Znam kud odlazim...

U Padovu nisam efektivno došao svojom voljom, nego je to bila konstelacija prilika ili ono što zovemo sudbina. Ukazala se potreba za jednim hrvatskim svećenikom u prostorima Sjeverne Italije. To nije bila potreba od jučer, ali je postala akutna u momentu kada je stanoviti broj izbjeglica, njih tri do tri i pol tisuće stigao u Sjevernu Italiju da dobiju neku crkvenu asistenciju. Uz njih prostor Sjeverne Italije napučuje još, neprecizan podatak, recimo četiri do pet tisuća Hrvata od Ligurije pa sve do Trsta, koji nijesu na nikakav način do sada kroz sve ove godine bili zbrinuti ni od Crkve, ni od države, ni od Crkve u Hrvata, ni od države Hrvatske. Prema tome, ovaj rat je dao izvjesnu šansu da se u okviru one nužne asistencije ratnih žrtava, što je uvijek jedna izbjeglica, definitivno razriješi pitanje prisustva hrvatskog duha, hrvatske kulture i hrvatskih interesa u Sjevernoj Italiji. Ne samo vis a vis onih koji tamo borave i koji tamo jesu, bilo kao izbjeglice, bilo u nekom trajnijem obliku prisustva, nego i hrvatskih interesa vis a vis tog pučanstva koje je produžena ruka geopolitički i geostrateški Italije prema Hrvatskoj. Možda uz Austriju i Mađarsku, ne postoji Hrvatskoj ni kulturno, ni duhovno, ni fizički, ni ekonomski, ni politički bliža ili interesnija sfera od Sjeverne Italije.

Ako Hrvat svoju domovinu bude shvaćao onako kako je sad u nekoj praksi politike i akcije shvaća, bojim se da će mu ipak biti važniji Berlin od Kotora. Jer, nažalost, pojam domovine se silom prilika ili silom neprilika konstituirao, rekao bih pogrešno. Konstituirao se kao neka teritorijalna ili politička odrednica, a ne kao duhovni prostor.

Hrvatska nije mala po kvadraturi svojih kilometara. Vatikan je najmanja država na svijetu po kvadratnim metrima, ali nitko se neće usuditi da tu malenkost pripiše bilo čemu drugom osim kvadratima. A Hrvatska će postati mala zemlja ukoliko ostane svijest Hrvata u konceptu domovine, politička, a ne duhovna. Jer duhovni prostor, istočište duha, nikad se ne poklapa s političkim prostorom. Ima naroda koji imaju mnogo više teritorija nego što imaju domovine. Ima naroda koji imaju mnogo manje teritorija nego što imaju domovine. Ja mislim da sretan narod ima veću domovinu od teritorija, a nesretan narod ima veći teritorij od domovine. Da bi nešto bilo veliko mora da bude slobodno, a sloboda se može ostvariti na tri kvadratna metra, a može biti veća i od samog kozmosa, jer veličina slobode nije veličina kvadrature teritorija, nego veličina svijesti koja na jednom kvadratnom metru djeluje.

