Ne samo da novom zgradom Muzičke akademije nisu riješeni svi problemi zbog kojih je ona građena, nego su njenim stavljanjem u funkciju stvoreni i novi
Uz početak održavanja nastave u novoizgrađenoj zgradi Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu 12. siječnja 2015.
Konačno postoji dojam da si “na faksu” – ova fejsbučka objava jednog studenta Muzičke akademije nakon prve runde vježbanja u novoj zgradi na Trgu maršala Tita možda najbolje sumira osjećaje onih zbog kojih je ta zgrada i izgrađena. Generacije i generacije akademskih glazbenika svoje su visoko obrazovanje prošli lišeni “luksuza” studiranja u uvjetima dostojnima njihova studija. Naravno, nema te moderno opremljene zgrade koja će od lošeg studenta stvoriti dobrog muzičara, kao što ni vježbanje po garderobama i WC-ima Hrvatskog glazbenog zavoda nije dobre studente spriječilo da postanu vrhunskim glazbenicima. No ipak, ostaje činjenica da, već i na čisto psihološkoj razini, a onda naravno i praktičnoj, primjereniji uvjeti studiranja olakšavaju kvalitetnije formiranje budućih glazbenika.
Povijesni trenutak
U Hrvatskoj se voli govoriti o “povijesnim događajima” i “povijesnim danima”. A taj povijesni dan za Muzičku akademiju bio je 12. siječnja 2015. Je li, međutim, bilo svečanog otvorenja? Nije. Jesu li novine bile pune ushićenih izvještaja na naslovnicama o tom “povijesnom trenutku”? Nisu. Zašto? Zato što Muzička akademija nudi razne studijske programe, ali udaranje u talambase na njoj se i dalje ne studira. Uostalom, pompa je već preuranjeno odrađena onda kad je to politici odgovaralo. Naime, još je 30. rujna prošle godine nova zgrada “predstavljena”, uza svu medijsku halabuku kakva je trebala popratiti otvaranje, a ne razgled još nedovršene i u tom trenutku neuseljene i neuseljive zgrade. “Povijesnom” ironijom, akteri “predstavljanja” vjerojatno se 12. siječnja ionako ne bi pojavili na Trgu Maršala Tita: rektoru Aleksi Bjelišu istekao je mandat taman dan nakon “predstavljanja”; gradonačelnik Milan Bandić ne pojavljuje se više u javnosti, nakon što je nedugo nakon “predstavljanja” priveden i optužen; predsjednik Ivo Josipović izgubio je izbore upravo u noći uoči prvoga radnog dana u novoj zgradi Akademije.
Naravno, ostaju i dalje studenti. Ali oni ne pune novinske stupce, a pogotovo se ne pojavljuju na naslovnicama. Bez političkih i parapolitičkih aktera, za studente nije bilo ni svirke, ni pjesme, ni plesa, ni predstave, ni “otvorenog trga” (naravno, neimenovanog, kao da se zaboravlja čije ime taj trg još uvijek nosi). Čak ni vrpce koju bi prerezali – jer rezali su je samo kao živa kulisa za PR-ovski performans trojke Bjeliš-Bandić-Josipović.
Slavlje pomućena sjaja
Srećom, barem se u međuvremenu stišala i jednako kratkotrajna “polemička” buka o estetskim vrijednostima nove zgrade na Titovu trgu. Zgrada je sad tamo, nekima se sviđa, nekima ne, ali valjda se barem možemo složiti da se na trg više uklapa (ili manje ne uklapa) nego njezina prethodna, Ferimportova reinkarnacija. Uostalom, zgrada od 12. siječnja živi svojim životom na tom trgu. Autoru ovih redaka (nekadašnjem studentu Muzičke akademije) bilo je tako milo pri srcu kad mu je redakcijska kolegica povjerila kako joj je bilo lijepo prolaziti pored zgrade iz kojeg dopiru zvuci studentskoga glazbovanja.
