Deveti 25FPS - internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb,
26-29. rujna 2013.
Povijesne mijene i razvojni ciklusi europskog eksperimentalnog odnosno američkog avangardnog (underground) filma, gledano teorijsko-taksonomski, (od)uvijek su vezani uz dominantne probleme, trendove i preokupacije umjetničke tradicije svog vremena. Konstruktivizam i formalizam, kubizam i nadrealizam prelili su se u rani europski eksperimentalni film u onoj mjeri u kojoj je rani američki avangardni film obilježio post-romantizam i apstraktni ekspresionizam, i čiji su utjecaji ostali prisutni unutar svih žanrovskih i autorskih/stvarateljskih bifurkacija u okviru razvitka alternativnog filma do danas; od autobiografskog i dnevničkog filma, preko strukturalnog filma i preispitivanja odnosa slike i teksta, apstraktnog odnosno grafičkog filma, psihodrame, pronađenih objekata, reinterpretacija, poetskog filma, i drugih. Unatoč činjenici da živimo u vremenu u kojemu prirodne i društvene znanosti s više ili manje uspjeha raščlanjuju, razjašnjavaju, raščaravaju, tipologiziraju i taksonomiziraju stvarnost koja nas okružuje, eksperimentalni film i dalje stoji kao svojevrstan bastion magijskog šarma i misterija. Odnosno, kako kaže R. Bruce Elder u knjizi Avant-garde film (Graf i Scheunemann, 2007.), “avangardna kinematografija (...) oslobađa dinamizam i dozvoljava filmskoj sposobnosti šarmiranja da dostigne svoj puni potencijal – da postane tajanstvena”. Eksperimentalni/alternativni film dovoljno je izravan da (ne)upućenom gledatelju prenese svoju formalnu ili sadržajnu poruku, smisao ili namjeru, a opet dovoljno eluzivan da dopusti individualno povezivanje s prikazanim, da kroz pokretnu sliku lišenu bilokakve (žanrovske) zadatosti, tom istom gledatelju dopusti potpuno prepuštanje i poniranje u svijet vlastitih preokupacija – bile one emocionalne, intelektualne, teorijske ili neke potpuno druge prirode.
Aproprijacija, reinterpretacija i dokumentarna fikcija Deveto izdanje festivala eksperimentalnog filma i videa, 25 FPS, moglo bi se promatrati kroz spomenuti dvojaki okvir. S teorijske strane kao pastiš jednog takvog razvoja u kojemu bismo više ili manje uspješno mogli taksonomizirati prikazane filmove, jer se u njegovom ovogodišnjem natjecateljskom programu ponovno mogao vidjeti čitav raspon suvremenog nezavisnog filma sa svim varijacijama povijesnih utjecaja na njegov razvitak, kao i rekapitulirati (ili po prvi puta vidjeti) neke od klasika eksperimentalnog/avangardnog filma. S druge, one varljive i neuhvatljive strane individualnog prepuštanja užitku gledanja, iz ovog kolaža raznovrsnih medija i pristupa, različitih shvaćanja i doživljavanja svijeta, pluralnosti identiteta i hibridnosti žanra – kojima su se pridružila i nova gledateljska lica u, unatoč kiši i lošem vremenu, primjetno ispunjenoj kino-dvorani na gotovo svim projekcijama – moguće je izdvojiti i nekoliko zajedničkih stvarateljskih niti koje su obilježile cjelokupan natjecateljski program, a čije se kvalitete šarmiranja i začaravanja svijeta možda ipak mogu i nekako razvrstati.
