Izvanserijsko štivo koje počesto priziva usporedbu s ruskim kanonskim literarnim velikanima
Ljudmila Petruševska, Vrijeme noć, Naklada Ljevak, 2014. (Preveo Igor Buljan)
Ne može se reći da je djelo Ljudmile Petruševske, jedne od najeminentnijih suvremenih ruskih spisateljica, domaćoj publici nepoznato, no do sada je ona kod nas bila prisutna tek u stručnim časopisima. Vrijeme noć njezina je prva cjelovito prevedena knjiga te možda i najbolji primjer za upoznavanje s autoričinim inače stilski poprilično ujednačenim opusom.
Vrijeme noć otvara se uvodnom napomenom – kraćim dijalogom, tj. telefonskim razgovorom u kojemu kći izdavaču nudi autorski rukopis pronađen nakon smrti majke. Ono što slijedi zapis je pjesnikinje Ane Adrianovne, pun ljubavi i gorčine o intimnoj borbi s emocionalno disfunkcionalnom i financijski uništenom obitelji u mladoj postsovjetskoj Rusiji. Pronađena priča, ulančavanje pripovjednih okvira pri kojem vanjski okvir služi kako bi legitimirao priču kao nešto što se stvarno dogodilo, od samoga početka priprema nas na zanimljiv postmodernistički narativ. Tomu doprinosi i samo opiranje teksta jednostranim žanrovskim određenjima: on podjednako dobro funkcionira kao dulja pripovijetka ili kraći roman.
Obiteljski portret s prazninama Vrijeme noć priča je o otuđenoj obitelji, o ženi čiji se ukućani poput najgoreg krpelja lijepe na njezinu grbaču i zagorčavaju joj život, o odnosu majki i kćeri, o borbi s nesmiljeno siromašnom svakodnevicom. Sva ta nesreća postaje potom bilježenje stanja duše čije je glavno obilježje bol. Odabir pripovijedanja u prvome lice i posezanje za indirektnim unutarnjim monologom kako bi se naglasila subjektivna perspektiva izrečenoga i neposrednije prenijelo tijek misli stoga ne treba čuditi. Naracija kod Petruševske pobjeđuje akciju; radnja se rastače u brzom tempu neprekinutog pripovijedanja koje prati ono između događaja, ono o čemu se misli dok se čin odvija pred nama. Tako je već je od početka dano do znanja da će naglasak biti stavljen na unutarnji svijet, na dojam i doživljaj glavnoga lika pri čemu događaji koji potiču introspekciju bivaju stavljeni u pozadinu. Ana bez rukavica ponire u sebe i ne štedeći se ljušti svoj odnos s drugima. Ona je ranjena, osjeća se isključenom, zanemarenom i izigranom kada pjesmama za koje dobiva devet rubalja i povremenim prijevodima treba prehraniti majku s progresivnom mentalnom bolešću, unuka Timofeja, kći Aljonu, njezine ljubavnike i grubog sina Andreja koji je netom izašao iz zatvora.
Vrijeme noć prikazuje tri generacije majki i njihove konfliktne odnose s kćerima – tekstom vladaju žene. Težište, osovina oko koje se priča vrti jest odnos Ane i njezine kćeri Aljone. U Aninim očima Aljona je promiskuitetna, samoživa i neodgovorna osoba koja joj je ostavila svoga sina da skrbi o njemu kako joj ne bi poremetio raskalašen životni ritam. No razorni sentimenti prema vlastitoj kćeri možda ocrtavaju inače ne toliko opisivan odnos između same Ane i njezine majke Sime. Naime, između redaka čitamo da je i Ana bila ljubavnica te da je i njezin odnos s majkom bio opterećen. Iz brojnih analepsi i refleksija o prošlosti otkrivamo kako je Anin odnos s majkom također bio pun prijepora. Odnosi majki i kćeri u dvije generacije tako se zrcale i preslikavaju produbljujući sliku ionako kompleksne obiteljske situacije pri čemu su naglašeni destruktivni obrasci ponašanja u obitelji.
Andrej u većem dijelu teksta nije prisutan, a kada se pojavi unosi nemir i svakim svojim činom sve više razbija ono što je od obitelji ostalo. Andrej kao muški lik indikativan je za čitav tekst – muškarci imaju pozadinsku, ali bitnu i razornu ulogu. S obzirom da muškaraca nema, oni su praznina u priči, no takva oko koje se pletu i gomilaju tenzije. Odnosi među ukućanima u mnogočemu su zatrovani upravo zbog muškaraca; sve majke svojim kćerima zamjeraju izbor partnera. Jedina osoba prema kojoj Ana ima bezuvjetno nježne osjećaje je unuk Timofej, no i taj odnos ima svoju devijantnu stranu. Bakina ljubav gotovo je opsesivna i zapravo emocionalno opterećuje i guši dijete. Možda je odnos između njih dvoje ključ za razumijevanje tegobnog odnosa Ane i Aljone, pokazatelj u što se preobilje ljubavi može pretvoriti.
Histerični identiteti, histerička struktura Kad govori o sebi, Ana se smatra pjesnikinjom i tu činjenicu predstavlja kao temelj svoga identiteta. Međutim, na latentnoj razini, ono što ju obilježava jest oblikovanje sebe kao žrtve i čini se da iz tog samožrtvovanja Ana izvlači energiju, paradoksalni bolni užitak koji ju tjera da ide dalje premda je vječito nezadovoljna. Ideja žrtve, davanje sebe drugima, na koncu joj omogućuje da svoj život pretvori u herojski ep pun stamenog odricanja za boljitak drugih, a time i podcrta svoju spisateljsku ulogu.
