Nataša Govedić  

Balvan u oku, glava u torbi

Za razliku od Shakespearea, Molière ne voli svoje zlikovce. Ne poklanja im dojmljive replike. Ne predstavlja ih kao apartne, markantne pojedince u sukobu s mlakomalograđanskom zajednicom. Ne divi se kalkulantskom umu pokvarenjaka; ne diže spomenik njihovoj humorno neutaživoj ambiciji. Naprotiv. Molière izjednačuje zlo i sitnost, zlo i glupost, zlo i tromost. Shakespeare respektira (katkad i glorificira) zlo, definirajući ga kao visprenu, veličanstvenu dovitljivost. Molière nema tako visoko mišljenje o ljudskoj vrsti. Orgon je toliko tup da mu obično građanska publika šapće iz gledališta. Na slovenskom gostovanju Tartuffea redatelja Vite Taufera u sklopu Dana satire, opet je bilo gledateljica i gledatelja koji su Orgonu, naglas mrmljajući ili jedan drugome povišeno komentirajući sa svojih mjesta u gledalištu, pokušavali objasniti: “Ali Tartuffe laže! Ma laže! Ne vjeruj mu! Kako ne shvaćaš! Vara te!“

U tome i jest štos. Komički junak osovina je vlastita sloma jer ne vidi ono što mu je pred nosom. Možete vi njemu satima vikati u uho, on vas i dalje neće čuti. Slično je i s premijerima, predsjednicima država, šefovima korporacija, rektorima, direktorima banaka. Ne zanima njih nikakav dokazni materijal o ljudskom stradanju. Daleko im je važnije provoditi zapovjednu poslušnost, živjeti na tuđi račun i smatrati da u tom načinu surove eksploatacije ljudskog materijala postoji “viša” hijerarhijska logika. A onda ipak nastupa, baš kao kod Molièrea, moment bankrota. Buđenja u zatvoru. Riječima redatelja Vita Taufera: “Ne vidim nikakvu bitnu razliku između Ionesca i Molièrea. Kod obojice u glavnoj ulozi nastupa novovjekovni, urbani Građanin, zapleten u svoje tragikomične kontradikcije. To su za mene pravi politički tekstovi. Upravo zato jer materijaliziraju duhovno stanje obitelji i njezinih ključnih aktera, u svoj nezavidnoj konkretnosti takve egzistencije. (...) Politika je suštinski tartifovska. Dakle, Tartuffe je političar koji nastupa u predstavi o politici.”

Orgonova potreba za Spasiteljem I Edip je jedan od likova koji ne mogu sagledati vlastiti zločin, ali Edip je barem uporan u potrazi za uzrocima kužnog propadanja vlastita grada. Kao isljednik, Edip ne ignorira nijedan dokaz. Njegovo finalno samoosljepljivanje kazna je za sva nehotična moralna sljepila koja su ga zadesila prije same istrage, kao što je i njegovo lutanje koje kulminira dramom Edip na Kolonu naličje prvotne (incestuozne) stacioniranosti na zabranjenom mjestu. Komedija se u pravilu ne bavi takvim preokretima socijalne vidljivosti. Za njeno žmirenje otvorenim očima obično nema lijeka.