Ono što će Hrvatsku obraniti nije ono što ruši, nego ono što podiže. U ovom trenutku treba imati strpljenja i povjerenja. Njega u Vukovar neće vratiti tenkovi, nego povjerljivost u jedan duhovni i kulturni koncept koji je jači od tenka. Jer Vukovar tenkovi nisu podigli nego su ga srušili. Prema tome, ono što će njega vratiti u Vukovar neće biti ono što je Vukovar srušilo, nego ono što je Vukovar podiglo. Rat baš, s jedne strane onemogućujući, omogućava... Omogućava svecu da bude svetiji, kao što omogućava ratnom šakalu da bude kojot do kraja. Neslućene su forme koje nam rat i ratno stanje čine da prepoznamo u drugim ljudima. Odjedanput otkrivamo, zaprepašćujemo se, postiđujemo i gnušamo nad ljudima pored kojih smo prolazili bez slutnje o njihovim pravim rezervama. I tako što se desi da susjed s ugla, beznačajan, blijed da ti jedanput postane jedan obojeni čovjek – obojen bojom dobra i bojom zla. Ali uvijek neočekivan. I mi sami kao osobe, našavši se u procjepu između totalne robotizacije, u okviru jednog sistema iracionalnog plana, i potrebe da se osjetimo ljudima, i bježimo kroz domišljatost i kreativitet od takve robotizacije, otkrijemo, ponekad sa zaprepašćenjem neke svoje sposobnosti da budemo ili gnjusni ili veliki. U tom smislu rat je naša strašna šansa i naše divno i užasno ogledalo u kojem se rado ili pamtimo ili rado zaboravljamo. I zato: rat pruža jednu strašnu šansu našoj memoriji i naša memorija je mjera našeg ratovanja. Obično šakal zaboravlja. On u ratu i pokušava da zaradi novac koji će upotrijebiti da uguši svoje sjećanje, a svetac u ratu pokušava da potroši novac u kojem će zaraditi pravo na sjećanje. To vrijedi i za svih. Neki se troše da bi im ostala memorija. Troše svoj novac, svoju energiju, svoje vrijeme, svoje zdravlje i svoj život da bi im trošeći sebe što ostalo, a neki pokušavaju da ugrabe, da ugrabe mjesto u političkoj strukturi, u socijalnoj, da ugrabe pare, deku, konzervu ili cijeli kamion medicinske opreme da bi zaradili pare koje će spiskati poslije na to da sve to zaborave, tj. da zaborave svoju gnjusobu. Ja ih razumijem. Ja potpuno grabljivce u jednom ratu razumijem, jer gnjusnost je jako skupa. To je veliki luksuz biti gnjusan, jer da bi gnjusnost u nama koegzistirala, mi moramo na neki način da je pokrivamo. To je kao strašan smrad koji traži strašno skupi parfem da drugi ne bi osjećali. Jer smrad uvijek smrdi, ne samo onima oko nas, nego u prvom redu nama samima.

Ovaj rat se desio zato što je u hrvatskom narodu postojala potencijalna želja koja se u ratu aktualizirala. Da se ona nije aktualizirala, ovog rata ne bi bilo. Jer rat je uvijek sukob između dvije želje. Ako s jedne strane imaš želju, a s druge strane nemaš želju da se suprotstaviš toj želji u ime jedne druge želje, onda nema rata. Desilo se u historiji svijeta puno okupacija kad nitko nije ni praćku podigao na Golijata. Prema tome, iza iracionalnosti metode rata je uvijek racionalnost želje. U Hrvatima se formirala jedna racionalna želja. To je da se suoče sa svojom slobodom. Kako je sloboda jedna metafizička kategorija, dakle nadilazi strogo svođenje na racionalne kriterije, tako vjerujem da će ostati uvijek neobjašnjivo zašto su Hrvati baš sada htjeli da ginu za slobodnu Hrvatsku. Ili bolje rečeno, zašto su 900 godina praktično ginuli za nešto drugo, a nisu za to. Konačno, nije bitno. Njihovo je pravo bilo da je hoće i da je ostvare. Ali ima jedan drugi dio priče koji je teži i ozbiljniji. A to je, kad si htio pa si dobio, to ostvario, da onda iza toga treba da odgovaraš za to što si htio. Prema tome, sloboda je jedna činjenica pred kojom si odgovoran, u ime koje si odgovoran, za koju si odgovoran i s kojom drugima odgovaraš. Sloboda spada sigurno i neporecivo u najvisočije ciljeve kolektiviteta. Ne pojedinca, nego kolektiviteta.

Mislim da je jedno solidno ropstvo, kako god će ovo možda zvučati užasno, bolje nego jedna loša sloboda. Jer ne zaboravimo jednu stvar, da cijeli početak povijesne priče je početak jedne priče o slobodi. Da su dva bića imala podjednaku slobodu, pa je jedan postao Lucifer, a jedan ostao Gabrijel! Ili Mihael. Dakle, da je na početku priča o slobodi zapravo sukob između bića i slobode. Povijest je počela s Božjim darom biću da može za i protiv, ali ukoliko će biti za slobodu mora da se za kvalitetniju slobodu povinuje određenim pravilima koja su iznad slobode same, da bi sloboda bila rajski dar. Jer, i Mihael i Gabrijel i Lucifer su slobodni, samo što upotrebljavaju svoje slobode na različiti način. Pri tome, cijena Luciferove slobode je drugačija od cijene Mihaelove slobode. Lucifer se opredjeljuje da gori... da gori u svojoj slobodi. I to je pakao! A anđeli ostali se opredjeljuju da svijetle za Božju slobodu. I to je raj. Jedni su upravili... Lucifer je upravio dar slobode sav k sebi i u svom egocentrizmu slobodnjaka izgara. Anđeli su se opredijelili da budu nosioci kroz sebe dara drugima i ne izgaraju, nego rastu.

