Ivana Perica  

Aletheia

Izgledao je. Izgledao je kao najinteligentniji. No sad se naizgled najinteligentniji student pokazao. Pokazao je svoj istinski lik, predvidljivo skrojen po špranci, izgrađen na otvorenom šavu, golemom gubitku prožvakanom u najnježnijoj dječačkoj dobi, ispljunutom na zjapeću ranu koja traži daljnju intenzivnu popunu, ranu čija se bol abreagira kao neutaživa volja za moć, kao volja za kontrolom, pritiskom, kao cinična mržnja prema masi, prema svakome tko se ne klanja njegovoj intenzivnoj veličini, mržnja prema kolegama s kojima odbija komunicirati u onim izgubljenim minutama prije seminara kad svi nešto uzalud čačkaju i ne znaju što bi sa sobom, koja se javlja kao napeta ljubav prema ekstremima, prema Goetheovu univerzalizmu s jedne, i Sacher-Masochovu erotizmu s druge strane, koja se javlja kao provokacija tuđe moći i kolegijalne sloge, kao potreba za ciničnom političkom provokacijom ljevice desnicom, marksističke kritike nagomilavanjem referenci na sistem Jüngera, Heideggera, Nea Raucha i Wagnera – imena koja u seminaru nabacuje s podsmijehom, možda samo radi disencije, ispitivanja predavačeve navodne demokratične otvorenosti prema oprečnom, radi intelektualnog nadmudrivanja i potkopavanja ustaljenog sustava vrijednosti svog sugovornika, onog suprotivog sebi.

Volja za moć Volja za moć naslućuje se već pri prvom njegovu nastupu, u plavoj kosi, snažnoj, gustoj i poludugoj, kroz koju monumentalno prolazi prstima kad nešto izlaže, obrazlaže, u gesti pri kojoj mu se napinju mišice i koja istovremeno podcrtava ležernost; izvire u nabildanim ramenima koja su kristalni grč, svaki tren spreman na sarkastični skok, upregnut zajedljivim intelektom, izveden usnama; izvire u visokom rastu i uzdignutoj bradi, u strogom pogledu koji treba poozbiljiti njegove riječi; izvire u rukopisu nabreklom od moći koji svaki test čini nečitljivim – tako da će se predavač namučiti dok ne pronikne u stilske gravure i kolorature, da će se pognuti nad njegovim testom, gotovo mu se pokloniti, znajući pritom da ovom studentu ne smije dati manje od najbolje ocjene, jer on ju je svojim zalaganjem i dominacijom, na koncu, zaslužio; štoviše, predavač će svoja znanja moći i unaprijediti jer će mu smjeli student po kraju seminara darovati Schumpeterov klasik Capitalism, Socialism and Democracy. A onda se od učitelja neznalice teatralno oprostiti riječima Da i ti dođeš na pravu stranu moći.

Predavač će, stalno u nastojanju da nadiđe svoje predrasude, sa zanimanjem i u tili čas pročitati darovanu knjigu, i zaintrigirat će ga psihološki profil studenta koji se na seminaru suptilno outao nekoliko puta, nekad i do te mjere da se razotkrio u svoj svojoj nezrelosti, spomenuvši nježnu dob u kojoj je Andrićeva Rajka Radaković izgubila oca, kao i on svog što je u toj dobi izgubio, studenta koji je postavljao potpitanja o Lacanovoj šupljini u identitetu, gubitku oko kojeg sva kasnija gradba ličnosti uzalud kruži u grčevima; predavača će zaintrigirati njegove naivne simpatije prema neoliberalizmu, i iznenađujuće bezuvjetno oduševljenje univerzalizmom europskim, do mjere da, bez dlake na jeziku i Hemmunga u prsima, brani kolonijalizam i imperijalizam kao povijesne vrhunce koji su zaostalima donijeli civilizaciju; ukratko, predavač će se zapitati kakvo je društveno okruženje moglo izroditi jednu takvu stiffness; upitat će se je li student lud ili genijalan, i otkud mu drskost da navodi popis literature za one koji su zaluđeni modom antikolonijalne kritike (a ta je zaluđenost svakako neosporna: akademsko jahanje u uvijek istom krugu karijerizma); popis literature za one koji su indoktrinirani zapadnjačkom humanističkom ideologijom i retorikom prava na sve i sva (tako da na kraju niti čuju glas subalternih, autentičan, spivakovski, niti ih to uistinu zanima), za one koji – zaglušeni nabujalom slobodom mišljenja – ne čuju ni glas najjednostavnije drugosti iz svoje vlastite zajednice (glas onih, npr., koji bi da se stvari mijenjaju, pa makar i radikalno); za one koji su od puste kritike Okcidenta navodno previdjeli cijeli niz imena i autora koji govore o svemu dobrom što su procesi “civilizacije drugog” – svima, i nama i njima – donijeli.

