Potrebi glazbenog “tržišta” Gotovac spremno i vješto odgovara onime što se od njega i očekuje – pristupačnim i efektnim minijaturama, koje slušatelju neće otvoriti nove glazbene svjetove, ali će mu pružiti glazbeni užitak
Uz koncerte Zbora Hrvatske radiotelevizije (Muzej Mimara, Zagreb, 24. studenog 2015.) i Cantus ansambla (Muzička akademija, Zagreb, 30. studenog 2015.)
Jakov Gotovac jedan je od onih skladatelja percepcija čijeg je djela (a s njome posljedično i recepcija) bila i ostala obilježena idejnim, pa i ideološkim “ključevima” koji sa sâmim tim djelo i nisu baš uvijek imali previše veze. Presudan “ključ” pritom je njegova pripadnost takozvanom “nacionalnom stilu” u hrvatskoj glazbi međuratnog razdoblja – što je tek skupni naziv za različite i raznolike manifestacije folklornim elementima obojenog (najčešće) modernizma, ali i ekspresionizma (kao u opusu Ivana Brkanovića), pa čak i neoklasicizma (u dijelu opusa Borisa Papandopula). Na tu se, već ionako labavu estetičku odrednicu, svaka sa svoje strane, nakalemljuju proturječne prosudbe skladatelja i njegova djela: jednima je Gotovac genijalan skladatelj, progonjen zbog svog “hrvatstva”; drugima, pak, gotovo poludiletant koji piše anakrono folklorističku (“seljačku”) glazbu. Pomnije iščitavanje, međutim, demantira oba ova ekstremna stajališta – Gotovčev skladateljski zanat sigurno nije diletantski (iako je u kompoziciji bio uglavnom samouk), što potvrđuju kako umiješno vladanje i vokalnim i instrumentalnim slogom, tako i uvijek uravnoteženo (pa makar i pomalo konzervativno) vladanje glazbenom formom; s druge strane, njegovo je “hrvatstvo” u smislu glazbenoga sadržaja upitno, jer Gotovac rijetko koristi foklorne citate, a foklorni prizvuk ostvaren je postupcima ustaljenima diljem Europe još u devetnaestom stoljeću, poput “folklornih” silaznih velikih sekundâ i “folklornog” prizvuka drvenih puhačkih glazbala.
(Pre)opširno i reprezentativno Povijesni odmak od više od trideset godina proteklih od skladateljeve smrti omogućava, međutim, nešto trezveniju (re)evaluaciju Gotovčeva opusa, koja neće biti opterećena ideološkim podjelama koje su, mimo njegove volje, postojale za njegova života. Priliku za to ponudio je, među ostalim, i koncert što ga je Zbor Hrvatske radiotelevizije pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena održao 24. studenog u zagrebačkome Muzeju Mimara, u povodu 120. obljetnice skladateljeva rođenja.
Na određeni način, upravo zborski opus (vrlo brojan!) možda i najbolje sumira Gotovčevo skladateljstvo u cjelini, pri čemu je izbor ponuđen ovom prilikom – iako malo preopširan – bio svakako reprezentativan. Kao bitan element, nipošto se ne smije zanemariti kontekst u kojem je većina izvedenih djela nastala. A taj kontekst je Hrvatska u međuratnom razdoblju, u kojoj su amaterski zborovi stalno tražili nova djela koja će biti prilagođena njihovim mogućnostima, a istodobno efektna, uz neizostavnu napomenu da je skladanje “u narodnom duhu” već u startu garantiralo uspjeh i kod izvođača i kod publike. Takvoj potrebi glazbenog “tržišta” Gotovac spremno i vješto odgovara upravo onime što se od njega i očekuje – pristupačnim i efektnim minijaturama, koje slušatelju neće otvoriti nikakve nove glazbene svjetove, ali će mu, pa makar i na jednoj “prizemnijoj” razini, pružiti glazbeni užitak.
Arhetipska snaga ritma U takvom kontekstu, ne treba čuditi što Gotovac često koristi relativno ograničen katalog istih ili sličnih skladateljsko-tehničkih postupaka, koji, okupljeni u istu koncertnu večer, mogu rezultirati slušateljskim zamorom, ali ionako je riječ o skladbama kojima uglavnom nije niti bila namjera da ih se izvodi u okviru autorskih večeri. Ukalupljenosti, dakle, ima, i to na pretek. No, ima i kvaliteta koje ne bi trebalo previdjeti. Primjerice, ako i zamara Gotovčeva strastvena ljubav prema silaznim malim sekundama, ne zamara njegov senzibilitet za arhetipsku snagu ritma, koja obilježava ne samo (s pravom) antologijsku skladbu Koleda, nego i niz nešto rjeđe izvođenih djela. Pomalo začudno, dok vlastitim melodijama skladanima “u narodnom duhu” pristupa prilično konvencionalno, u onim rijetkim slučajevima kad posiže za citatima, Gotovac i “dekontekstualizira”, izbjegavajući, pa čak i negirajući takozvane “latentne harmonije”. Neće on, doduše, u svojoj obradi napjeva Oj more duboko otići ni približno onoliko daleko kao Josip Štolcer Slavenski u Voda zvira, ali svijest o mogućnosti pristupa folkloru i izvan okvira standardnoga romantičarskog kolorita ipak postoji.
