O art-refleksijama Kniferovih meandričnih anti-slika, a u povodu Tematske šetnje s Anom Knifer na izložbi Bez kompromisa Julija Knifera, 9. listopada 2014.
Krenut ću od 1976. godine, zbog toga što sam za tu godinu naišla na dvije art-refleksije Kniferovih meandričnih anti-slika – slučajno ili ne, možda i nije bitno s obzirom da prema smjernicama energetskih art susreta nema slučajnosti. Dakle, u performansu Čuvar na izložbi (izložba Konfrontacije, Galerija Benko Horvat, Zagreb 1976.) Dalibora Martinisa, koji sadrži duboku kritiku institucija muzeja, a sve u duhu onodobne sveopće kritike tržišta umjetnosti, koje je danas u korporatizmu i više nego prihvaćeno kao normala, dakle u tom performansu, ili možda ipak živoj slici, živoj skulpturi, koja je u okviru strategije prerušavanja interpretacijski “vidljiva” samo umjetniku i njemu poznatima, djela starih majstora sučeljena su djelima suvremenih autora. Naime, umjetnik se u svome performansu prerušavanja, kao čuvar na izložbi, premješta od osrednjeg baroknog slikara, kako ga određuje povjesničarka umjetnosti Neda Beroš, k djelima svojih suvremenika, Julija Knifera i Ivana Ladislava Galete.
Te je iste godine Mladen Stilinović na beogradskim 5. aprilskim susretima održao predavanje o Juliju Kniferu, Dimitriju Bašičeviću Mangelosu, ali i o svome radu. Ujedno je u Studentskom kulturnom centru izveo jednu od svojih prvih akcija. Bila je to Aukcija crvene: “Dakle, na papiru piše AUKCIJA CRVENE i nakon toga je započela aukcija tog rada. Početna cijena bila je 5 novih dinara, a prodana je za 100 novih dinara” (usp. Zarez, broj 270, 2009.).
Braco Dimitrijević navodi kako se danas u novoj povijesti hrvatske umjetnosti Gorgona uzima kao protokonceptualna umjetnost, tj. preteča konceptuale. Odnosno, nadalje njegovim imperativom što se tiče našega kulturokruga: “Budući da je Nena Dimitrijević autorica prve monografske izložbe i prve monografije o Gorgoni 1977. godine, a ja dizajner te monografije, na koju sam primijenio svoje iskustvo konceptualnog umjetnika, mogu vam pouzdano ustvrditi da ni ja niti itko od mojih kolega nije do 1977. godine znao ništa o Gorgoni” (Zarez, broj 355, 2013.).
Tomov Knifer
Tomislav Gotovac ističe kako je za Julija Knifera saznao relativno kasno, premda je vidio njegove radove na Novim tendencijama 1, 2, 3 (naime, 1961. Knifer sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija u Zagrebu kao pripadnik tih art tendencija) te kako je 1967. otišao iz Zagreba, masa stvari, pridodaje, “odvijala se mimo mene. Kniferov rad i Kožarića obožavam. Knifer me oduševljavao stavom i režijom. Mislio sam da mi je Kožarić duhovni otac, tako da se od 1954. nadahnjujem duhom i likom Ivana Kožarića. Kniferov rad strašno se poklapa s nekim mojim unutrašnjim zahtjevima. On je dosadan, monoton, jednoličan i vrhunski inspirativan, i ono što bi se reklo dosljedan – čitav život je podredio meandru, i kao isposnik u pustinji stvara svoje začudne oblike” (usp. Zarez, broj 83, 2002.).
Zoran Pavelić u performansu Dugačko tijelo (2001.) koristi citat kolektivne akcije Adoration grupe Gorgona izvedene na otvorenju izložbe Julija Knifera 1966. godine kao i citat za demokratizaciju umjetnosti Marijana Molnara iz 1979. godine, kako je to interpretacijski posvećeno zabilježila Ružica Šimunović u posljednjoj umjetnikovoj monografiji. Odnosno, umjetnikovim određenjem: “Dugačko tijelo simbolizira put koji je suvremena hrvatska umjetnost prošla od Gorgone do danas” (Zarez, broj 146, 2005.).
Idemo fragmentarno o meandričnim art-refleksijama dalje. U Kniferovu rodnom Osijeku studenti/ice Borisa Šinceka jednom su prigodom proveli noćne akcije u okviru kojih su “postavili” Knifera na Osječkom mostu i u Vinkovačkoj ulici (usp. Zarez, broj 196–197, 2007.).
