Tallulah je u gradu. Došla je zatražiti oprost od klana Bankhead koji nije dobro primio najavu njene rastave. Minnie mi to skriva, moje sestre također. Ma što one misle? Da više ne znam čitati novine? Pratila sam je preko filmskih revija. Rasipna kći snimila je malo filmova, u svakom slučaju ništa značajno i nikad je nisam gledala u kazalištu. Da, stanovali smo na Manhattanu u vrijeme kad je ona igrala na Broadwayu, ali nisam joj išla pljeskati; nisam uspjela, možda nije više bilo ulaznica, a možda nisam navaljivala. Vjerovati je da to nisam željela.
Bila sam ljubomorna, mislim da je rekao švicarski psihopatolog doktor Chaumont, ili Beaumont, ili Tartempion, jedno od onih brojnih istih lica što se prepleću u mom sjećanju, do te mjere da se međusobno brišu.
“Možda vas komad nije zanimao”, smirivao je doktor Kieffer, jedini u kojeg sam imala povjerenja u tih deset godina interniranja. Ona, Martha, blaga i smirujućeg glasa, i on, lijepi internist plavih očiju, dvojnik Irbya Jonesa.
U malom vrtu bungalova svježe očišćenom i izgrabljanom za njezin posjet miss Bankhead se meškolji u pletenom naslonjaču i nervira me. Govori tako glasno. Zaboravila sam taj promukli glas koji me je zabavljao kad smo bile klinke. Kaže mi da puši sto cigareta na dan, izuzetno je ponosna na taj pothvat. Traži džin u nedostatku burbona. Psuje kao kočijaš. Novine su s njom s onu stranu realnosti – zastrašene, čiste brbljarije. Širina sadržaja nadilazi njihove snage. Što početi s grešnicom koja preduhitri uvrede i javno izvikuje svoju pokvarenost? Kako se postaviti kad je grešnica omiljena kćerka predsjednika parlamenta, to će reći broja tri u zemlji?
“Film, dahling, ne možeš zamisliti kakva je to dosada? Hollywood? Strahovita zabluda. Tisuću puta mi je draža scena”, kaže mi ona. A ja mislim: Imaš pravo, Tallulah, jer te kamera uopće ne voli. Više te je puta unakazila nego uljepšala. Lažna Garbo, loša Dietrich.
“Ne prihvaća svjetlo”, govorio je Scott izrazom profesionalnog prigovora, kao da je to moja greška, kao da se radi o njegovu interesu. Otkako piše za Hollywood, ponavlja gluposti i klišeje koji taj okoliš njeguje još bolje od dolara i nasilnih smrti. Mama mi je podnijela izvještaj o ljubaznostima koje se prepričavaju u povlaštenim kućama Montgomerya: glumica je osjetila najgore poniženje u karijeri saznavši, nakon što je prešla iz New Yorka u LA na probna snimanja, da je nisu prihvatili za ulogu Scarlett u filmskoj adaptaciji Prohujalo s vihorom, najvećeg književnog uspjeha koji je upoznala Amerika. “Ta je uloga stvorena za mene”, izjavila je producentu prije nego što mu je rekla da je govnar (ili peder, ovisno o verziji i spolu novinara). “Ja sam kći Juga, a ne ta popišana Engleskinja što se prenemaže, sa svojim malim svinjskim nosom i kreštavim glasom, seksi koliko i seoska djeva!” I također prema kazivanju dobrih duša Alabame, napadnuti producent odgovorio je da je prešla godine i da joj ni jedan kamerman, čak i s mnogo šminke, želatine i filtera, ne bi mogao vratiti njenih dvadeset godina.
Nikad nisam shvatila do koje mjere smo ona i ja bile slične. Ne samo po našim teškim karakterima – nekad neukrotivima, danas dobrano načetima. Ta koščata dječačka lica. A kako ona ništa ne krije, svi znaju da miss Bankhead spava sa ženama isto tako uspješno kao i s muškarcima. U nemirnim Minnienim očima vidim kako se pojavljuje avet dalekih naklapanja: a ako dobre duše Montgomerya prošire ideju da smo ona i ja bile lezbijke? Što mislite da su mutile u petnaestoj, uvijek zajedno, u šorcu i bluzi poput dječaka, jureći povazdan šumama, močvarama i napuštenim sjenicima? Ah to! Vježbale su!
