Uz predstavu Čudo u Šarganu Ljubomira Simovića, u režiji Ive Milošević, premijerno izvedenu na sceni Narodnog pozorišta u Užicu
Narodno pozorište Užice već nekoliko godina pravi predstave koje se u estetskom i izvedbenom smislu mogu svrstati u najbolja scenska ostvarenja u Srbiji. To je rezultat razložnog i analitičkog promišljanja repertoara uprave teatra (Zoran Stamatović i Nemanja Ranković), čija se poetika u prvom redu temelji na kritičkom nervu izvedbe i duboko polemičkom tonu spram društvenih i malograđanskih obrazaca ponašanja. Taj iskorak u razračunavanju s ‘’mirnom gomilom’’ i njihovim nevidljivim pravilima, užički teatar načinio je i u prošloj kazališnoj sezoni kada je na repertoar postavio vrlo uspješnu i angažiranu, izvedbeno prilično nekonvencionalnu i za ovdašnje prilike radikalno inovativnu, predstavu Buđenje proljeća, u režiji makedonskog redatelja Martina Kočovskog (vidjeti Zarez broj 330). Tim smjerom nesvakidašnjeg izvedbenog jezika i koncepta, transformativnom gestom društvene teatralizacije, jedno kazalište u provinciji, daleko od gungule prestoničkih medija i “kritičkih” hvalospjeva koji prikrivaju duboko repertoarno licemerje “uspješnih” beogradskih kazališta, ponajviše se približilo kritičkoj točki ‘’eksplozivne akcije’’ koja kroz scensko razotkrivanje društvenih anomalija gradi hrabar i jedinstven, autorski oštrouman i estetski nesvakidašnji, izbedbeni jezik kakav se rijetko viđa u ovdašnjim kazalištima.
Simbolička slika jednog zbora Najnoviji repertoarni potez užičkog teatra ponovno je postavljen u maniru dekonstruktivne logike u odnosu na jedan klasični tekst. Ovoga puta radi se o drami Čudo u Šarganu, poznatog srpskog književnika Ljubomira Simovića, koji odavno ima status klasičnog pisca i čija se dramska djela uzimaju kao izrazito “poželjni događaji’’ na repertoarnim listama. Kako je u posljednje vrijeme sve na repertoaru užičkog teatra posve jedinstveno i nesvakidašnje, dakle kreativno i društveno “duboko razarajuće’’, tako je i ova klasična dramska forma, koja se može tumačiti kao simbolička drama individualnog zbora, rađena u stilu razvijanja metateatarskog jezika, razorne dramaturške linije i performativne geste koja nadilazi narativni okvir drame i pronalazi zasebne diskurse transformacije simboličke radnje i prostorno vremenskog ograničenja. Drugim riječima, mlada redateljica Iva Milošević uspjela je “razoriti” Simovićev dramski tekst koristeći se performativnim ‘’šumom’’ u duboko usiljenim, razorenim individualnostima koje drama podastire pred čitatelja/gledatelja.
Dramski tekst Čudo u Šarganu, napisan 1974. godine, predstavlja Simovićevu najpoznatiju i vrlo izvođenu dramu čija se radnja odigrava šezdesetih na periferiji Beograda. Dramska struktura čita se kroz nekoliko iscrpnih individualnih priča, što se može uzeti i kao površinska skica drame, koje se zbrajaju na jednom mjestu – u prljavoj, maloj, zagušljivoj kavani na periferiji Beograda. Mjesto odigravanja radnje predstavlja uporište dramske priče jer se kroz površinsku skicu junaka, ‘’zarobljenih’’ u jednom mjestu promašenih sudbina, proizvodi suštinski sloj drame intertekstualnog diskursa i izvedbene potentnosti svakog lika. U tome smislu, drama sadrži primarni, narativni i metaforički tekst prostornosti, pomoću kojega ispisuje i emanira sekundarni, dramski najrelevantiji tekst unutarnjih slojevitosti likova. Ova struktura – od metaforičke prostornosti do unutarnje upisanosti – mogla bi se primijeniti na gotovo sve drame Ljubomira Simovića (s izuzetkom drame Boj na Kosovu) jer je u središtu njegova istraživanja ‘’običan’’ čovjek vezan za prostorno nametnuta pravila tradicije. Simovićevi likovi obilježeni su siromaštvom duha, jer kako piše Petar Marjanović, “Simović nepogrešivo zapaža njihove postupke i javno ponašanje: njegovi likovi, čim sjednu u vlak, odmah se izuju i stave hranu u krilo, pljuju na pod i podriguju, pričaju “sve” o sebi, svojima, prijateljima i susjedima, žale se na zdravlje, pokazuju upute za bolnicu, dijagnoze liječnika i rezove od raznih operacija, kritiziraju vlast (ali oprezno), a vrhunska “estetska” zadovoljstva su im novokomponovana glazba i nogometna utakmica”.