Marx u Weimaru Predavača će zavesti smjelost studenta koji već na prvom satu seminara otvoreno dovodi intelektualne mode u pitanje, studenta koji primjećuje “den aktuellen Trend, dass nun auf einmal alle wieder Marx in vollem Munde haben – wobei es sehr fraglich ist, dass ihn jemand überhaupt richtig gelesen hat”, koji nabacuje tu vrlo mudru poštapalicu, uhvaćenu vjerojatno na jednom od brojnih beskorisnih i besmislenih sveučilišnih predavanja na kojima se intelektukci rasipaju žargonskim floskulama koje bi trebale ocrtati njihovu kritičku nadmoć; koji o književnosti ne zna ama baš ništa, ali koji zato sve književne i političke etape Ernsta Jüngera ima u malom prstu, za kojeg reče (kao da je on taj koji može ocjenjivati) da je bio “viel zu intelligent für die Blut und Boden Ideologie”; koji i Heideggera obožava, ali o njemu zapravo nema pojma jer ga nije (kao ni oni drugi Marxa) pravo ni čitao; koji za Karla Rennera, međuratnog kancelara i poslijeratnog predsjednika, zbog kojeg je sva revolucionarna mladež Beča već godinama na nogama i upravo sad uspijeva preimenovati njegov trg u Sveučilišni trg, kaže da je – unatoč svemu – bio “hervorragender Mensch”; predavača će – unatoč svemu –  zaintrigirati razgovor s neistomišljenikom, koji ga je oduševio referencom na Gramscijevu tvrdnju da se s fašistom bar možeš posvaditi, a s nekim tko nema mišljenje – s “Meinungslosigkeit” – nije moguće ništa.

I zato je predavač studenta pozvao na pivo, zajedničko čitanje i veselu raspravu o Schumpeteru.

Na tu raspravu dolazi nadobudni predavač u mislima o studentu koji možda jest samoživi cinik, pun sebe, još nezreo, ali moguće kvalitetan, netko koga tankoćutnost primorava da gradi brane kojima bi zaklonio bol zbog traume i rupe, bol koja je sama ostala nakon što ga je moguće autoritarni otac napustio i prije nego mu se sin uspio suprotstaviti, ocu koji je sinu u nasljeđe ostavio krilaticu contra receptam opinionem; na tu raspravu dolazi nadobudni predavač i ubrzo, prebrzo uviđa kako se sav intelektualni sjaj sad, kad se ne priča o književnim i teorijskim tekstovima, svodi na prozirni i plošni, strogo disciplinirani, pred zrcalom uvježbani plavo-crno-smeđi žargon koji kaže da ljubi neoliberalizam, ali koji zapravo prezire svaku trunku liberalizma iz te grozne neo-kovanice – jer je i neoliberalizam ipak liberalizam, druga riječ za krajnji raspašoj, jer razara obitelj, a obitelj, tvrdi student, valja učvrstiti; zato što fali Druck, ljudi se ne žene, ne rađaju, previše se zabavljaju, preslobodni su; zato valja pojačati tradicionalni psihopresing na pojedinca; pa se zalaže za to da se društvo i ekonomija vrate svojim pramodelima iz 19. stoljeća, da se restaurira klasična figura poduzetnika, figura koja nije anonimni menadžer, bez imalo stvarnog interesa za firmu koja ga plaća, nego netko tko zarađuje iz stvarnih, privatnih interesa, koji se bori za sebe i svoju obitelj; pa se zalaže za kulturnu politiku koju bi definirao poduzetnik koji sam upravlja svojim novcem, i višak profita plemenito srednjoeuropski daje u kulturu, a ne da to radi neka tamo kakti crvena vlada, koja ubranim porezima upravlja tako da jednom uredno počešljanom desnom kreativcu navodno nikad ništa ne bi dala; pa mu je odbojno da se njegovim novcem uzdržava nezaposleni gay-par koji nije u stanju ni dijete proizvesti, dijete koje bi bilo koristan nacionalni proizvodni subjekt; niti želi da se od njegova poreza izdvajaju sredstva za Fäkalienkunst koju fabriciraju otpadnici poput Ulricha Seidla; predavač uslijed ovog vodopada “mora” i “treba” brzo uviđa da mulac pod miškom slavodobitno nosi Schumpetera, a da ga nije pošteno ni pročitao (i čemu onda ova rasprava i ovo pivo?), uviđa da mladac neoliberalizam pozdravlja samo zato što neoliberalizam ima moć koja ga rajca, moć jednog Philipa Morrisa, Raiffeisein Bank i inih, i zato što ga se priglupa masa neoliberalizma najednom boji, a on je valjda modernistički neustrašiv, da.

