Uz Osmi mart
“Usred općih razgovora između kralja i naroda ženama ovog Carstva nije moguće da i dalje šute. Dok svi, od svećenika pa do prodavača soli, objavljuju svoje važne zahtjeve [...] naša bi šutnja bila kontradikcija, koju bi priroda i nova pokoljenja vječno našem spolu spočitavala.” (Edmée Charrier, Razvoj ženskog duha [1931.], u: “Zahtjevi žena u doba Velike Revolucije”, Ženski svijet, 5-6, srpanj-kolovoz 1939.)
Od jula do jula
Četrnaestog jula hiljadusedamstoosamdesetidevete bio je pseći užaren dan i toga je veselog i tmurnog i ljutog dana oborena prva i prava Bastilja. [...] Sa trga Bastilje polazi jutros povorka, ogroman talas zastava, pjesama, transparenata i povika obuhvata i nosi Trg Republike[.] Još pridolaze zaostali, još govore govornici, još se čuju potrebna imena hljeba i mira, [...], još vijore zastave ... a sunce se naslonilo na zadnji dimnjak Menilmontana (radnički kvart), pa se znoji i crveni od vreve i jare, od bučnih i radosnih pokreta koji šikljaju u vis kao para. Tko bi ih zadržao, tu, sad, ovako zgusnute u gomili, u redovima širokim kao armije i bulevari u smjeru od istoka do zapada, od juga do sjevera! Ali, eto, stjegonoše sad uvijaju svoje barjake, večernji vjetrić počinje da duva, jedra transparenata se nadimaju posljednji put pred očima svih boja i odlaze i nestaju, beskrajni pučki trabakuli zavijaju u pokrajne kanale ulica, meso se razređuje, nad terasama kavana pale se šareni lampioni, korijandoli idu od krova do krova, girlande mirišu na nebu, to su zmajevi, zvijezde i ozon[.] Jazz sinkopira kukaraču, tango, tarantelu, polku, kolo, rumbu i karmanjolu, a vino i jabukovača, pivo i mastika kvase i osvježavaju grla crvena iznutra, čaše se znoje od leda, lica od hladnih čaša[.] [P]lešu košulje od lana i fulara, haljine jeftine i šarene; nitko ne primjećuje konfekciju, ne vidi crte lica, ni jeftinu cijenu prazničkog odijela. Vide se pokreti, živi potskoci, opća boja zajapurene kože i nabubrelih usana, čuju se ponavljani uzvici, otvoreni zagrljaji, raspojasana i živa grmljavina veselja. Ulica se raduje i igra što se raduje. [...] Zna li baš svaki zašto je tu? Kad uveče legne midineta i studentica u svoj jeftini krevet, kad se regrut svuče u kasarni, kad Jacqot iz Bistroa podvuče ruku pod slamnati jastuk – on može zaspati samo ako podvuče ruku pod jastuk – da li će znati da je pjevao i igrala, pio i grlila, zato što su njegovi i njeni pradjedovi prije stopedeset godina isto tako toplog četrnaestog jula nasrnuli, nagrnuli, srušili i zapalili Bastilju[?] Možda nije znao i nije slutila, ali je usput putem, usput u igri načuo i čula, i zapamtio zauvijek. Ali jedno je sigurno: gomila ta raspojasana divno, razigrana, vriskava i vrela, žarko uskovitlana gomila, ne samo da će znati da brani osvojeni smisao svoga slavlja, taj krvavi potez pobjede koja je pučka, ako hoće da bude pobjeda, nego će čim dozriju prilike nužne i neminovne, znati da pretvori kadril u karn, i znati da iz rumbe pređe u juriš na novi bastion. (O. D., “14. juli na pariškim ulicama”, Ženski svijet, 5-6, srpanj-kolovoz 1939.)