Likovi Ljubomira Simovića imaju svoje snove, ali su zakinuti za njihovu realizaciju. Oni su u vječnom raskoraku između želje i mogućnosti. ‘’U načelu, Simovićevi junaci bivaju poraženi u neprestanoj potrazi za nečim neuhvatljivim, nastavljajući `životariti` sanjajući’’, bilježi Zlatko Grušanović. Element iracionalnog, svojstven Simovićevom pismu, realiziran je kroz poetski jezik koji je privukao i redateljicu Ivu Milošević. Ona je izjavila: “Inspiraciju za rad pronašla sam u Simovićevoj poeziji. Pročitala sam sve njegove pjesme, a kako u komadu ima puno poezije i likovi često govore u stihu, zaintrigiralo me je pitanje – kako da se u predstavu prenese taj kvalitet, koji daje posebnu draž komadu, a da se izbjegne zamka koja može odvesti u sladunjav sentimentalizam i stvaranje licitarskog srca o našem mentalitetu?’’
Poetska drama promašenih ljudi Dok pljušti kiša najavljujući prilično hladan i mračan rasplet sudbina ljudi s margine koji svraćaju na periferiju Beograda, u kavanu Čudo u Šarganu, događa se poetska drama promašenih ljudi. Zatvoreni u svoje snove na različite načine pokušavaju učiniti najbolje za sebe, svatko na svoj način pokušava zacijeliti vlastite rane, zanemariti ih, sakriti. Ipak, kada one prokrvare, izađu na površinu i zasjene svojim crvenilom, kada se svi zapitaju mogu li one biti smrtonosne, je li njihovo skrivanje zapravo smrtna presuda odgođena na neko vrijeme, događa se drama razornog senzibiliteta čije se reference pronalaze u svakom vremenu i svakom društvu.
Na kartu poetskog u ovoj drami igrala je i redateljica Milošević, i to prilično uspješno. Njezina redateljska koncepcija jest čitanje Simovićeva teksta, ali je i više od toga. Iva Milošević nalazi rješenja za dubinsko, psihološko portretiranje likova, i to stavljajući akcent na poetsko u dramskom tekstu. Kada se takvo potenciranje onoga skrivenoga poveže s jakim, razrađenim redateljskim konceptom specifične poetike i izvrsnim glumačkim ansamblom nastaje emotivno i iskreno scensko “čitanje” – kakvo je nesumnjivo užičko Čudo u Šarganu. Redateljica Milošević scene postavlja promišljeno, u formi scenskog realizma, s prilično gustom strukturom dramskih karaktera, pritom ne zapadajući u karikiranje ili vizualizaciju dramske priče. Čudo u Šarganu Ive Milošević klasična je predstava koja ne daje puno više od teksta, ali i predstava koja od teksta uzima najznačajnije i najemotivnije momente i na taj način razbija njegove moguće jednoznačnosti.