Žuta minuta Predavaču, koji se naslonio i prekrižio ruke na trbuhu, brzo su pale zastavice, uhvatile ga žuta minuta i mala snaga, obuzela ga debuleca, slabo mu je i želi pobjeći, dići se, da ne sluša to više, jer tone, loše mu je, nema tu pametna razgovora, nema se smisla svaditi, nije moguće ništa; no, on je i dalje predavač, i ne dopušta si da demonstrativno ustane i ode, još uvijek su u službenom odnosu, gdje jedan ocjenjuje, a drugi biva ocijenjen, gdje ne valja eksplodirati, gdje bi emocija, na koncu, značila poraz; pa se trudi još koji put klimnuti u znak slaganja, nužnog minimalnog konsenzusa radi, i gađenju usprkos; a nažalost će se uistinu složiti s nekim konstatacijama, podijelit će studentovo zgražanje nad sudbinom poznanice koja u pet godina staža već šesti put mijenja zemlju boravka, i koja je kao voditeljica ljudskih resursa u kratkom roku prošla Slovačku, Rusiju, Ukrajinu, Tursku, Bugarsku i Pakistan, koja se toliko poslovno naputovala da ju je Philip Morris iscrpio do njezina posljednjeg ljudskog resursa; dođe mu da klimne u znak odobravanja kritike apsurda što na ključnim pozicijama na fakultetu i u sudstvu sve vrvi ženama jer društvo je shvatilo da birokratska institucija “Beauftragte für Gleichbehandlungsfragen” samo izvitoperuje proslavljenu ideju “emancipacije žena”, i ne vodi računa o njihovim kvalifikacijama, jer bitno je da se statistika popravi, jer što će nam reći EU – da, odurna je ta politička korektnost, pomisli predavač, i svaka korektnost kad se okameni u birokratski aparat, ali se ipak gnuša pri pomisli da bi se s njim složio, jer čim spomene žene, student nabacuje podsmijeh koji ide koliko birokratskom aparatu toliko i ženi i emancipaciji; jer se boji što ovaj zamišlja pod mišljenjem kad izjavljuje da na fakultetu vlada zabrana mišljenja; jer student nastavlja s kritikom društva u kojem ljudi imaju premalo djece – s tim da je i predavaču već dozlogrdilo da se djeca mjere ekonomski i da svakodnevno u tramvaju sluša “bah, zwei Kinder, des is scho a Luxus”, no nikad ne bi rekao da ljude treba siliti da rađaju više, Druck ausüben nije njegova strategija za mijenjanje svijeta – i zato je izgubljen i povučen jer student vrši dodatni pritisak tim već naporno savršenim dominantnim nastupom, jer on njemu drži predavanje, umjesto on njemu (tko komu?), a predavač se usteže od toga da klasično pedagoški taj smjer obrne; i bude mu ga povrh svega žao jer uza sav trudbeni performans taj student kod njega sad već izaziva sažaljenje; no kad čuje da je neprežaljeni preminuli otac prije smrti prigrabio dovoljno vremena da mu otme Lenjinovu Državu i revoluciju koju je klinac u pubertetskom naletu adrenalina i testosterona odnekud izvukao i njome oduševljeno vitlao po zraku, sretan da je našao nešto za sebe, nešto crvene boje kao što je bila boja njegove poludjele dječačke energije, kad čuje da je otac pozvao prijatelja iz DDR-a kako bi sinu objasnio što komunizam zapravo znači, kad čuje da je sin poslušao oca i dan-danas sveudilj kao papagaj ponavlja rečenicu ne, komunizma nema niti će ga ikad više moći biti, sažaljenje ga mine; kad čuje da mu je otac pod učenom krinkom gore citirane latinske krilatice zabranio da 2000. g. ide na prosvjede protiv ultrakonzervativne crno-plave vlade – jer oni ne čine sve što masa čini samo da bi bili dijelom većine (i Krleža je slično rekao da svi vrlo dobro znamo kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti, sjetio se predavač, ali je i to prešutio), i kad čuje da to neodlaženje na prosvjed student smatra svojim političkim buđenjem – u dobi od 11 godina! – sažaljenje ga mine.