Pomodarstvo i revolucija
O problemima društvenog položaja žena kod nas se rijetko i nerado govori. Većina te probleme poistovjećuje s raznim, manje više, pomodarskim feminističkim pokretima na Zapadu, ili suprotno od toga, sa željom da se žene, posebno žene radnice, poistovjete s radnicima u cjelini. [...] “8. mart međunarodni je dan žena i pripada Revoluciji. Nitko nema prava da načinom na koji ga proslavlja, taj dan pretvara u lakrdiju, da ga prisvaja za svoja malograđanska iživljavanja koja nemaju nikakvu vezu s revolucionarnim smislom tog datuma, niti da mu daju značenje koji 8. mart ne može dobiti. Svako degradiranje proslavljanja 8. marta kao dana rada žena, obezvrjeđivanje je tog doprinosa i u krajnjoj liniji obezvrjeđivanje kontinuiteta revolucije. Ove pojave ukazuju na idejnu deformaciju u pojedinim sredinama i njima treba da se pozabave prije svega komunisti u osnovnim organizacijama, sindikalne organizacije i organi upravljanja. To ne znači da taj dan ne treba obilježiti raznim oblicima drugarske pažnje i organiziranjem kolektivnih susreta. Međutim, kultura proslavljanja i sadržaj u duhu značenja tog datuma treba biti na umu organizatorima.” (Citat iz Otvorenog pisma u povodu 8. marta Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske.) (Nada Cazi, Društveni položaj žene: kako slaviti naše praznike – 8. mart – Međunarodni dan žena, Zagreb: Pregled, 1974., 5; 114-115)
Sa škafom morta
Veoma rijetko se čuje, a još manje se znade o životu i radnim uslovima građevinarskih radnica. U ljeti kada pripeče sunce, kada titra zrak od vrućine, građevinarska radnica sa škafom morta ili betona na glavi penje se po strmim skelama na 4. ili 5. sprat. Tko je samo jedanputa i prazan imao prilike popeti se na peti sprat, taj će znati što to znači cijeli dan sa škafom na glavi i pod žarkim tracima ljetnog sunca ići po sto puta na dan gore i dolje. Kad se k tome uzme i to da te radnice imadu najveću plaću od 3 Din na sat, pa prema tome te radnice obavljaju taj težak i naporan posao i gladne, tek onda se vidi užasno težak položaj [...] građevinarske radnice. No ni to nije sve [...], jer kada se na večer mrtva, umorna i gladna vrati sa građevine [...] tada je [...] čeka nova muka, novi posao i do pola noći. Ona i ako radi cijeli dan i gladna na građevini, kada dođe kući, mora da opere rublje, skuha jelo, očisti stan i uredi muža, uredi djecu i još stotinu drugih kućnih poslova[.] Kada znamo i to da na gradnji ta žena nađe najsuroviji postupak, natjeravanje, psovke i kletve ne samo poslodavaca i njegovih priganjača nego i nesvjesnih radnika, a naročito akordanata, koji ni malo ne zaostaju za poslodavcem, tada ne treba više potrošiti ni jedne riječi, da se dokaže [...] očajnost tog položaja. [...] Krajnje je vrijeme da se i mi trgnemo i organizujemo[.]
Građ. radnica (“Život žene – građevinske radnice”, Organizovani radnik, 49, 13. prosinca 1928.)