S druge strane, ako je (opravdano) slavlje (neopravdano) preuranjeno odrađeno, sada je došao trenutak da se konačno progovori i o tome da slavlje nije nepomućena sjaja. Dalo se to naslutiti već i iz jednog od malobrojnih medijskih izvještaja o početku nastave na Akademiji – javljanja jednoga televizijskog novinara uživo iz zaglavljenoga novog lifta u novoj zgradi. Nije ovdje riječ samo o problemima koje Muzička akademija dijeli ako ne sa svima, onda svakako s većinom fakulteta u Hrvatskoj – nedovoljnoj državnoj financijskoj potpori, zastarjelim studijskim programima, nedovoljnoj protočnosti i pomlađivanju nastavničkoga kadra i slično. Jer, ne samo da novom zgradom nisu riješeni svi problemi zbog kojih je ona građena, nego su njenim stavljanjem u funkciju stvoreni i novi.
Tko će održavati zgradu?
Za početak, zgrada još nije do kraja opremljena – u funkciji još nije velika koncertna dvorana (zbog čega će Akademija još neko vrijeme koristiti dvoranu u Frankopanskoj ulici, koja je u međuvremenu već preadaptirana za potrebe Akademije dramske umjetnosti), a još će se dulje čekati na opremanja studija za elektroničku glazbu. Prostorni kapaciteti već ni u ovom trenutku nisu dostatni, pa će se tako veći dio nastave Odsjeka za muzikologije i dalje održavati u neadakvatnom, dugogodišnjem “privremenom” prostoru u Lučićevoj ulici, za koji Muzička akademija plaća najam Filozofskom fakultetu.
To se, naravno, znalo još u trenutku kad je “velikodušnom” inicijativom gradonačelnika Bandića Akademija dobila na korištenje (na rok od 99 godina) bivšu Ferimportovu zgradu. Ali, valjalo je biti pragmatičan po načelu “daj što daš”, a snovi o većem i prikladnijem prostoru, s potpuno novom zgradom u blizini Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pali su u vodu – lokacija je bila preatraktivna da bi je se gradonačelnik tek tako odrekao, iako ondje do dana današnjega nije izgrađeno ništa, a pogotovo ne, recimo, luksuzni hotelski, trgovački i/ili poslovni kompleks zbog kojega se Akademija morala zadovoljiti ponuđenim.
A i u tu novu zgradu – za koju, usput budi rečeno, studenti (liftovima usprkos!) imaju samo riječi hvale – Muzička se akademija uselila bez mogućnosti otvaranja ijednog novog radnog mjesta i bez ikakve dodatne financijske potpore. I ne, ovdje uopće ne govorimo o novim nastavnim radnim mjestima. Ovdje je riječ o svima onima koji bi trebali osigurati funkcioniranje i održavanje zgrade – portirima, domarima i čistačicama. O potrebi postojanja sredstava za redovito održavanje nove tehnološke opreme da i ne govorimo. A što se događa kad se moderno opremljen prostor ne održava redovito i sustavno znamo i iz primjera Koncerne dvorane Vatroslava Lisinskog – sjetimo se samo dugogodišnjeg prokišnjavanja u orgulje!
Sablasno prazan HGZ I,
za kraj, ne treba zaboraviti ni potencijalnu kolateralnu žrtvu nove zgrade – Hrvatski glazbeni zavod, u kojem je Muzička akademija sve dosad bila vječni podstanar. Nije tajna da su odnosi između Akademije i HGZ-a često bili sve samo ne skladni. Ali, ostaje činjenica da je Muzička akademija HGZ-u osiguravala i redovit izvor prihoda, ali i velik dio (i doslovnog i simboličkog) sadržaja. Zgrada Hrvatskoga glazbenog zavoda nakon iseljenja Muzičke akademije sada je sablasno prazna. Koncerti se održavaju dva-tri puta tjedno, nađe se tu i tamo pokoja tribina, a tu je i za javnost dostupna knjižnica. No, Hrvatski glazbeni zavod, kako jednom reče jedna profesorica Muzičke akademije, “ustanova devetnaestoga stoljeća – u svakom smislu” hitno treba pronaći novi sadržaj i identitet, ili će ta udruga građana vrlo brzo morati u stečaj.
Stoga, uza sve dobro što je nova zgrada na Trgu maršala Tita donijela Muzičkoj akademiji, možda ipak ne bi trebalo previše udarati u talambase. Ako je jedan od glazbenih simbola “predstavljanja” te zgrade bila uvertira Lisinskijevom Porinu, njeno stvarno otvaranje ne bi trebalo prebrzo obilježiti zborom Davorije nek zaore iz te opere – prije možda arijom Milostivan, Bože, budi.