Povrh svega, tu je i Gotovčev istančan smisao za glazbeni humor (poglavito u također antologijskoj Jadovanki za teletom), kao i vješto balansiranje omjera “tradicijskih” i “umjetničkih” sastavnica. U tom smislu, Gotovčeva je glazba u dirigentu Robertu Homenu našla angažiranog i uvjerljivog tumača, a isto vrijedi i za članice i članove Zbora Hrvatske radiotelevizije (uključujući i nekolicinu vrsnih solista), koji su, usprkos svoj klasičnoj, akademskoj naobrazbi znali dočarati i zuvk pjevanja pučkih pjevača, kakvi su glazbovali u nekima od zborova za koje je Gotovac bio pisao svoje skladbe.
Cesarićeva imanentna glazbenost I dok je glazba Jakova Gotovca (svidjelo se to nekome ili ne) sada već dijelom baštine, pa i antologije hrvatskoga skladateljstva, djela izvedena na koncertu koji je Cantus ansambl održao 30. studenog u novoj (još uvijek ne i službeno otvorenoj!) koncertnoj dvorani Muzičke akademije za taj se i takav status tek trebaju izboriti – ako mu uopće i teže.
Nadovezujući se na u prethodnim sezonama već uspostavljenu tradiciju, ansambl je priredio još jedan koncert pod naslovom Solo-tutti, u kojem se članovi sastava predstavljaju kao solisti i sami biraju program. Uz po jedno djelo Elliotta Cartera i Samuela Barbera, ostatak su programa zauzele čak izvedbe triju djela suvremenih hrvatskih skladatelja, od kojih čak dvije praizvedbe (treće je praizvedeno ljetos u Osoru). Doduše, nisu sva tri djela nova – Mario’s Day Off Ivana Josipa Skendera datira još iz 2002., ali je djelo tek sada prvi put izvedeno. U dobrodošlom odmaku od imperativa smrtne ozbiljnosti, koji si (samo)nameće većina hrvatskih skladatelja proizašla izravno ili neizravno iz škole Stjepana Šuleka, Skender sklada duhovito djelo za trombon solo, koje je vrckavo već i u sâmom glazbenom sadržaju, a “scenski” elementi (trombonist Mario Šincek djelo je izveo odjeven u kućnu haljinu) tek su dodana, premda ne i nužna vrijednost. Ispod te naizgled ležerne površine stoji, međutim, temeljito promišljeno i strukturirano djelo, koje u svakom slučaju višestruko nadilazi okvire prvotne polazišne “dosjetke”.
Nasuprot Skenderovu djelu, Kleopatrin napitak Alfija Kabilja, usprkos skladateljevoj opasci o “djelu koje ima priču”, skladanom u “tzv. postmodernom stilu s primjesama orijentalnog melosa”, ne uspijeva se maknuti dalje od puke virtuozne (i uglavnom jednolične) “etide” za obou. Virtuoz (Branko Mihanović) svakako jest bio dorastao zadatku koji mu je zadao skladatelj. No, pitanje je koliko je njegov trud imao smisla, s obzirom na to da se čini da skladatelj nije bio posve dorastao zadatku koji je zadao sâmome sebi.
Program je, pak, zaključilo djelo najmlađeg autora na programu – Kad budem trava Antonija Babića. Neopterećen imperativom “suvremenosti”, Babić sklada djelo za bariton i komorni ansambl koje, iako čvrsto ukotvljeno u svom glazbenom vremenu, ne zazire od povremenih izleta u “romantičarski” zvuk, ondje gdje mu to (posve opravdano) odgovara kao primjerena reakcija na Cesarićev pjesnički predložak. Premda skladba povremeno ima problema s usklađivanjem dinamičkih odnosa između solista i ansambl, u cjelini je riječ o uspješnom djelu, obilježenom kako znalačkom instrumentacijom, tako i pronicljivim razumijevanjem imanentne glazbenosti uglazbljenih stihova. A, kad smo već ranije spomenuli Stjepana Šuleka, možda nije pretjerano zaključno napomenuti da se čini da je Babić glazbeno Cesarića shvatio možda i bolje nego Šulek u svojoj antologijskoj Pjesmi mrtvog pjesnika. Babićeva kompozicija, doduše, vjerojatno nije antologijska – ali pokazuje skladatelja koji ima potencijala da jednog dana stvori i takva djel