Gornji dio njezine prozirne haljine od crnog krepa ukrašen je nizom sitnih brušenih kamenčića, bez sumnje od crnog jantara, što joj ovijaju vrat poput crne dijamantne rijeke. (Minnie tog jutra: “Neozbiljna si, kćeri moja, nećeš valjda primiti prijateljicu u tim pokrpanim čarapama, u starim papučama za šetnju i toj bezobličnoj vreći koju nazivaš suknjom! Barem pozovi frizera.”) Promatram svoja mršava bedra u preširokoj suknji škotskog desena. Svoje suhe ruke, pocrvenjele od terpentina i deterdženata, jastučići prstiju žive su rane. Dvije ruke koje svrbi želja za aktivnošću i koju suzdržavam, mirno leže na mojim koljenima. Moje ružne čarape i usidjeličke cipele na žnirance. Briga me. Da ti je samo znati kako mi uopće nije stalo.
U radu mi je Peta avenija nemam vremena za čaj ni za mondenosti na Petoj postavit ću crveno drveće i zastave na automobilima Dan nezavisnosti možda stavit ću i posve bijeli slavoluk tako nešto nezgodno, deplasirano ti nisi tamo Tko je ta svjetlucava žena što se nadvija nada mnom mogla bih je naslikati ali kako prikazati njezin hrapav glas sto cigareta dnevno i dvije litre džina Dahling kao da dopire iz vode ne slika se glas ni miris ni parfem Ostavite me samu Zatvorit ću za vama.
Ali vedeta se zavali u škripavi naslonjač udarajući potpeticama.
“Outlandish!” pisale su o njoj novine, čak i one najozbiljnije, “outspoken! outrageous!” Tallulah prasne u promukli smijeh: “Sve u svemu, ja sam out! Samo ovaj novopridošli Hitchcock misli na mene, za još jedno sranje od filma, po riječima mog agenta. Znaš što? Uvijek sam promatrala kameru kao nešto neprijateljsko. Svojevrsni agresor koji te ogoli, a potom raskomada. Crno oko kao slijepo ogledalo u policijskoj postaji.”
Udahne večernji zrak drhtavih nosnica tražeći miris kojeg nije bilo, bez sumnje miris našeg djetinjstva koji naša uništena tijela nisu više znala otkriti. Mali komarac zalijepio joj se za kut usana. Nije ga osjetila, zbog ruža za usne, rekoh u sebi, tako debelog, agresivnog i ljepljivog. Kako je moguće tako bojiti lice, oči, usne, obraze? Iz sandala s potpeticom izvirivali su golemi palčevi lakirani ljubičasto, poput noktiju onog amazonskog majmuna u zoološkom vrtu Oaks Parka koji između dvije rešetke svog kaveza pruža svoju crnu ruku izbrazdanu nesrećom prema ravnodušnim posjetiocima. Ne prihvaćaju njegovu ruku. Često ga odlazim vidjeti. Komuniciramo. Ja govorim, on sluša napregnuto šireći svoje velike okrugle oči. Ponekad mi nadlanicom gladi obraz.
“Ne piješ?” zapita ulijevajući u čašu posljednji ostatak gina iz boce. Čudno, dok je nalijevala piće, namazane usne su joj se objesile s izrazom gađenja. Što joj se gadilo? Piće? Zlo koje si zadaje? Ili je to bila tek dosada? Dosada zbog našeg tako nezanimljivog razgovora? Dosada što je u Montgomeryu kao i drugdje? Dosada u svijetu bez kazališta?
“Bolje ne. Držim se sode. Hoćeš li da pođem do Minnie po još jednu?”
Osjećam na zatiljku pogled mame koja nas nadzire s kata svoje kuće.
“Više ne piješ, ne izlaziš, nemaš udvarača...”
“Još sam udana.”
“I ruglo čitavog kraja. Probudi se.”
“Scott se brine o meni. Teško radi da bi uzdržavao obitelj.”