Samo davni loopovi (Bill Morrison, SAD) i Reciklirano (Lei Lei, PRC i Thomas Sauvin, FR) koriste arhivske snimke odnosno fotografije kako bi stvorili i rekreirali nove ili već zaboravljene svjetove, dok je film Ljepotica poput dana (Dominique Gonzalez-Foerster i Tristan Bera, FR) reinterpretacija Buñuelove Séverine, nastala preradom i spajanjem dvaju filmskih izvornika, Buñuelove Belle de Jour i filma Belle toujour portugalskog redatelja Manoela de Oliveire. Toj liniji narativno-igrane forme, začinjenoj dozom dokumentarnosti, kroz koju pak tematiziraju veličanstvenu neuhvatljivost i (često bolnu i nerazjašnjivu) metafizičnost međuljudskih odnosa, priklonili su se francuska redateljica Julia Stern filmom Frekvencija Lj, u kojemu kroz rad znanstvenika i umjetnika Jacquesa Brodiera istražuje frekvencije na kojima vibriraju ljudska bića i svijet koji ih okružuje (Lj iz naslova označava ljubav), i hrvatski redatelj Tomislav Šoban svojim filmom Najmanji, u kojemu vještim preplitanjem jezika znanosti i poetične naracije pomoću stop-animacije pripovijeda priču o neobičnim okolnostima nestanka jednog dječaka. U sličnom se području nalazi još jedna francuska redateljica, Meryll Hardt, koja kroz narativnu dokumentarnu fikciju u filmu Sunčani život istražuje međuljudsku otuđenost (ne)izravno izazvanu urbanizmom; konkretno, Le Corbusierovom utopijskom vizijom stanovanja odnosno prvom takvom stambenom zgradom, Cité radieuse (Sunčani grad), izgrađenom u Marseilleu. Neke od navedenih niti u određenoj su se mjeri skladno preslikale i na ovogodišnje laureate, prateći pritom i ovu taksonomski-neuhvatljivu emocionalnu stvarateljsku liniju koja gledatelju omogućava prepuštanje magijskoj moći pokretne slike kakvu nudi alternativni film.
Dokumentarni esejizam, dnevnički film i poetske meditacije Veliki međunarodni žiri kritičara ove su godine sačinjavali redom mladi, zagrebačkoj publici dobro poznati filmski umjetnici – britanska redateljica Beatrice Gibson, japanski redatelj Takashi Makino i španjolska redateljica Laida Lertxundi (koja režira dojmljive lirske minijature naglašene poetike kalifornijskog eksperimentalnog filma), a na njihovom su se pobjedničkom popisu našla (svega) četiri filma: Tisuću sunaca, Francuskinje Mati Diop (Gibson, Grand Prix; Lertxundi, Posebno priznanje); DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52, japanskih redatelja Keia Shichiria i Ryojia Suzukia (Makino, Grand Prix; Gibson, Posebno priznanje) te Cvjetanje, japanske redateljice Naoko Tasake (Lertxundi, Grand Prix) i Izviđanje, Austrijanca Johanna Lurfa (Makino, Posebno priznanje). Tisuću sunaca film je koji je već privukao pažnju kritike i publike diljem svijeta – osvojio je i Nagradu publike na ovogodišnjem 25 FPS-u – a nalazi se na razmeđi dokumentarne fikcije i filmskog eseja u kojemu redateljica istražuje vlastitu obiteljsku priču preplitanjem (trenutne) životne pozicije svog ujaka, poznatog senegalskog redatelja Djibrila Diopa Mambétyja, i njegovog (kultnog) filma Touki Bouki iz 1973. godine, kojega neki nazivaju i senegalskim pandanom francuskog novog vala. Narativnost i medijska hibridnost karakteriziraju film Cvjetanje, koji kombinacijom snimki, 3D animacije i intervencijama na 16-mm filmu pripovijeda (tragičnu) priču o medvjedu koji je uslijed napadaja gladi pojeo vlastitu medvjeđu porodicu, dok je poetski i meditativan pristup prostoru u srži preostalih dvaju nagrađenih filmova. DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52 poetična je meditacija nad međuigrom svjetla i tame u kontekstu arhitekture i interijera, u čijem se dvojakom središtu s jedne strane nalazi instalacija Busshitsu Shiko 51: DUBHOUSE, arhitekta Ryojija Suzukija postavljena u Muzeju moderne umjetnosti u Tokyju (2010.) i veliki potres koji je zadesio Japan u ožujku 2011. godine s druge. Novi film Johanna Lurfa, Izviđanje, petominutna je montažna sekvenca sastavljena od kadrova bivšeg vojnog područja u kalifornijskom rezervatu Morris, u kojima autor teleobjektivom i izuzetno sporim švenkovima nastoji distorzirati (uobičajenu gledateljevu) percepciju.