Slovenski glumac Gojmir Lešnjak Gojc kao Orgon dosljedan je u tome da se po potrebi skriva iza klavira kako ne bi vidio Tartuffea koji rasteže tijelo njegove žene kao da je u pitanju rukavica, ostavljena na klaviru dnevnog boravka, kao što ne može ni zamisliti da bi njegov uvaženi gost, profinjeni religiozni mistik i fanatik po imenu Tartuffe, zbilja mogao imati nadasve konkretan cilj: pljačku Orgonova posjeda. I to iz Orgonova bračnog kreveta. Taj rascjep između onoga što želimo vidjeti i onoga što uistinu vidimo možemo vokabularom psihoanalize nazvati poricanje, ali čini mi se da je to daleko preblaga riječ. Točnije bi bilo govoriti o golemoj, zahuktanoj lokomotivi samozavaravanja, koja se ne zna i ne umije obuzdati, već punom brzinom juri prema sudaru sa zidom činjenica. Orgon Gojmira Lešnjaka Gojca stenje od napora da ignorira glas razuma; obilato se znoji od investiranosti u fantaziju o “dobrom čovjeku” za kakvog drži Tartuffea, frenetično odmahuje glavom na kćerkine molbe, dirigira i svima naređuje strogo podvrgavanje samoproglašenoj mahnitosti. Toliko je odlučan u ignoriranju žalbi svoje žene i jecaja svoje kćeri kad je u pitanju favoriziranje Tartuffea (otmjenu i odmjerenu Elmiru igra Helena Peršuh; uplakanu i izbezumljenu Orgonovu kćer Marijanu pak glumi Urška Taufer), da se čini ne samo “zaljubljen” u svog gosta, nego njime bezmjerno opsjednut. Fanatičnost tako mijenja mjesto unutar komada – više nije osobina vjerskog manipulatora, već grozničavo obilježje njegova sljedbenika, lokalnog tatice. Čovjeka bez svojstava, sve dok ne povjeruje kako je sreo bar jednog Pravednika. Taj naivni muž je, dakle, mnogo gori od sarkastičnog Tartuffea, jer žrtvuje sve članove svoje obitelji za privatnu fikciju – i to fikciju koja se neprestano ruši pred njegovim očima.

Kad god gledam ovu dramu u kazalištu, neminovno stignem do političke točke u kojoj Orgon postaje paradigma građanina/vojnika, spremnog marširati pod stijegom idealizacije Države Božje, pri čemu svuda oko njega padaju mrtva tijela suboraca, ali čak ni smrt nije dostatna da rasani njegovu fascinaciju Idealnim Prorokom. Još je kompleksnije pitanje zašto taj prezaposleni i uglavnom iz vlastita doma odsutni pater familias želi dodatno pobjeći od svojih ukućana, odavši se fantaziji o ugošćenom svecu. Tauferov suvremeni odgovor na Orgonovu otuđenost od vlastite obitelji (koja stiže na pozornicu jašući stolce, pocupkujući na njihovim drvenim nogama i veselo pjevajući) sadržan je u protagonistovoj nesposobnosti igre, pa i preziru prema igri, nasuprot koje stoji idolopoklonski odnos prema Tartuffeovoj “ozbiljnosti”. Naravno, baš je ta ozbiljnost najprljaviji kazališni trik, čiju će glumačku nedosljednost Orgon na kraju ipak razabrati, zbog čega je Molièrova drama iznova i iznova napisana kao pasionirana pohvala teatru, tom velikom razotkrivalištu i rastočitelju svih naših Svetih Fetiša.

Vjerska okrutnost i vjernost Glumac Radoš Bolčina u roli Tartuffea izvanredno se uvjerljivo i neprestano smiješi, stežući ruku svoje kolegice glumice Helene Peršuh namjerno naglašeno odlučno, “au, malo previše čvrsto” (Peršuh obavještava gledatelje). Bolčina sve likove tog komada nastoji držati u šaci, smireno inzistirajući na krutoj pravovjernosti svog stiska. Slovenski glumac u roli Tartuffea inače je poznat po incidentu u kojem je 2007. godine “preglumio” svoju ulogu Leonea Glembaya i škarama na sceni uistinu ozlijedio bedro kolegice glumice u roli barunice Castelli. I glumeći Tartuffea, okrutnost traje kao fokus lika, a rezervirana je prvenstveno za ženske likove. Prema muškarcima je Tartuffe bitno suzdržaniji. Ne mora, doduše, ulagati nikakav posebni trud u manipuliranje podatnim Orgonom. Muž kao žrtva nudi mu se toliko slijepo i usrdno da Tartuffe postaje lakomislen, neoprezan, pa čak i pomalo lijen. Njega fascinira Orgonova supruga koja mu se manifestno opire, ali zapravo radi na tome da uprizori ili ulovi Tartuffea in flagranti, koristeći se klasičnom hamletovskom zamčicom: predstavom u predstavi. Svaki lik, stoga, ovdje ima svoju dramu unutar drame. Orgon i njegova majka žrtve su vjerskog prikazanja. Orgonova kći iz prevelikog i ranjenog ponosa glumi hladnoću i uvrijeđenost, na taj način stvarajući intrigu raskida pa nastavka vlastite ljubavne veze.