Tvrdoglavi mamlaz Mine ga svaka nada u popravak jer vidi da pred sobom ima tvrdoglavog mamlaza koji nije došao da razgovara, nego da porazi, da šokira, umišljenog modernista koji slijedi jedino svoju potrebu da doživi nešto hazardno, ili trijumf ili poraz; jer pred sobom vidi literarni lik koji je do te mjere pounutrio figuru autoritarnog oca da je prvo htio postati svećenik, zatim oficir, da bi na kraju postao doktorand bečkog sveučilišta; sad se taj bešćutni 24-godišnjak zgraža nad metiljavim karakterom poznanika koji mlati nemilu lovu u Trećem svijetu i koji se žali da više ne može gledati kako ljudi svakotjedno umiru jer ne postoje ni elementarne mjere zaštite na radu – stvari treba prihvatiti takvima kakve jesu, kaže student, svijet ne čeka; nasuprot predavaču njemu sjedi netko, dakle, koga smrt Kineza ne užasava, ali se grozi nad time što mu zemljaci, bliži, dalji, nemaju hrabrosti za brak; netko tko je na Sarrazinovoj strani Europe, tko se poziva na sociologa Norberta Bolza, koji pak legitimira desničarske istupe pod egidom slobode mišljenja i slobode govora, koji ima petlje rečenog Sarrazina braniti dok ga zaluđena masa vješa na galge, one iste pod kojima firu – firu, firula žvegli nezadovoljna mladež poluinteligenata koji čekaju svoju konzervativnu revoluciju – na čiji se spomen student polaskano osmjehuje; pred sobom vidi mladu osobu koja je do srži zakržljali realpolitičar i realpsihologičar, emocionalni paraplegičar ukočen od pete do glave – glave koja radi bez srca, radi u prazno, koja govori samo da bi je svi u kafiću čuli, glave koja postavlja pitanja samo podrugivanja radi, glave koja ide sama sobom kroza zid; koja ističe da voli operu samo zato da tu izjavu može ilustrirati pričom kako je potegnula sve do Leipziga da bi čula famoznu Wagnerovu Rienzi – Hitlerovo omiljeno djelo koje zbog zabrane nije izvođeno sve donedavno; koja tvrdi da se želi aktivirati i učiniti nešto (kao i ova glava predavača, tako da se opet slažu), ali koja to hoće tako što bi dijelila žito od kukolja; koja bi pušače stavila pod veliko stakleno zvono, kako kaže, da se tamo međusobno podave; glava pred kojom se predavač srami jer joj je dopustio previše prostora na seminaru, ne znajući kakav je zapravo taj student koji je nosi, i što misli iza kulisa; nad čijim se izjavama želudac grči a oči šire od nevjerice, kao što su se svima širile kad se na seminaru glasno zamislio nad Andrićevom Rajkom Radaković, koja je očevu samrtnu molbu da preuzme brigu o majci i obiteljskom novcu tako rigidno shvatila da je postala sušičava lihvarica, i zaključio da je ona, koja je na kraju skončala sama i zaboravljena, ipak bila mudra i oprezna gospodarica svojih financija i da joj se zbog pronicljivosti i oštrog nosa za financije čitatelj samo diviti može; i takve misli on klasificira pod misao za koju svijet još nije spreman, misao koju garant razvija u krilu neke opskurne bratovštine, jer ovakva samouvjerenost ne dolazi iz njega jedinog nego i iz svih onih koji za njim stoje; iz nekog Burschenschafta koji se od ovdašnjih kvazinacista i nacionalista razlikuje u tome što potonji svoja trkeljanja uglavnom mogu objesiti mačku o rep, nemajući ni stvarnu moć ni novac ni instituciju, jer su impotentni kepeci, nedovoljno jake volje da išta sustavno ubiju i dokrajče, kepeci koji se kolju odokativno, bez precizne industrije ubijanja, koje rakija ushićuje, a zakon ne stiže, ali koji su samo koljači i ništa više, koji nemaju ideje, nego tek kopije ideja ovakvih poput ovog doktoranda, smjelog, dobro umreženog i opasnog, ideje onih koji imaju tradicije, zaklade, Landsere i Burschenschaftenballove, na kojima se skuplja plava krv cijele Europe, i plava krv odbjegla prije nekoliko desetljeća po dalekim Amerikama, koji drže multinacionalne koncerne, čija imena svijetle s krovova, BMW, i kuljaju iz podova i eskalatora, Thyssen Krupp, i dijele stipendije, Familie Quandt i ostale nakaze, koje nam čuče za leđima, padaju po nama i varaju nas i navikavaju nas polagano na slične misli za koje svijet još nije spreman; takav misaoni sklop pozitivno reagira na seminarsku konstataciju da teorija od 90-ih naovamo pokušava politički osnažiti subjekt jer ga je poststrukturalizam rasuo (ali ne tvoj subjekt, ne takav kakav si ti!, pomišlja predavač); ta njegova plavo-crno-smeđa tintara sva izgara za osnaživanjem; on je već napumpao mišice, spreman je za penjanje na tron; prije predavačeva seminara nije pravo ni znao što je postmoderna, a sad je već želi razapeti, kao i Heidegger na početku stoljeća (koji je također htio biti jezuitski svećenik), podržati političku reviziju moderne u smjeru autentične vjere i autentične zajednice; takav jedan pokvareno je odsjedio semestar u tuđem taboru, samo da bi neprijatelja upoznao iznutra, tako da sada može reći da je prozreo ‘ljevicu’, jer i sam je jedan semestar bio njezinim dijelom, kao što iz one Lenjinove knjižice od nekoć izvlači legitimitet da odbaci svaku lijevu misao, svaku ideju jednakosti i slobode, koju je još u najranijoj dobi nadišao; takav jedan glorificira uznemirujuću estetiku Nea Raucha, a Marinkovićevu novelu Samotni život tvoj odbacuje kao rastrzanu, besmislenu i bezvrijednu – a to zato jer nije u stanju u njoj prepoznati i njemu samom svojstven sadizam i mazohizam, i otkud on dolazi, jer si ne dopušta uvid u samog sebe, pa čak ni preko teksta, ma čak ni preko Andrića koji svojim jednostavnim narativom odgovara njegovu banalnom mišljenju; zato, zaključuje predavač, svaku njegovu riječ valja preduhitriti i isto tako cinično i ironično otkloniti s visine, kao što to Marinković čini, i to tako da to drugi vide, a da sam toga nije svjestan.