“I onu svoje oksidirane flojse. Srela sam ih u kolima na Mulholland Driveu, neki dan. Tako je podbuo, užasno oronuo, nisam ga prepoznala. Moj agent Peterson upozorio me je na njega: ‘Gle, eno najljepšeg gubitnika među gubitnicima u Hollywoodu’. Svi njegovi scenariji završavaju u smeću. Uskoro će pasti na prosjački štap. Platinasta flojsa je vozila.”
“Nadam se prodati svoje slike. Zainteresirao se neki trgovac umjetninama iz Atlante. I neka galerija u New Yorku... možda. Nadam se da ću se izvući. Tko zna? Da ću nas izvući.”
“Znači da moja teta Marie govori istinu? Težiš svetosti?”
Smijale smo se besramno punim i razornim smijehom. Slamnati naslonjač škripao je kao da će se raspasti. Bilo je to kao nekad, ne tako davno, kad smo bile dvije najraspuštenije djevojke grofovije i nimalo religiozne. Naša dva smijeha zajedno posljednji put, istinski bič Božji.
“Mogu li ti odati tajnu? Otkako govorim o Bogu, smatraju me manje ludom. ‘Na dobrom je putu’, obećavaju mami. Stavili su ime Božje na moju kalvariju i kao da se dogodilo čudo: nikad nisu osjetili da je ozdravljenje tako blizu.” Tallulah me pogleda iznenađeno i pomalo dobrohotno: “Odavno sam to shvatila. Dovoljno je otići nedjeljom u župnu crkvu, povući se i promatrati sve te pognute glave što se njišu istim pokretom vage. Oduzmi im riječ Bog i svi su zreli za ludnicu. Trideset punih kamiona ravno u ludnicu. Religija je pitanje općeg zdravlja. Ne treba se s tim šaliti.”
Prije nego me napustila, ušla je u bungalov pod izlikom da mora osvježiti lice. Promatrala je platno na stalku tako dugo da mi je postalo gotovo neugodno – stavila sam samo tri ili četiri namaza crvenog i smeđeg, ništa što bi zaslužilo toliku pažnju.
“Ljutim se na sebe”, reče ona. “Morala sam se više potruditi.”
“Potruditi?”
“Da se udaš za mog rođaka. Doista te volio. I na kraju bi ga i ti zavoljela. Ne šalim se. Inteligentan je, razborit. Dopadljiv. Ako bude slijedio put koji mu je pokazao moj otac, ne zanemarujući ni jedan djelić, spavat će jednog dana u Bijeloj kući. Zamisli? Prva dama u zemlji!... Ti bi to odlično odradila.”
“Supruga sam najvećeg pisca ove zemlje.”
Ona će tada, odbacivši na šljunak puteljka opušak crven kao krv: “Bila si, draga moja. Bio je godinu ili dvije. Danas se njegovo ime ne spominje ni na špici filma. Nisi to znala? Ah! Žao mi je... baš sam pizda, dahling.” Na vrhu sandale kojom je zgnječila opušak proviri debeo ljubičast palac. Učini mi se da čujem cvrčanje. Miris zapaljena kopita. Buhning!
*
Kad sam ga optužila da spava s Lewisom, Scott me je odmah sa svoje strane optužio izjavivši da sam oduvijek bila lezbijka. Nije imao nikakva dokaza za to, a kako nitko od njega to nije ni tražio, dobro se uklopilo. Jednog dana rekao je Lewisu da sam spavala s Ljubov Egorovnom. Sa svojom sramnom homoseksualnom intuicijom Lewis je razabrao u Scottovoj jadikovki djelić istine: bila sam zaljubljena u Ljubov, zvala sam je potajno Love. Ali nikad nisam imala želju za seksualnim dodirom, nikada. Samo sam željela biti uz nju, u tragu njenih pokreta, u krugu njezina svjetla.
Mislim da Tallulah nije bila viši disident od mene na području seksualnosti, samo je dozvolila govorkanja: jer dok na papiru spava sa svim što se miče, živa je i ostaje meta bliceva. Tu naša sličnost prestaje: nisam glumica i moram štititi kćer.