Ovaj rat ne smije da završi sa žarom ispod pepela. A svaki milimetar hrvatskih, međunarodno danas priznatih granica – i zaista, ja kažem avnojevske granice Hrvatske su u najmanju ruku hrvatske granice koje su sigurno hrvatske granice – u tom smislu su dostatne. Prema tome, povratiti okupirano je pitanje milimetra. To je zapravo, to će biti krucijalno pitanje hrvatske slobode. Hrvatska sloboda ne može da se plaća cijenom digniteta Hrvatske. Nisam rekao Hrvata, jer i danas postoji nešto što me strašno smeta, stravično opasno, da se problem Hrvatske i problem Hrvata izjednačavaju. A Hrvati postoje izvan Hrvatske, a Hrvatska nije napučena samo Hrvatima. Ona i ne bi bila Hrvatska kad bi bila napučena samo Hrvatima. Ona bi onda bila, možda, Auschwitz, Dachau, Mathausen... I u getima je... Ona bi bila manja od strašnih geta jevrejskih 17. i 18. stoljeća.

Mislim da je hitni povratak prva nužnost. I mislim svaki povratnik mora hitno da se vrati da bi mogao da bira sebe kao dio Hrvatske. I da će jedino izbori koji se budu ostvarili iz svoga doma biti izbori domovine u cjelini i da svatko tko bira izvan svoga doma dokida se svojim glasom, autentičnošću za domovinu. Prema tome, uvjet hitnog omogućavanja svakom građaninu da iz svog doma izrekne svoje viđenje, svoju artikulaciju političku domovine je conditio sine qua non da bi hrvatski izbori zaista bili jedno biranje budućnosti. Hrvatska će biti privlačna za svoj raseljeni narod u onoj mjeri ukoliko bude privlačna za narod koji nije raseljen. Ukoliko Hrvatska ostvari projekt svoje slobode na optimalan način, ona će ostvariti i sve ostale projekte, i kulturni, i gospodarski, ekološki... Tvrdim i tvrdit ću da je pojam domovine uvijek duhovni pojam. Ne ni teritorijalni, ni politički. On onoliko transcendira u jedan teritorij, u jednu politiku koliko transcendira sposobnost jednog teritorija, jedne politike da zarobe čovjeka. Emigracija ne bi bila moguća kad ne bi bila moguća sloboda. Emigracija nije bijeg od domovine, nego je jedan od oblika da se takne sloboda. Jer čak i kad domovina nije slobodna, sloboda postoji. A onda čovjek hoće i iskustvo slobode i iskustvo doma i iskustvo domovine. Jer naš dom nije samo onamo gdje nam je domovina. Naša domovina je i onamo gdje nam je sloboda. Pa onda, netko je pošao u Australiju da bi imao svoju Hrvatsku tamo. Netko je pritom izgubio Hrvatsku, a dobio Australiju. Netko je dobio i Australiju i spasio Hrvatsku. Svi oni, mislim, koji nisu – u tom činu traganja za nekom slobodom – stekli nešto i od one nove domovine, u kojoj su tu slobodu tražili ili eventualno našli, vjerujem da će se vraćati da je ponovo dotaknu u slobodnoj Hrvatskoj. Ali tko je tamo to dobio ne vidim razloga zašto bi se vraćao, kad on ništa nije izgubio da bi ovamo ponovo tražio. U njemu je Hrvatska veća za prostor domovine...

Ali budućnost nije ono što mi mislimo da će se desiti. Budućnost je upravo ono što mi ne znamo da će se desiti. Mogu govoriti o nadama koje taj stav prema nepredvidivome određuju. Ono što je predvidljivo nije budućnost u našem predviđanju, jer je već zaživjelo. Budućnost je ono što je nepredvidivo.

Zabilježila Grozdana Cvitan