Melankolija ljevice Kako je neugodno naći se i na tren na istoj strani s njim – na strani kritike neoliberalnog sveučilišta, političke apatije i bezidejnosti konzumerističkog subjekta – i kako je užasavajuće vidjeti da njega u tome goni puno jači bijes i puno snažnija volja za moć od melankolije ljevice koja ne vjeruje u svjetsku revoluciju, koja hoće popravljati svijet malim koracima; kad je frustriranih, nezadovoljnih i nesvjesnih tako prekobrojno više da ih svojom komunalističkim optimizmom nikad neće moći obuhvatiti ako i sama ne uhvati hegemonijsko oružje u ruke – libertarna i radikalno emancipacijska pedagogija ‘68. tu više ne vrijedi, treba pristići prvi do poniženih i uvrijeđenih, onih kojima su ideali također umrli u nezreloj, proljetno probuđenoj 15. godini života, i slagati im o boljoj budućnosti uz svoje zastave; treba prvi pristići do onih koji nas zlurado podrivaju, potajice i s osmijehom, u uvjerenju da su jači i da će nas nadmudriti, do onih koji jedan semestar igraju prema tuđim pravilima kako bi protivnika iznutra pokušali kontaminirati svojim mrakom, do onih koji su se – što je najviše – pokazali nesposobnima da misle, do onih s kojima je verbalno općiti bolno, ravno žvakanju stakla, do onih s kojima – pace Gramsci – nije moguće razgovarati jer takvi nemaju mišljenje, do onih (ako zakasnimo) koje neće biti moguće razuvjeriti jer za njih neće postojati druge strane na koje bi se bar načas misaono premjestili, nikakvi petit récits, samo jedna istina, ta.