Tog jutra probudila sam se veselog raspoloženja, Minnie me upitala jesam li prodala neku sliku ili slično, rekla sam joj: “Ne, mama, ali ću se ubuduće bolje braniti”. Nazvala sam Maxwella i zamolila da kontaktira Lewisove odvjetnike: sljedeći put kad me bude klevetao, makar i privatno, tužit ću ga. Nema pojma što udarena jadnica iz Alabame, sučeva kćerka i unuka senatora i guvernera, može prikupiti za svoju obranu. I svjedoke svoje moralnosti. Veliki prevarant mogao bi ostati gol kao prst. Odvjetnici se nisu prevarili: gospodin Lewis O’Connor dobio je naređenje svog izdavača da više ne izgovara moje ime. “Niti da ga više ikad napiše?” – “Još manje da ga napiše, draga gospođo.”
Otišla sam posjetiti Tallulah u obiteljskoj palači.
Potvrđeno joj je telegramom da će snimiti važan film s engleskim režiserom Alfredom Hitchcockom kojeg je upoznala u Londonu i koji stiže u Los Angeles: “Ne razumijem nimalo tog malog debeljka, kažu da je genij. Čudak je, znaš. Draži su mu glumci homoseksualci, kaže da u pogledu imaju nešto zanimljivo, dvosmislen sjaj koji se slaže s njegovim promišljanjem filma. Kad sam ga srela u svojem londonskom razdoblju, snimao je samo sa svojim glumcem-pjevačem, fetišem Ivorom Novellom, poznatim šašavcem. Ivor je na radiju imao pjesmu: We’ll gather lilacs. Čitava Engleska pjevala je tu pjesmu. Bilo je to tako... dekadentno i englesko. Doista, našem padu nema kraja.”
Minnie, moja majka, nikad nije voljela Bankheadove. Tallulah je dobra prilika za nju. “Ne brinem se za tu fličku. Može uvijek raditi što hoće, valjati se mrtva pijana po kanalima i psovati kao kočijaš: ostat će u očima uglednog društva jedna Bankhead. Ne vjeruj da je napustila posve svoj stalež: svake godine daje prilog u filantropske svrhe, i ako je vjerovati njezinoj teti, upravlja svojim bogatstvom kao mudra poslovna žena.”
Kažu da je prilikom njezina debitiranja na Broadwayu predsjednik Bankhead dao došapnuti nekoliko riječi producentu komada. Zbog njezina porijekla sve joj praštaju, podnose njezine seksualne budalaštine, alkoholizam, njezin dugi dobro isplaženi jezik – ah! vrckavi duhoviti odgovori gospođice Bankhead prava su poslastica mondenih večera. Tallulah ima bezobraznu dosjetljivost koja pali. Spada u one koji se izruguju pred čitavim skupom lajavih novinara, što su strah i trepet Hollywooda. Scott mi je pričao o večeri kod Joan Crawford, kad je otrovni novinar zapitao Tallulah: “Miss Bankhead, priča se da je novi ljubimac Cary Grant kurcolizac. Je li to istina?” Ona, otpuhnuvši mu ravno u lice dim svog čika: “Zamislite, ne znam. Meni nikad nije sisao kurac.”
Rečeni govnojed tada je napisao da Tallulah, nakon što je zavela Douglasa Fairbanksa Jr., muža miss Crawford, sada spava s miss Crawford.
Nisam toliko naivna pa da ne znam da je lakše praviti skandale kad ne ugrožavaš svoju društvenu poziciju. To što pišem o Tallulah vrijedi i za mene. Samo što sam ja izgubila i društveni položaj i sklonost skandalu.
Njezina slava na scenama Londona njezina je velika nostalgija: djevojčice, radnice čekale su je satima u mračnoj ulici, pod kišom: “Ne možeš zamisliti, oponašale su me, onako kako su znale, rezale su kosu kao ja, ravno s razdjeljkom sa strane. Stajale su tamo u stražnjem dvorištu kazališta i pjevale u zboru: ‘Tallulah aleluja’. Znaš, u početku te prolaze žmarci. A onda se navikneš.”
Da, miss Bankhead, poznajem to, doživjela sam to. Ali kao statist, dekorativni dodatak u sjeni genija.
S francuskoga prevela Ana Prpić