Kako stereotipne izvedbe muškog identiteta pomažu i odmažu današnjim “slabim” muškarcima da se nose s teškim životnim problemima
Od prve scene ovog dokumentarnog filma znamo što nas očekuje: vidimo ženu koja objavljuje mužu da ga ostavlja nakon 16 godina braka. Muž neumjesno odgovara šalom: “Možemo li se još jednom seksati? Makar s kondomom?” Sljedećih sat i pol slijedi priča koja nam istovremeno ostavlja osmijeh na usnama, knedlu u grlu i neugodan osjećaj u želucu.
Dokumentarna tragikomedija napravljena u maniri direct cinema odudara od sličnih žanrovskih primjeraka samo bliskošću protagonista koju su redatelji i scenaristi Sabine Lubbe Bakker i Niels van Koeverden zasigurno ostvarili. Na taj način nastala je vjerna slika Marcela i Boba, dvojice šarmantnih, sredovječnih muškaraca bolno (ne)sposobnih za suočavanje sa životnim problemima.
Beta mužjaci Protagonisti filma podsjećaju na likove iz humorističnih serija kao što su The Office ili Curb Your Enthusiasm za koje je Brett Mills skovao naziv “comedy verite” (Mills, 2004.) jer kombiniraju elemente sitcoma i reality showova kako bi povezale (ili, bolje rečeno, sudarile) upravo bezbrižni svijet sitcoma i tešku realnost. Karikirani likovi poput Davida Brenta i Larryja Davida izazivaju smijeh, ali prevladavajući osjećaj ipak je nelagoda zbog njihove potpune neprilagođenosti društvu u kojem se nalaze. Likovi “comedy verite” serija često se pokušavaju ponašati kao patrijarhalni muškarci, premda za to nemaju ni društvene ni osobne predispozicije. Maska odlučnosti, snage, emocionalne hladnoće i podozrivosti prema ženama stoji u komičnom proturječju s očitom istinom: to su slabi i labilni muškarci koji su u poslovnoj, kućanskoj i emocionalnoj sferi potpuno ovisni o drugima, pogotovo ženama. I što je maska neuvjerljivija, a potreba za takvim ponašanjem manja, likovi se čvršće drže tog identiteta.
Marcel i Bob također su muškarci koji očito nemaju ni moć, ni ambicije, ni samopouzdanje, ni snagu volje. Unatoč tome, i dalje su čvrsto vezani uz društvene prakse kojima muškarci demonstriraju svoju moć i neranjivost. Tako Marcel na početku filma plače zbog toga što ga je žena ostavila, ali uporno uvjerava Boba i gledatelje da “ne plače” i da “nije slabić”. Srećom, film se tu ne zadržava na jednostavnoj kritici ovakvog ponašanja, nego pokušava prikazati pozitivne i negativne strane klasičnih muških rituala. Konkretno, izvedbe muškosti pomažu Marcelu i Bobu da se uopće suoče sa životnim teškoćama, one im čak otvaraju put prema drugačijim, “feminiziranim” načinima izražavanja, ali im i uzrokuju nove životne teškoće.
Od zubara do kafane Film počinje u trenutku kada 52-godišnji Marcel saznaje da ga žena ostavlja i da odlazi živjeti kod novog dečka zajedno s njihovo troje djece. U trenutku šoka, povjerava svom starom prijatelju Bobu da razmišlja o samoubojstvu. Iz tog razgovora vidimo način na koji se ova dvojica suočavaju s kriznom situacijom: rasprava o samoubojstvu toliko je neozbiljna i smiješna da nam nije jasno je li njihova infantilnost simptom nesposobnosti da se suoče s krizom ili, suprotno tome, jedini način da se nose s teškom životnom situacijom. Film nam daje povod za oba tumačenja.
Bob, Marcelov najbolji prijatelj i glavna potpora, stariji je muškarac koji se postavlja kao mudar i stabilan čovjek premda istovremeno odaje dojam da svoju veliku riznicu mudrosti nikad nije do kraja primijenio na vlastiti život. Njih dvojica prolaze kroz Marcelov proces žalovanja pomoću “muških” rituala: opijaju se, pričaju o efemernim stvarima, razmjenjuju opća mjesta (“Bez boli, nema ni sreće!”), idu u sječu, a naročito je ganutljiv trenutak u kojem zajedno odlaze kod zubara. Bob ne može potpuno otvoreno i iskreno pričati s Marcelom o životnim problemima, ne može mu direktno pomoći ni u čemu, ne može mu popraviti zub, ali može biti uz njega kao tiha potpora. Do kraja se mnogo puta uvjerimo da je Bobova tiha pouzdanost istovremeno iskren znak prijateljstva, ali i prepreka tome da uistinu pomogne svom prijatelju da se izdigne iz osobne krize.