Adela Pavošević
Pri koncu 1918., i kroz cijelu 1919. god. drugarica Adela bila je nišan, najopasnija tačka, na koju su, kao pljusak, padale najotrovnije strijele buržoaske reakcije. 1919. god., u doba strogog režima, upadale su patrole političke po noći, u razna doba, kroz prozor u njen stan tražeći drugaricu Adelu i njezine saradnike. Ni filmska fantazija nije u stanju da zamisli takve scene[.] I redovito, svi ti posjeti svršavali su time, da su našu drugaricu Adelu neobučenu izvlačili iz kreveta i odvodili je u osječki policijski zatvor. [...] Marxistički vaspitana proleterka, dobar govornik, drugarica Adela je slata, kao delegat osječke organizacije na razne partijske konferencije i kongrese. [...] U vrijeme opšte potištenosti osječkog proletarijata, ona je morala da primi sve vidne funkcije na sebe. [...] Do tri sata u noći ostajala je [...] po zagušljivim osječkim gostionicama na raznim proleterskim sjednicama. [...] Sem časnih izuzetaka, malo je bilo onda svjesnih proletera. I sve te nesvjesne drugove trebalo je ubijediti u neophodnost borbe i što je onda bilo najteže nagovoriti ih da se prime funkcije u doba najžešćih progona radničke klase. U glavnom, gros toga posla obavljala je neumorno drugarica Adela . I taj teški posao bio je za nju još teži, jer ga je ona morala obavljati pod uslovima koji njenom zdravlju nisu konvenirali. [...] 1924. i 1925. godine bila je još uvijek aktivna. Ali već tih godina zapaža se na njenom tijelu umor i razorno dejstvo tuberkuloze. [Nj]enu požrtvovnost cijenili su i njeni politički protivnici[.] Čak i sama odvratna policija, kojoj je ona zadala mnogo posla, nazvala ju je radi njezinog rada osječka Rosa Luxemburg. [...] U stupnju otvorene tuberkuloze, kada je njezin sputum preparat pod mikroskopom, u svakom vidnom polju pokazivao 7-8 tuberkl bacila, krenula je drugarica Adela u lječilište Brestovac[.] Oba plućna krila bila su potpuno zaražena i njoj se više nije moglo pomoći. [...] Drugarica Adela bila je uzor proleterka. (“Adela Pavošević – povodom smrti”, Riječ radnika i seljaka, 24, 9. lipnja 1928.)
Usprkos policijskim progonima i zatvaranju koji su joj narušili zdravlje, Adela sve do svoje smrti radi[,] a njezinim angažiranjem formirana je 1923. g. partijska ćelija u Belišću, gdje je u drvnoindustrijskom kombinatu radilo tada nekoliko tisuća radnika. (Mira Kolar Dimitrijević, “Žene Hrvatske”, u: Dušanka Kovačević (ur.), Borbeni put žena Jugoslavije, Beograd: Sveznanje, 1972., 119)
Dženi Piratuša
1.
Gospodo, danas me vidite kako perem čaše,
Vidite ovaj dronjavi hotel i moje rite,
Vidite kako spremam krevete u kasne sate
I kako vam žurno zahvaljujem kad mi peni date,
A i ne znate s kim to govorite.
Al’ jedno veče čuće se vika u luci,
I pitaćete: Kakva se to vika čuje?
I videćete kako se osmehujem kraj svojih čaša,
I reći ćete: Što li se ova osmehuje?
A brod s osam jedara
I s pedeset topova
Pristaće uz kej.
2.
I reći ćete: De, peri te svoje čaše, dete, –
I jedan peni neko će da mi da.
Uzeću peni i krevet pripremiti
(Al’ niko u njemu neće spiti),
I još nećete znati ko sam ja.
A to veče čuće se tutanj u luci,
I pitaćete: Kakav se to tutanj čuje?
I videćete me gde stojim kraj prozora,
I reći ćete: Što li se ova zlurado osmehuje?
A brod s osam jedara
I s pedeset topova
Pripucaće na grad.
3.
Gospodo moja, tad će vam presesti smeh,
Jer srušiće se zidovi sivi,
I sa zemljom će biti sravnjen grad,
A samo jedan dronjavi hotel biće pošteđen tad,
Pa ćete pitati: Ko li to u njemu živi?
I te noći će se oko hotela čuti graja,
I svi će pitati: Što li poštediše hotel taj?
A ujutro ćete videti kako ja otud izlazim,
I svi će pitati: Je li ona tu stanovala?
A brod s osam jedara
I s pedeset topova
Izvesiće na jarbol steg.
4.
A u podne će ih se stotinu iskrcati na kopno
I senkom će ići nemo,
I iz svakih će vrata nekoga izvesti,
I sve ih okovati u lance i preda me dovesti
I upitati: Koga da ubijemo?
I tog podneva će u luci biti tišina
Kad budu pitali ko mora da umre.
A onda ćete me čuti kako kažem: Svi!
A kad glava padne, reći ću: Hop-la!
A brod s osam jedara
I s pedeset topova
Nestaće sa mnom tad.
(Bertolt Brecht, Opera za tri groša [1928.], u: Četiri komada, Beograd: Nolit, 1981., preveo Slobodan Glumac)