Tajči Čekada i Gorgona Nova
Završno pogledajmo na koji će način Gorgona Nova obilježiti retrospektivnu izložbu Julija Knifera u MSU-u, a prema riječima Julija Jevscha, člana i osnivača multimedijalne skupine Gorgona Nova: “Dakle, 6. prosinca, na zatvaranju Kniferove izložbe i prigodom obilježavanja 60. obljetnice MSU-a, a na poziv kustosice Ive Rade Janković kao i Ane Knifer, imat ćemo nastup prema citatu jednoga Kniferova teksta. Ideja je da nakon desetak nastupa Gorgone Nove u ove dvije godine u zemlji i regiji, s centralnim, temeljnim gorgonaškim tekstom iz 1961. od kojega smo krenuli, narednih godina radimo na tekstu svakoga pojedinačnoga autora anti-grupe Gorgona. Nakon Knifera na redu je Mangelos. Tako se Crni album nalazi u završnoj fazi objavljivanja. Inače, prvi smo put Kniferov tekst izveli u Osijeku, na Osječkoj umjetničkoj akademiji, travnja ove godine u sklopu manifestacije Kniferovi dani gdje smo prvi put izveli navedenu paradigmu – free muzika, film posvećen određenom autoru i onda tekst spomenutoga autora gdje smo tim nastupom otišli od gorgonaških tekstova u kniferovštinu. Ti su Kniferovi tekstovi nevjerojatni, imaju beckettovsku paradigmu, pogotovo njegovi zapisi o anti-slici ili kao što to pokazuje njegova meandar-rečenica ‘ja sam već umro’, a u svemu tome smo kao bivši darkeri, mislim na neke članove Gorgona Nova, doma. Za 6. prosinca imat ćemo već gotov snimak, a struktura će biti Kniferov film (film s izložbe, s našim načinom provučena kroz Gorgonu Novu – kroz krupni detalj i bezmontažne produkcije, umjetnine kao glavni junaci) i free muzika. Tako da ćemo do kraja godine nastojati dovršiti album Meandar kao hommage Kniferu koji ćemo pokušati razraditi kao četrdesetominutnu pjesmu kao što su radili elektro krautrock bendovi sedamdesetih, i to kao meandar u muzici, dakle, dinamikom ćemo pokušati stvoriti meandar koji se diže i spušta tih četrdesetak minuta. Pritom kustosica Kniferove retrospektivne izložbe Iva Rade Janković smatra da bi naša izvedba bila daleko jača kod murala na izložbi, a ne u dvorani Gorgona. U cijeloj toj priči strašno mi imponira da će taj dan Đuro Seder izvesti četverominutni govor, tako da ćemo možda nastupiti u istom setu ili možda na raznim mjestima u istom setu ili u različitim terminima na istom mjestu. To mi je zaista respect.”
Inače, povodom glazbenih performansa i fotoperformans Gorgone Nove Tajči Čekada osmislila je pak kolekciju Gorgona, a među kojima je izradila i dva meandrična modela – bijeli meandar na crnoj podlozi i crni meandar na bijeloj podlozi, nazvan Blizanke (sa stvarnim blizankama-modelima). Dakle, Tajčinim riječima: “Do tih haljina je došlo kada sam odlučila obraditi Gorgonu i stvoriti kolekciju inspiriranu radom te antigrupe. Kolekcija Gorgona sastojala se od tridesetak ručno oslikanih modela. Na svakome od tih modela primijenila sam na različite načine gorgonsku estetiku, ideologiju… Svaki se od modela referira na konkretni postojeći rad, izjavu ili stav nekoga od pripadnika grupe. Ideja mi je bila da time zaintrigiram svakodnevne promatrače da bi se informirali ‘što je to?, tko je to rekao?, zašto i kada?’”
Dakako cijelu priču o meandričnim art-refleksijama možemo zaokružiti u ovom fragmentarnom presjeku, koji čini tek (osoban) početak zahvaćanja navedenih posveta, u radu nedavno preminuloga Borisa Demura (u njegovim spiralno-sfernim slikama) kao i u radu Duje Jurića, koji je povodom retrospektivne izložbe radova Julija Knifera u Muzeju suvremene umjetnosti izradio veliki mural što ga je 1998. godine Julije Knifer trebao realizirati u Toulouseu (http://www.msu.hr/#/hr/20387/). Pritom je zanimljivo da je u najavi Tematske šetnje s Anom Knifer na izložbi Julija Knifera navedeno kako je riječ o izvedbi meandra, a čiju je performativnost sjajno tematizirala Mirela Ramljak Purgar u članku Događaj slike, trag tijela (Quorum, broj 1-2-3, 2012.).
P.S. Meandar nema epilog
Ono što me posebno oduševilo u sjajnoj monografiji koja prati izložbu jest da se prvi vizualij odnosi na Kniferov fotoperformans Odnos umjetnika i slike (Tübingen, umjetnikov radni prostor, 1975., 4 crno-bijele fotografija) koji je koncipiran dijadno. Naime, na dvjema fotografijama umjetnik je u bijelom i tretira sliku svojim položajem tijela na sljedeći način – na prvoj fotografiji stoji frontalno, a na drugoj – okrenut je bočno u odnosu na sliku. U drugom dijelu tog fotoperformansa, odnosno na drugim dvjema fotografijama, umjetnik ima bijelu majicu s kratkim rukavima (kao i u prvome dijelu fotoperformansa) i hlače tamnije boje; ruke su pritom ispružene vodoravno gdje je na trećoj fotografiji okrenut slici leđima, a na četvrtoj fotografiji okrenut je slici frontalno (apsolutno ju je prigrlio). Odnosno, kao što je vizualno zapisala kustosica i povjesničarka umjetnosti Iva Rade Janković u navedenoj monografiji za 3. i 4. fotografiju: “Na neutralnoj podlozi umjetnikovo tijelo doima se poput križa”. Ili kao što je na Tematskoj šetnji lijepo i toplo rekla umjetnikova kći, da je navedenim fotoperformansom “tata samo potvrdio kako se fizički ulagao u izvedbu slika-meandra”, njegova beskraja.