Pitanje koje ostaje je možemo li osjećati empatiju za samoviktimiziranu Anu? Naglašenost njezine perspektive s jedne nas strane nuka na poistovjećivanje, no istovremeno smo svjesni jednostranosti njezina pogleda, s kojim se ne moramo složiti. Ne smijemo smetnuti s uma da su svi događaji i svi likovi predstavljeni kroz Anine oči i da nemaju svoj glas. Jedinoj kojoj je donekle dopušteno govoriti je Aljona koju upoznajemo i kroz njezine dnevničke zapise. No i te su bilješke tu da potvrde Aninu stranu jer Ana krišom čita dnevnik i otkriva Aljonin libertinski život. Anini sarkastični komentari potom još i snažnije sjedaju na svoje mjesto. Uostalom, zbog pretapanja glasova (konzekventno pripovijedanje u prvome licu znači da Ana govori u Aljonino ime) mi zapravo niti ne znamo do koje mjere Ana izmišlja Aljonu. Je li manično propitivanje života kćeri koji joj u jaram ostavlja tolike probleme svojevrsno okajanje vlastitih grijehova iz prošlosti, pokušaj ispravljanja svoga odnosa s majkom Simom? Nerijetko se čini da Ana upravo oblikuje Aljonu i to tako da što bolje nalikuje njoj samoj kako bi se odvajanjem od nje mogla riješiti i svojih tereta.
Stalna zapitanost i propitivanje svoje pozicije u životima drugih pri čemu se stalno izbjegava odgovor kako bi se moglo nastaviti kružiti oko sebe, otkriva nam Anu kao histerika što potvrđuje i ekscesna naracija uvijek provučena kroz Aninu svijest. Mjesto problema jest obitelj, no fokus je bez sumnje na Ani i njezinom “rudarenju” po sebi. Vjerojatno je i zbog toga samo pripovijedanje “ludo” – priča se odvija nelinearno i bez jasne kronologije slijedi Anine dojmove i sjećanja koji su poredani onako kako joj padaju napamet, a kako i sintaksa prati misli, rečenice su nerijetko krnje, eliptične i “nesređene”. Jasno je to uostalom i iz neuobičajene naslovne sintagme.
Prikaz prostora u priči dodatno naglašava unutarnje stanje glavne junakinje. Likovi se gotovo uvijek nalaze u skučenim i klaustrofobičnim interijerima, a kada se i nalaze izvan svog komunalnog stana, onda su ili u prijetećoj umobolnici ili stiješnjeni u gužvi metroa ili u majušnom taksiju, i sl. Spacijalna dimenzija također prati Aninu zatvorenost u sebe i u mikrokozmos obitelji.
Preklapanje formalnog i sadržajnog aspekta svjedoči o virtuoznosti pisanja Petruševske, no ponekad ipak otežava samo čitanje. Tekst nije podijeljen u poglavlja, a izostaju i uobičajeni vremenski markeri pa samo kontekst može donekle omogućiti snalaženje u vremenu priče čiji su konstituent nizane analepse i prolepse. Čitatelj se možda može osjetiti dezorijentiranim u vremenski tako neodređenom narativu, no destabilizacija vremena priče nipošto nije plod nepažnje pisca. Ona će tek primorati da ponovno pročitamo rečenice, da se vratimo natrag u tekstu, što daje priliku da ga se još snažnije doživi. Izglobljenošću priče iz vremena, činjenicom da kalendar u njoj ne igra nikakvu ulogu, ona sama dobiva dimenziju svevremenosti jer je izgledno da će se ono što je bilo i što sad jest ionako bezdano ponavljati. Kaotičnost teksta reflektira kaotičnost životne situacije u kojoj se nalaze likovi. Takav tip paralelizama zapravo je jedan od postupaka na kojima je tekst izgrađen. Gotovo da je svaki element u tekstu zrcaljen u nekom drugom: odnos između Ane i Aljone odraz je odnosa Ana i Sime, naglasak na Aninom unutarnjem doživljaju zbivanja reflektiran je u zatvorenosti prostora, smještenosti likova u interijer, kaotično stanje duha ocrtava se u labavo strukturiranom pripovijedanju...
Smijeh kroz suze Dojam koji Vrijeme noć ostavlja većinom je opor, no promišljenu strukturu i trpko stanje svijesti isprepleteno je suptilnom, plemenitom ironijom te “grezim” humorom koji služi i kao komentar situacije u društvu netom nakon raspada SSSR-a. Knjiga je protkana scenama poput one kada roditelji gladnu djecu vode u goste gdje na inscenirano fin način izušićare nešto skromne hrane da se maleni zasite. Komike u tim scenama ima, ali ona ne izaziva glasan smijeh.
Vrijeme noć knjiga je u kojoj nema suvišnih rečenica. Likovi su višeslojni i kompleksni, tekst je stilski maksimalno pročišćen, kondenziran i gust, strukturno izazovan. Sve nam to ukazuje da je ispred nas izvanserijsko štivo vrsne spisateljice, koje počesto priziva uspoređivanje s ruskim kanonskim literarnim velikanima. Ljudmila Petruševska već je dobila svoje mjesto u antologijama i pregledima suvremene ruske književnosti, a ovom će knjigom samo potvrditi svoj status nezaobilaznog autora.