#440 na kioscima

14.10.2016.

Karla Crnčević  

Životinje iz našeg krzna

Pjesme sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Na vrhu jezika" za najbolju poeziju autora do 35 godina starosti.


  

*

 

samo sam otvorio usta i zagrizao zrak oko sebe 

samo to sam napravio.

umro je pod balkonom novoizgrađene vile

kad sam se vratio u grad

iznenada

nije bilo nikog nam kaže kako bismo se mogli izvući

i nije bilo drugog načina

osim prekriti kosu maramama finog tkanja

i pobjeći kroz usku vrelu ulicu prema izlazu

imao sam problema sa zubima

i intezivno razmišljao o dinamitu

tvornicama

i  igralištima

ostavljali su me da lunjam sam

i svjedočim

zlostavljanjima

teroru

krvavim nosevima razbijenim arkadama

grčio sam se i okretao na leđa za malo blagosti

i koje zrno hrane

dok ne dođu velike kiše

koje će potopiti

domove

i istjerati sve životinje

iz našeg krzna

 

*

 

valjda sam dobila što sam tražila

nesreću za nesrećom

aftu bol u trbuhu i povraćanje

nekad mi se čini da sam proživjela cijelu povijest

s oružjem oko pasa

ubilo me i pobijedila sam

onda sam dugo sanjala rat

skučene kauče radio tranzistore

nepodnošljivu buku

i ono najgore:

upozorenja koja ostaju u plućima

zarobljena

ponekad šapućem bajke kako bi nam bilo lakše 

disati nakon što legnemo

umornih stopala i obrva

nevidljivih od sunca

 

*

 

Kosu sam počešljala unatrag 

pokazalo se srce na čelu 

Skupljali smo kovanice u mišju kutiju 

I šmrkali more za zdravije sinuse 

Što sam ti mogla ponuditi tih dana osim laži 

Sapleli su nam se gradovi s rukama i tipkovnicama

uhvatili se u hladne leće jeftinih fotoaparata

koje si čistio crnim prstima

ostavljajući nepregledne mreže koordinata i otisaka

jagodica na oblačnom nebu zapada

Daljina nam se učinila čempresima

i nisi se mogao vratiti da nas spasiš

od zime koja je hrlila pod napuhane kapke i

bolesna ždrijela

Dok sam ju tješila na plastičnom krevetu činila sam to nezgrapno

stalno udarajući tamo gdje najviše boli 

Šaputala je molitve crnobijelom duhu i gledala u radio 

Kao da je opet rat Nečemu i služi 

to  što se ne znam odrediti.

 

*

 

Kada je ušla u autobus

Izgledala je kao sjajna nepregažena nepomućena voda Oči su joj bile takve

Svježe kao tek oprano staklo kabine kad izlazi proljetno sunce na otvorenoj pučini

Kao da gledaju prvi put Usnice su se zadizale taman koliko treba

dok se smijala 

Ona je prije bila  On  

je bio krivo uboden

Nije puštao krv ali je umro

Nakon što je devet dana visio na stablu kojem korjenje ne možeš

obuhvatit pogledom

Ono što je zapisano mora se ostvariti -

ovako ili onako

Na ulazu u grad nosili smo košare a u njima odlomljene ruke lutaka

Pune cvijeća

koje su ukrale bogatoj djeci kad su pobjegle od rata 

skupa s beskrajnom majčinom tugom

i suhim crnim grudima.

 

*

 

mladost mi se sažela u ožiljcima

u epruveti se ljuljalo more

skupila se sva mržnja podno očiju

dok me čučeći promatrao

žičana zvijezda u kutu sobe

pojela gostoprimstvo i utišala dane

prepolovio se krov na kući od mora i neba

od ukočene ribe koju skriva u šakama

svaki put kad plastične vreće odlete među

oblake – 

trudeći se uhvatiti sunce

i pretvoriti ga u sjenu smrdljivu

poput  školjke koju 

dijete predugo drži u ruci ispred

crkve

a kasnije se toga ni ne sjeća.

 

*

 

istjerali su nas na ulice

pripremili lomače

za nepoćudne

i lijene

možda se malo okrenulo

pali smo preko ograda i polomili ruke

bilo je krvi ali nitko nije paničario

tako je moralo biti 

tako je moralo biti

protezala se ta rečenica pravilno 

udarajući

od usta do usta 

kosti smo povezali bakrenim žicama

kako su nas naučili stariji

oni koji su stigli iz šuma

sa planina

oni koji su svoje najmilije nosili na vratovima

pred smrt

stopala su pucala kao staklena

listovi drhtali

želudac kiseo

jezik srebren

trajat će još neko vrijeme

šum

kao kad zaboraviš ugasiti televizor

 

*

 

vremenska prognoza kaže da donosiš

kišu

skupa s torbom razglednica i kosih tornjeva

sjećanja na mirisne trave

Hoću li te prepoznati sad kad su ti leđa još šira

i njima se šeću padovi, piva i

pelikani

dugih kljunova koji se gnijezde na Levantu

odugovlačenja i šutljivost

su mi uvijek bili jača strana

nemoj zamjeriti izgrebane dlanove i koljena

ljeto je a

sebe u

okrutnosti i obilju juga nikad 

nisam znala smiriti

 

***

 

Karla Crnčević (1989.) rođena je u Dubrovniku. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti, te stekla diplomu na prediplomskom studiju Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2012. godine radi pri stranim i domaćim produkcijama kao filmska radnica. Poeziju, prozu i kazališnu kritiku objavljivala u Zarezu, Re-u, Knjigomatu; povremeno surađuje s Trećim programom hrvatskog radija.

 

preuzmi
pdf