Uz Bitefovo gostovanje predstave Before Your Very Eyes skupine Gob Squad.
Beogradski internacionalni teatarski festival (Bitef) otvoren je predstavom Before Your Very Eyes u režiji njemačkog kazališnog kolektiva Gob Squad. Predstava je dio trilogije izvedbenog rada s djecom namijenjena odrasloj publici. Taj raskorak između izvedbenosti djece na sceni i negledljivosti predstave za uzrast ispod 18 godina bio bi tek usputna odrednica predstave da se sam proces pojavljivanja djece na sceni učinio izvedbeno opravdavajućim. Unatoč tomu, djeca su poslužila kao primamljiv mamac za publiku, a redateljski postupak služio se, u velikoj mjeri, banaliziranjem osjetljivih životnih pitanja koja je problematizirao.
Kako bih pokazao razinu uopćavanja kojoj pristupa kolektiv Gob Squad u ovoj predstavi, navest ću riječi jednog od redatelja i člana spomenutog kolektiva. “Komad je koncipiran da odgovori na pitanje: što danas život čini ispunjenim? Kako možemo živjeti bogat i pun život? Što je sreća? Što je određuje i koliko je besplatna?” Postaviti ovako širok spektar tematskih pitanja uz jednu predstavu znači unaprijed biti siguran da će odgovor na njih izostati. Drugim riječima, ako uopćavanje postane zaštitni znak jedne izvedbe, ako parole postanu obilježje čiji se glas gubi u praznini, ako se simbolička razina predstave zasniva na izlizanim parolama promašenih života, onda je jedino pribježište igrati na sigurno, na emociju, i to kroz pojavljivanje djece na sceni.
Staklena kutija kao mjesto radnje Predstava Before Your Very Eyes gledalište zaokuplja na još dva plana. Naime, dječja drama odigrava se u velikoj staklenoj kutiji unutar koje se, na početku predstave, djeca bezbrižno igraju. Oko njih je puno sitnih dekoracija, ogroman crveni tepih, stol i stolice, krevet i, naravno, televizor. S obje strana kutije nalaze se dva ogromna video platna na kojima se konstantno emitira slika – uvećana lica djece iz kutije i njihov bezbrižni, svakodnevni život izvan kutije. Scenografija je, dakle, sasvim prikladna uz dječju izvedbu, ali video koji zauzima veliki prostor scene, naprosto, postaje suviše manipulativan. Na njemu se, u par navrata, dok predstava na sceni zapada u prazan hod pojavljuju lica djece koja umiljato i posve bezbrižno pričaju svoju priču. To, naravno, ima emocionalni učinak na publiku, ali u dramaturškom smislu znači povezivanje fragmenata na silu, banalno i dosta manipulativno igranje fragmentima priče.
Gledano sa strane, predstava je dramaturški u velikom problemu jer se fragmentarne izjave djece “bacaju” na scenu bez većeg reda osim što je gledatelju jasno da se predstava odvija na tri plana, kroz slike djetinjstva, srednje dobi i starosti. Tako se djeca – navedimo da su izvođači u dobnom rasponu od 8 do 14 godina – prilagođavaju redateljskim postupcima. Snimljeni glas vodi izvedbu u željenom pravcu. Nakon bezbrižne igre na početku djeca su prisiljena odrasti, prelaze tinejdžersko doba bezbrižne indolentnosti, zrelo doba nostalgije i “mučne” starosti gdje se igra na kartu promašenih života. Taj posljednji, sentimentalni pasaž, o životu koji smo proživjeli suprotno našim očekivanjima, jest važan kao tema koja bi scenski mogla imati reprezentacijsku moć, ali u predstavi njemačkog kolektiva ona gubi bilo kakvu dekonstrukcijsku oštricu i prelazi u listanje uobičajenih parola.
Izbjegavanja Prijelaz iz djetinjstva, kao bezbrižne luke samokreacije, u zrelije doba gdje su jedine teme za raspravu obitelj, nogomet i priče o vinu (ta je situacija postavljena u iznimno duhovitoj sceni obiteljskog ogovaranja) svoj dramski potencijal uzima iz emocionalnog diskursa želje i moći. Nasuprot tomu, dok se u svijetu na tisuće obespravljenih radnika, aktivista i sindikalista bori za svoja prirodna prava koja su im uskraćena, u fazi odrastanja, zaposlenja i obiteljske sreće grupa Gob Squad ne spominje, niti u jednom segmentu, moguće pitanje obespravljenosti nekog od sudionika procesa izvedbe. Jer, složit ćete se, vrlo je lako moguće da je mali Gust, nakon djetinjstva i ženidbe, dvoje djece i obiteljskog života mogao završiti kao beskućnik koji ne može otplatiti ratu kredita jer je naprasno dobio otkaz. Dakle, socijalnog momenta u predstavi nema što u velikoj mjeri doprinosi njezinoj izvedbenoj maštovitosti, ali ne i suštinskoj angažiranosti .
Ne treba poricati dosta očaravajući i uigrani nastup djece koja su uspjela nadomjestiti prazninu dramatike svojim nevinim djelovanjem. Njihova izvedba u suštini je slobodna i neopterećena konvencijama, prilično razigrana i precizna. Kada je, pak, riječ o estetičkoj samorefleksiji (koja prema Hegelu vodi do estetičke samospoznaje), kolektiv Gob Squod ovom je predstavom igrao emotivno, bez želje prodrijeti u dublje slojeve potencijalne životne dramatike i suštinske samorefleksije. Stoga, spektakl je prevladao moguću dramsku oštricu angažiranosti.
Ako je predstava Before Your Very Eyes zakazala u reprezentacijskom smislu, onda je ipak ponudila i otvorila neka pitanja uz suvremene teorije izvedbe i pozornosti. U pitanju izvedbe pokazala je moguće dramatične potencijale rada s djecom i njihovom prikrivenom kreacijom, dok je, kada je riječ o pozornosti, razokrila mehanizme izostale samorefleksije. Dijagnozu je vrlo točno postavio teoretičar Ric Allsopp: “Mi susrećemo budućnost kroz svoje sudjelovanje u izvedbi, i to ne pitajući što je budućnost izvedbe, nego pitajući se kako možemo učinkovito sudjelovati u sadašnjosti – u točki presijecanja ili elizije, kolizije ili konfrontacije, onoga između – na načine koji dovode u pitanje ili se suprotstavljaju zatupljujućem učinku nametnutih formi i fiksiranosti, i to s pomoću onoga što je Marjorie Perloff nazvala ‘konstruktivnim umjesto konsekutivnog čitanja’. Djelo se događa u našem susretu s njime i otvara se prema onome što je izvan djela – njegovu učinku na kontekste, na društveni i pragmatični okoliš u kojemu egzistira.”