže gledati u nebo.
Zato me proganja,
još uvijek me opsjeda -
propušteni naraštaj oblaka.
Balente poze oblaka,
čitave oktave oblaka,
konferencija oblaka.
Neprestano operno stanje,
banket,
jubilarna prigoda.
Krhko mračno grebenje oblaka,
plutajuća slova C!
Republika Oblaka.
Neonski rub tvrđava koje pokreće vjetar,
atomska eksplozija oblaka.
Godine i godine nijemog filma na nebu
svakog dana od kamena.
Brižna proliferacija neba.
Krajolik propuštenih šansi.
A na zemlji,
nakon nas,
ravnodušno more
i uzaludni grad kamenja
podignut za vjetar.
(2013.)