Emotivne likove prikriva tamna maska hladnoće. Svatko od njih ima više maski, s jedne strane prilično su skloni atmosferi zagušljive krčme, dok se s druge strane bore za svoju stvar, za ono što smatraju ispravnim i časnim. Tu dvojbu između pitomoga i divljega u svakom od njih prilično dobro je nadomjestila vrlo znakovita scenografija Gorčina Stojanovića. U prevladavajuće mračnim tonovima, s nekoliko žarulja, kafanskim posuđem u ćoškovima, bez stolova i stolica tipičnih za kavanu, likovi se kreću po gotovo praznoj sceni prepunoj vode. Takvo scensko rješenje ukazuje na ljudsku otuđenost, providnost svake samoće i prividnu toplinu koju imamo dok ne pogledamo oko sebe i ne vidimo da je ispod nas sve veća voda čija nas bujica može potopiti svakog trenutka. Kostimi Maje Mirković djeluju uvjerljivo, maštovito i stilizirano što doprinosi vrlo vjernom predstavljanju atmosfere kavane na periferiji u koju navraćaju redoviti posjetitelji – kelnerice, prostitutke, političari, prosjaci, skitnice, bivši robijaši...
Glumačka izražajnost i slojevitost Glumački ansambl još jedan je značajan segment ove predstave koji doprinosi njezinoj uspješnosti. Užički ansambl dokazao je zavidnu razinu glumačkog umijeća. Divna Marić kao Ikonija donijela je lik silovite, iskrene i požrtvovne žene koja sve konce drži u svojim rukama. Dragana Vranjanac kao Gospava igrala je furiozno i izražajno i na taj način pokazala slojevitost lika – ova glumica na pravi je način istaknula svakodnevnu frustriranost i patnju jedne prostitutke koja se usudila živjeti “mimo pravila”, onako kako je unaprijed osuđena i izopćena. Posebno incentivan ton liku Vilotijevic dao je Hadži Nemanja Jovanović i to igranjem na granici groteske, dok uvjerljivo, s jako naglašenim patosom pritajenog pobunjenika nastupa Svetislav Jelisavčić u liku Prosjaka. Ipak, najbolje uloge u predstavi ostvaruju dvoje iznimno dragocjenih glumaca užičkog ansambla koji su s istim uspjehom obilježili i svoje prethodne nastupe. Bojana Zečević kao Cmilja nastupa oprezno, emotivno i evazivno. Njezin je lik najrazrađeniji u postavci predstave jer igranjem’’ dobre’’ i nesretne djevojke ona uspijeva napraviti emotivan lik prepun životnih dvojbi. Drugi glumac koji obilježava predstavu svojom izvedbom je mladi Branislav Ljubičić. U njegovu liku bivšeg robijaša uspješno je prikazana tragičnost i apsurdnost situacije u kojoj se nalazi. Ljubičić igra sugestivno, kao netko tko ekspletivno ističe ludost i beznadežnost situacije u kojoj se nalazi, kao bivši robijaš nespreman na život i kao netko koga, stjecajem okolnosti, ubrzo čeka iznenadna smrt. Pravi je raritet na ovdašnjim scenama da tako mlad glumac nastupa u sigurnom izdanju, jezični savršeno, dramski postojano i scenski dopadljivo.
Kôdovi današnjice Iako je Simovićev tekst u osnovi horizontalne strukture, pogodan za razgradnju individualnosti više nego za skidanje društvene maske s lica jedne sredine na periferiji, užička predstava, u viđenju autorskoga tima, pokazala je izrazitu aktualnost i ovdašnju problematičnost ljudi zarobljenih u svoje sredine izvan volje. Iva Milošević otkrila je prohodnost Simovićeva jezika te kroz kolažnu kompoziciju njegovih jezičnih slojeva napravila prilično čvrste spojeve dramske napetosti i referentnih kodova današnjice. Užičko Čudo u Šarganu predstava je jake redateljske poetike i čvrstog koncepta koji esencijalno promišlja suvremeno stanje opće obespravljenosti i bezvoljnosti. Izgrađena na poetskoj osnovi Simovićeva dramskog teksta o našim naravima predstava razotkriva unutarnje porive suvremenog čovjeka i njegovog života koji se, kako piše Krleža, otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom.