Željko Ivanković (1954), pjesnik, pripovjedač i prevoditelj. Uređivao je časopise Lica, Život, Dalje, Herceg-Bosna, Stećak. Objavio je Priče o ljubavi i smrti, Dodirom i svijet poče, 700 dana opsade, Tko je upalio mrak, Ljubav u Berlinu... Živi i radi u Sarajevu.
Hodao je gradom mirno, dostojanstveno, uspravno, tek možda nešto žurnije nego prije rata. A rat je produljio i ubrzao korake svakoga od nas. On, međutim, Andrija, svoje korake kao da je upravljao nekim višnjim mirom. Doduše, mogao je to, gledano sa strane, da je tko imao vremena u vlastitom strahu i za gledanje drugoga, biti i hod čovjeka koga je rat iscrpio, otupio mu kretnje, učinio apatičnim, bezvoljnim da se bori za svoj život. Ili bolje - za ono malo što mu je još ostalo od onoga što se nekoć zvalo život. Za ono malo života kome je kao znak jedva ostao dostojanstven hod opasnosti unatoč.
Nije to bio hod samoubojice kakvih se moglo vidjeti po Sarajevu, hod koji bi izazivao svjetlucave cijevi s okolnih brda. Hod nekog koji bi provjeravao cijenu svoje glave i cijenu metka kod nekoga tko je tu moć taj tren posjedovao. Nije bio ni hod bivšeg kockara koji nije imao što više izgubiti. Jednostavno, bio je to hod čovjeka koji ne saginje kičmu, a i to sad više po inerciji iz vremena u kome je dostojanstvo takvog hoda značilo njegovanu svijest o vrijednosti vlastite, pa makar i marginalne, pojedinač nosti.
Čak i tamo gdje su drugi trčali, pretrčavali brisane prostore sarajevskih raskrižja, rijetkih trgova ili samo propusta između stambenih blokova koji bi najednom otkrili snop opasnosti, on bi tek ubrzao hod kao nekoć pred iznenadnom kišom do prve strehe ili taksija, do zaklona, i opet svojim koracima vraćao svečanost unutarnjeg mira. Na tren oskvrnutog mira u kome su melodija i ritam nakratko izgubili jedno drugo, razroko se mimoišli, izgubili onu nevidljivu nit koja spaja jasan pogled i njegovu sliku u svijesti.
Moglo ga se sresti, Andriju, u gradu, i onda kad je grad imao svečan izgled pustoši, kad je izgledao kao zaboravljena crkva u predgrađu, kad se malo tko odlučivao izići na ulicu, kad bi gradom iz koga su pobjegle i ptice, uz kojeg hramajućeg psa, hodali još jedino oni zakasnjeli ili umom pomakli što su tišinu između detonacija, tako elementarno blagu i od baruta mirisnu, popunjavali svojom svađom s Bogom, vlašću, onima na brdima i to glasom jednako kreštavim i jednako bolesno samozaljubljenim. I svaki put bi, i na svakom mjestu, njegova pojava muškarca u kasnim pedesetim godinama, uglednog odvjetnika i, od koju godinu unatrag, udovca, samca, izazivala pozornost onih koji su svoj strah hranili željom da iz ljudskih gesta odčitavaju i ćud čovjekovu i ćud rata, ili oboje u simbiozi koju je za čovjekova života rijetko vidjeti, a koja živi tek svoju literarnu privilegiju i daleka je i uzvišena kao svako nedoživljeno iskustvo.
A Andrija, i ako ikome pristaje njegovo ime, onda on svoje s razlogom nosi, rekosmo Andrija svoj stas kao da podešava s taktom onih što s okolnih uzvisina pođoše na vrapce topovima, jednako s taktom onih čije otkucaje srca modelira zebnja i između ta dva svijeta, ako uopće postoje odijeljeno, pronosi sebe, reklo bi se muški i odgovorno. Tako posebno između dva epska prostora, u sebi toliko plačna i kukavička, a za van patetično junačna. Ne, ne junači se on. On je samo takav i drukčiji ne zna biti. Reklo bi se da ima manjak osjećaja za strah. Ima možda ojačanu vertikalnu armaturu. Ima vjere, cinizma, što li - pogađa možebitni radoznaliji promatrač sa strane.
- Andrija, ne žuriš?
- A kud ću žuriti? Tko još na kavu žuri?
Svoj je strah, ako ga je imao za pokazivanje, iskazivao posjetima podrumskim kavanama, jednako kao i oni koji su ih naglo, kao gljive poslije kiše, posijali gradom. Podrumi koji po gradovima jedva da imaju svoj smisao, postajali su stjecište kavanskih ovisnika. No, pored njih, tu se stjecao, posigurno i kontinuirano, i novac. Bilo je to jedino mjesto gdje se i ono malo bezvrijednog domaćeg novca imalo na što potrošiti, gdje je taj novac imao svoju vrijednost. Na pijaci, na crnoj burzi, jedino novac nije išao. Sve drugo ima svoju vrijednost, sve. Čak i knjiga, a da o brašnu, šećeru, kavi i cigaretama i ne govorimo. Čak i skije imaju vrijednost, mada su se okolna brda za nepovrat udaljila od grada, i ljeto je.
Ne, ne može se reći da Andrija nije mislio i na smrt, svoju smrt, ali nikad mu ona nije bila tako susjedski, čak prijateljski bliska. Mislio je na nju kao na sigurnost u koju se možeš pouzdati, kao na nešto što te ne može izdati, iznevjeriti, ne doći. Kao na nekog tko je tu i kad ti bude najgore, najteže, naći će se pri ruci. Bila bi to drska, cinična spekulacija da Andrija već nije znao sve o onome što je već danas mogao nazvati svoj život. Ovo što je sad živio ili što još eventualno ima odživjeti, doživljavao je kao kaznu, dodatak koji, drži on, nije zaslužio, pa ipak je valjda, taj dodatak, antički nužan, prometejski imperativan. Dakle, ako se i to mora, kao recimo nezaslužena zatvorska kazna, onda će on i to, kao poravnanje neke više pravde, do koje njegovo pravo nikad nije uspjelo dobaciti. No, i tu je jedno izvjesno - ni tada, kao niti ikad ranije, ispod praga dostojanstva neće.
Nije takav njegov stav bio intelektualni stav prema životu, disciplinirano ispunjavana zadana mjera, nego tek i samo unutarnji imperativ, skoro pa poriv, genetski kodiran impuls, ili - ako netko hoće - iščašenost, davno i nepopravljivo krivo srasla kost u kosturu koji oblikuje mentalnu staturu. Tako realiziran ego. Pri svemu tome on nije mislio da čini ništa osobito, da čini herojski pothvat, čak ni onda kad je gledao uokolo kako se prestaje bivati čovjek, kako se od straha, gladi, kukavičluka starijeg od čovječanstva, ono što se zvalo najveće blago pretvara u otirač, puzavog crva.
Živi svoj život, realiziraj sebe na način od koga se pobjeć i ne može - bio je očigledni njegov stav, koji je on ojačao - i ne smije. Možda zbog toga on nije mogao, nije htio, a ponetko bi rekao - nije znao otići iz grada. Ovo posljednje uvijek je imalo u sebi mjeru sažaljenja, a baš to se uz Andrijino ime nije moglo vezati. Nije on ostao što nije imao kamo otići, niti što je grad volio, što izvan njega ne bi bio nitko i ništa ili bi bio netko drugi i drukčiji, nego zato što je postojanost svojih izbora držao dijelom svog bića, a nikad mu nije na um padalo te svoje odabire iznova provjeravati.
Sigurnost i postojanost osi oko koje se kretao i priskrbili su mu poštovanje ljudi. On, doduše, tom poštovanju nije pridavao velik značaj, ali ga jest doživljavao egzistencijalno, otprilike kao cvijet jutarnje sunce ili blagodatnu kišu, kao dnevnu potrebu hrane i vode od čega ne raste ego, ali bez čega sve postaje - ništa. Uostalom, poštovanje je možda nekoć nešto i značilo, ali sad kad se zvijer rata tako drsko narugala svemu za što se mislilo da ima vrijednost, i kad nam se naša ogledala tako u brk rugaju, poštovanje je, kao i mnogo drugoga postalo stidno mjesto koje treba pokriti i nevidljivo pronijeti svijetom.
- Andrija, ne žuriš?
- A, bih! Samo, ne znam da li žureći bježim od jedne ili idem drugoj granati u susret.
Istinsku svijest o vlastitoj nemoći oplemenjivao je blagošću smiješka koji mu se djetinji iskren otimao u susretu sa znancima. Nekako čaroban i magičan, taj bi smiješ ak na tren vezao ljude za sebe, pa bi i najuplašeniji usporio korak pored njega i odmah potom, kao dječak s osjećanjem krivnje, potrčao još brže, nadoknađujući valjda i ono propušteno.
Drugi su u tome vidjeli ili moć ili otvoreno ruganje, a nije baš bilo vrijeme ni za jedno ni za drugo, i nije ga, Andriju, bilo ugodno sresti, sresti opomenu koja je to i ne htijući bila. A on se, i pored svoje naizgled mirne nezainteresiranosti za promijenjeni ritam života oko sebe, volio, makar i nakratko, migom oka, usne ili blagog jedva zamjetnog naklona glavom, susresti, makar i s površnim znancem. Prepoznati neki od znanih oblika, onih koji su čuvali iluziju da je onaj jučerašnji život iznova moguć i da za njega šifre i ključevi još nisu pogubljeni. Nisu? A onda je jedno jutro Andrijina slika, među brojnim drugima koji su prethodni dan učinili svoj posljednji korak, osvanula u dnevnim novinama. Malo ih ju je moglo vidjeti, jer su se novine tiskale u maloj nakladi. Otada kao da je sve postalo drukčije. Kao da je i rat postao krvaviji, ratna zvijer postala nezajažljivija. Onima kojima je možda zbog Andrijina odlaska laknulo, zbog svega drugog postalo je mnogo teže, ali to već nije stvar ove priče. Zar ne?