In memoriam - Aktivistica u sjeni

Nije posve jasno zašto bi “mala povijest” trebala ustuknuti pred onom “velikom”. U slučaju Lovorke Kozole, aktivistički duh kao da je postojano spašavao Zarez salonske suhoparnosti   

U velike povijesti upisuju se imena ljudi koji su svoju – svjesnu ili nesvjesnu – povijesnu misiju obavljali više ili manje javno. Njihova uloga, doduše, možda i nije bila odmah razvidna njihovim suvremenicima, ali je ipak iza njih ostalo dovoljno materijalnih tragova na temelju kojih ih se moglo smjestiti u te velike povijesti. Ime Lovorke Kozole vjerojatno nikad neće dospjeti u neku takvu povijest – ona će sigurno ostati trajnim dijelom nekih naših malih privatnih i jednako malih profesionalnih povijesti, ali u velikoj povijesti mjesta za jednu samozatajnu urednicu i prevoditeljicu, ali i veliku kolegicu i, usuđujem se reći, prijateljicu – nema.

A naše su male povijesti krhke, nepouzdane i neminovno subjektivne. Po naravi svoje novinarske profesije, iza sebe već imam ispisane stranice i stranice raznih in memoriama, kojima sam, čak i kad je bila riječ o ljudima koji su mi ponešto i privatno značili, uvijek mogao pristupiti profesionalno, po ustaljenom obrascu: red biografske faktografije, red nabrajanja zasluga, red po(r)uke za one koji ostaju. O Lovorki ne mogu tako pisati, i to ne samo zato što nije bila osoba koju bih smatrao samo dijelom svoje profesionalne sfere, koju se, kad za to dođe trenutak, može staloženo zaključno opisati i arhivirati u neku više ili manje važnu ladicu povijesnog sjećanja.

Za početak, nedostaju mi čak i osnovni podaci – o Lovorkinoj biografiji prije našeg upoznavanja ne znam puno, iako smo, ne znajući jedno za drugo, išli u istu gimnaziju i studirali na istom fakultetu. Priznajem da se u ovom trenutku ne mogu sjetiti čak ni kada smo se i kako upoznali – bilo je to svakako u Zarezu, ali ne sjećam se čak ni je li to bilo još u Hebrangovoj, ili već u Vodnikovoj. Ali to i nije važno – u mom nesavršenom i nepouzdanom sjećanju ona je integralni dio cjelokupnog mog iskustva rada u Zarezu, iako me podsvijest upozorava da sam u našem dvotjedniku, zapravo, dulje od nje. (Naravno, mogao sam prije pisanja ovog teksta provjeriti točan datum Lovorkina dolaska u redakciju, ali činilo bi mi se to nepoštenim i prema Lovorki, i prema sâmom sebi, a, u krajnjoj liniji, i prema onima koji ovaj tekst čitaju.)

Pomnost

Velika povijest stvara se iz materijalnih, uglavnom pisanih tragova. Iz njih bi se o Lovorki i njenoj ulozi u Zarezu mogle izvući natuknice: tajnica, potom izvršna urednica; prevoditeljica brojnih eseja; urednica temata; autorica manjeg broja vijesti i još manjeg broja autorskih tekstova. I na tome bi velika povijest stala – sve su to, u krajnjoj liniji, nezanimljivi podaci, kojima se ne piše povijest.

Ono što, međutim, povijest ne (po)zna – niti je zanima – jest osoba koja koja je stajala iza te suhoparne faktografije. Doduše, iz te bi se faktografije, primjenom uobičajenih stereotipa, mogla iskonstruirati slika osobe koja se u redakciji brine da tekstovi dođu na vrijeme, a izvan redakcije samozatajno sjedi za svojim računalom, marljivo prevodeći sve što joj drugi urednici povjere u zadatak. Istina, ta slika nije netočna, ali je i sve samo ne potpuna, čak i ako se ograničimo na strogo profesionalnu sferu i odijelimo privatno od javnog, što je, vjerujem, većini nas u Zarezu gotovo nemoguće.

Jer Lovorka nije samo tjerala u red autore i urednike koji bi kasnili sa svojim tekstovima, nego bi se s nesavjesnim kolegom (priznajem, odgovaram opisu), nakon reda radi odrađene bukvice, prepustila čarima redakcijskog small talka, po mogućnosti uz limenku prethodno u kadi (!) ohlađena piva. Bilo je tu i (posve opravdana) gunđanja na račun tuđeg šlamperaja, ali na kraju je upravo Lovorka bila ta koja bi prva došla na korekture utorkom, koja bi, u izvanrednim (a, zapravo, redovitim) situacijama, krpala tuđe greške, pronalazeći fotografije koje se nadležni urednik nije sjetio dostaviti, preslagujući špigl u posljednji trenutak i ostajući na završnim korekturama kada bi se manje-više svi ostali članovi redakcije već odavno bili zaputili svaki na svoju stranu.

Lovorka jest marljivo prevodila sve što bi joj bilo dano na prevođenje (pa makar i u pet do dvanaest), ali to nikad nije bio mehanički posao. Kao i sve druge tekstove, i te je čitala veoma pozorno, formirajući, ali i eksplicirajući vlastiti sud o njima. Ne jednom je otvoreno priznala da joj neki tekst nije sjeo, iako se to iz njezina prijevoda nikad nije moglo iščitati. S druge strane, s rijetkim je entuzijazmom govorila o tekstovima koje je prevodila s guštom – ponajprije, ali ne i isključivo, onima Edwarda Saida i Stevena Shavira.

Trajnost entuzijazma

Ipak, u mom sjećanju Lovorka neće biti ni urednica ni prevoditeljica. Vjerojatno ću puno dulje i intenzivnije pratiti naše nevažne razgovore, u kojima smo dijelili svoje male životne radosti i nesreće. Pamtit ću i njenu svadbu koja je, tako tipično za nju, organizirana nekoliko dana nakon sâmog vjenčanja, u prijateljskom krugu uz roštilj u njoj toliko dragoj Jabuci. I, možda i najviše, pamtit ću njen aktivistički duh. Možda je to zato što smo velikim dijelom dijelili isti sustav vrijednosti, koji bi se površno moglo zvati ljevičarskim (ona se sigurno ne bi sramila ni te odrednice) – poštivanje ljudskih prava i prava na različitost bile su temeljne postavke njezina (a i mog) etičkog sustava. No, za razliku od mene, njen aktivistički entuzijazam nije splasnuo s godinama. To, doduše, nije bio aktivizam u tradicionalnom smislu javnog angažmana. Prije je riječ o svojevrsnom, ne manje važnom, samozatajnom aktivizmu iz sjene – bilo da je riječ o sudjelovanju u raznim aktivističkim prosvjedima, osobito onima s antifašističkim predznakom, ili o sustavnu zalaganju za Zarezovo praćenje upravo onih društvenih tema po kojima je Zarez bio prepoznatljiv.

I koliko god se moji redakcijski kolege vjerojatno neće složiti sa mnom, čini mi se da je upravo Lovorka Kozole bila jedan od posljednjih Mohikanaca onakva Zareza kakav je bio u svojim počecima – Zareza koji se neće sastojati od punjenja svakog broja određenom količinom aktualnih, ali i prečesto salonskih tekstova, nego časopisa koji je svjestan svoje društvene misije i odgovornosti u ovim, nažalost, previše rezigniranim vremenima. Nisam siguran da takav Zarez možemo stvarati bez Lovorke. Ali možemo barem pokušati. I prisjetiti je se uz svako u kadi ohlađeno pivo i glazbu Ede Maajke ili Stillnessa.