Ovogodišnji žiri kritičara (Velimir Grgić, Nino Kovačić i Stipe Radić) osim glavne nagrade, koja je pripala sjajnom dokumentarno-dnevničkom eseju Maska smrti iz Buffala Kanađanina Mikea Hoolbooma, dodijelio je i dva posebna priznanja –dokumentarnom filmu Autofokus hrvatskog redatelja Borisa Poljaka, i strukturalnoj apstrakciji Između pravilnosti i nepravilnosti, japanskog redatelja Masahiroa Tsutania. Snolike sekvence u Holboomovom filmu podcrtavaju snimku bolnog i pronicljivog razgovora koji je vodio s prijateljem, slikarom Stephenom Andrewsom, o ljubavi, životu i smrti (voljenih osoba) kroz vizuru posljedica AIDS-a, kao i borbi s virusom HIV-a koji im je obojici dijagnosticiran. Poljak je s druge strane dokumentirajući statičnom kamerom turiste koji obilaze zatvorenu crkvu sv. Nikole u Zatonu kraj Zadra ocrtao čitav niz nevjerojatno duhovitih (da ne kažemo – bizarnih) ljudskih začudnosti u čijem se središtu nalazi foto-aparat kao centralna turistička aktivnost, a budući da je film sniman teleobjektivom – kako ih turisti ne bi primijetili – treba istaknuti gotovo besprijekoran ton, koji je radio Martin Semenčić.
Od haikua do psihodrame Osim 26 filmova iz natjecateljskog programa – odabranih između njih 1523, koliko ih je ove godine pristiglo na natječaj – ovogodišnji je festival prikazao još 29 filmova i četiri audiovizualna performansa, koji opisuju širok stvarateljski luk. Program Ode filmu pružio je publici priliku da na velikom platnu vidi klasike velikana američkog avangardnog filma – All my life Brucea Bailliea, Dante Quartet Stana Brakhagea i Oh Dem Watermelons Roberta Nelsona – dok su u sklopu Kratke baze, novog festivalskog programa, prikazani kultni strukturalni filmovi – Razor Blades Paula Sharitsa, prikazan na dvostrukoj 16-mm projekciji, Wavelength Michaela Snowa i Zorn’s Lemma Hollisa Framptona. Ovaj novi festivalski program ujedno je poslužio i kao platforma za promociju istoimenog infocentra i medijateke za kratki film Udruge 25 FPS, smještene u njihovim prostorijama na Novoj Vesi 18, u kojemu je od sada moguće provoditi kvalitetno vrijeme u ugodnom druženju s njihovim filmskim, knjiškim i kataloškim arhivom. Što se programa proširenog filma tiče, svakako treba izdvojiti audio-vizualni performans Space Noise 3D Takashija Makina, u kojemu je autor spajanjem digitalnog i filmskog medija gledateljima pružio apstrakciju u kojoj je – uz opcionalnu upotrebu ND filtra za jedno oko koji stvara iluziju 3D efekta – bilo moguće uživati i u skladu s već spomenutim svijetom vlastitih preokupacija. Uz filmove Šobana i Poljaka, u samoj se konkurenciji od hrvatskih filmova našao i novi rad Ane Hušman, Razglednice, dok je zaseban program pod nazivom Refleksi 2013 izvan konkurencije okupio i prikazao šest domaćih eksperimentalnih filmova snimljenih u protekloj godini, pri čemu su sami filmovi tematski i stvarateljski bitno različiti (od filma naglašene strukture Vladislava Kneževića, preko filmskog haikua Ivana Ladislava Galete i animacija Marka Tadića i Dalibora Barića, do psihodrame cirkularne strukture Ivana Ramljaka i Marka Škobalja) što je kvaliteta koja svakako veseli. Kino 23 ponovno je uokvirilo sam festival, koji je prvog dana u kontekstu ovog programa otvoren posljednjim filmom Carlosa Reygadasa Poslije tame svjetlo, poluatobiografskoj psihodrami o ljubavi i međuljudskim odnosima kroz vizuru muškarca, dok je Boja Nara Sergeja Paradžanova, s biografijom armenskog pjesnika Sayat-Nove u svom središtu, zaključila ovogodišnje izdanje 25 FPS-a.
Iako je nezahvalno uopćavati zajedničke karakteristike filmova prikazanih u festivalskom programu, čini mi se da se – s obzirom na izdvojene žanrovske dominante i pitanje umjetničkih preokupacija određenog vremena s početka teksta – s pravom možemo upitati dominiraju li dokumentarnost, narativnost i esejizam poljem alternativnog filma. Neka od najintrigantnijih ostvarenja prikazana na ovogodišnjem 25 FPS-u (između ostaloga i potpuno nepravedno nespomenuti film Sitna ptica jugoslavenskog redatelja Daneta Komljena, kojemu smo nakanili u jednom od idućih brojeva posvetiti nešto više prostora) upravo su na taj način umotala meditacije i promišljanja o vlastitom identitetu i odnosu s Drugima. Griješim li pritom u vlastitim pretpostavkama, to može značiti samo jedno – potpuni uspjeh alternativnog/eksperimentalnog filma u svojoj misiji uvlačenja gledatelja u (ponovno) začaravanje svijeta.