Međutim, krivo je zaključiti da ovakvi rituali onemogućuju muškarcima da izražavaju svoje iskrene emocije. Upravo suprotno, čini se da baš oni potiču Marcela i Boba da se opuste i pokažu da se ispod tanke “macho” maske nalazi emocionalna ranjivost koju bismo stereotipno pripisali ženama. Vrlo rano u filmu jedan sporedni lik govori kako bi doslovno umro bez svoje žene. Bob čita pjesmu koju je napisao kao znak vječne ljubavi prema svojoj ženi (ne znamo je li mu žena umrla ili je u pitanju razvod). Marcel se pak potpuno razotkriva u sceni u kojoj šutke pije vino, jede sladoled i sluša pjesmu Listen to your heart benda Roxette – riječ je o prizoru na koji bi, vjerujem, i Bridget Jones ironično podigla obrvu.
U prvoj polovici filma ostajemo u uvjerenju da Marcel i Bob kroz autoironičnu izvedbu muškog identiteta uspijevaju na autentičan način iskreno reagirati na Marcelovu krizu, a pritom ne pasti u depresiju i preuveličavanje patosa. Ubrzo ipak vidimo da stvari nisu tako idealne.
Ćufte nakon smrti Nakon jednog tipičnog pijanstva, odjednom vidimo Marcela i Boba u klinici za rehabilitaciju. Marcel otkriva da su mu otac i brat preminuli od alkoholizma, a Bob tvrdi da se na putovanju u Afriku izliječio od ovisnosti o alkoholu i nikotinu (što zvuči apsurdno s obzirom da konstantno puši i pije viski). Dok u prvom dijelu filma pratimo kako se Marcel pomoću alkohola bori protiv krize, u drugom dijelu gledamo kako je problem alkoholizma postao daleko ozbiljniji od samog razvoda braka.
Dok je u bolnici na odvikavanju, Marcel razgovara s medicinskom sestrom i odjednom preuzima potpuno drugačiji diskurs. Posve otvoreno govori o svojim problemima i žali se na Boba: neozbiljan je, smije se svim problemima i ne vidi da su obojica bolesni. U jednu ruku, treba zadržati skepsu prema iskrenosti Marcelovih riječi: izvedba emocionalne otvorenosti u razgovoru sa ženom jednako je konvencionalna i (ne)iskrena kao mučaljivost i hvalisavost u razgovoru s muškarcem. S druge strane, dijelom pogađa poantu jer mu Bob kasnije bez previše krzmanja toči vino. “Kad nisam pio, bio sam drugi čovjek. Ono u bolnici nisam bio ja”, opravdava se Marcel. Sklonost alkoholu tako nije tek fizička bolest, nego bitan dio njegovog identiteta.
Kraj filma premješta fokus na Boba, ali pritom zrcali početak filma, stvarajući dojam da se vrtimo u krug. Saznajemo da Bob ima sina koji ga ne posjećuje. Bob ga naposljetku sam odlazi posjetiti, putuje u grad, ali kada dolazi do njegovog stana, zaključuje da nije doma i odlazi natrag. Bobova nesreća je ozbiljna i lako vidljiva, a uz njega je vjerni prijatelj Marcel koji ga, naravno, tješi tako što ga ispituje o potpuno sporednim stvarima. “Što ćeš jesti kad se vratiš doma?”, pita ga Marcel. “Prvo se idem ubiti jer ovakav život nema smisla. A onda ću si podgrijati ćufte koje imam u frižideru”, odgovara Bob. Infantilni humor, odlučno odbijanje ozbiljnog suočavanja sa životom i izigravanje frajerštine ostaju njihovi najjači aduti i najveći problemi.
Odrasla djeca Međunarodni žiri ZagrebDoxa dodijelio je posebnu pohvalu ovom filmu “za dojmljivu sposobnost uranjanja u živote likova, za neprekidne suptilne pomake od komedije do patosa, za vrijeme koje je bilo potrebno da se ovaj film snimi i podijeli s nama.” Uistinu se radi o dojmljivom filmu dvoje mladih autora. Ostaje nam žao što nismo mogli saznati nešto više o samom procesu “uranjanja u živote likova”: iz filma se stvara dojam da se Marcel i Bob cijelo vrijeme druže nasamo, a zapravo se radi o prijateljskom odnosu u kojem posredno sudjeluju i članovi filmske ekipe. Kakav je odnos autora filma i protagonista? I na koji je način sudjelovanje u dokumentarnom filmu pomoglo Marcelu i Bobu da otvore teške osobne teme? Šteta što ne znamo odgovore na ta pitanja, ali možemo ostati zadovoljni načinom na koji je film prenio “pomake od komedije do patosa”. Čini se da je to jedini mogući način pripovijedanja o smiješnim i duhovitim muškarcima koji su ostali bez fiksnog društvenog identiteta. Tako su, unatoč svojim godinama, suviše infantilni da bi se uklopili u društvo, a bez te infantilnosti ne bi se ni mogli suočiti sa svakodnevnim životom. Samoubojstvo tada ne bi bila tek šala između dva viskija, nego realna mogućnost.