Osim što igra klasičnog licemjera i himbu kao zanat preživljavanja, Bolčina nadopisuje Tartuffeu i prizor sadomazohističkog registra: u sceni trijumfalnog, koliko i podmetnutog mu ovladavanja Elmirom, božji čovjek ledenog izraza lica vadi lisice i njima još jednom steže ruke vjerne Orgonove supruge, a zatim publika ima prilike vidjeti i druge elemente njegovih seksualnih fantazija, primjerice dugačku bijelu svijeću, koju se također sprema iskoristiti u sceni zavođenja, dok suprugu brutalno gura pred sebe na koljena, pristupivši joj odostraga. Kao u kakvom komadu Mate Matišića, u kojem se skrušenost fratara učas premeće u Sodomu i Gomoru megalomanije, Tartuffe tretira Elmiru poput iskusne prostitutke, spremne na prvi mig njegova raskopčanog smička na hlačama prionuti uz zadani felatio. Kad se to ne događa, glumac podiže zatvarač na hlačama uz značajno polagano i bučno zastajkivanje (zp – zp – zp – zp – zzzzp), dajući do znanja i publici i Elmiri u što je investirana njegova središnja imperatorska teatralnost.

Klavir ili kultura u malom Glavno mjesto u Tauferovoj predstavi ima klavir, na kojem preludiraju gosti Orgonova salona, sluškinja Dorina (Ana Facchini) odlaže pića, Elvira se penje na njegove tipke u nakani da umakne Tartuffeu, a i Orgon se skriva iza njegova elegantnog, blistavotamnog, svečano podignutog poklopca. Klavir je ujedno i mjesto na kojem s istinskom slomljenošću muzicira (prema Chopinovoj partituri) i time se smiruje rasplakana Orgonova kći Marijana, neposredno nakon očeve odluke da se mora udati za Tartuffea. Glumica Urška Taufer igra svoj djevojački protest izrazito fokusiranim muziciranjem, ali i ovaj bijeg od stvarnosti u glazbu pokazuje se jednako neučinkovit kao i tatina zatravljenost svetim spasiteljem. Ne možemo se, naime, poručuje Tauferova predstava, sakriti od kriminalaca ni u kakve fikcije. Ako nastavimo s bijegom, licemjeri će preuzeti naše dnevne sobe, televizijske postaje, pa čak i našu dječicu. Jedino krupna sluškinja Dorina (Ana Facchini) u toj predstavi nikamo ne bježi, mlateći svoje gospodare oštrim rečenicama i bijesnim pogledima. Ali ona ne može zaustaviti Orgonov završni slom. Taufer radije poseže za verzijom Molièreova komada u kojem namagarčenog bogataša ipak iz posvemašnjeg siromaštva izvlači kraljeva dobra volja, uprizorena ironičnom anđeoskom figurom, koja lebdi nad likovima uprizorenja i vraća Orgonu oduzete posjede. Pred nama, dakle, nikako nije sretan kraj. Prije još jedno almodovarovsko prizorište teatra u teatru, još jedna kazališna zamka za javnu nepravdu, začinjena slabom, višestruko ironiziranom, ali još uvijek živom potrebom redatelja za vladavinom nenasilja, unatoč svim osvjedočenim razočaranjima u dobrohotnost ovih ili onih uprava (ovdje se i Taufer pretvara u svojevrsnog Orgona). Ali usporedimo li taj zlatokrili završetak s izvrsnom predstavom Tartuffea koju je nedavno priredila glumačka klasa Dolenčićevih studenata, s Adrianom Pezdircem kao Tartuffeom i Dadom Ćosićem kao Orgonom, u kojoj si Orgon završno revolverom prosvira mozak, izvjesno je da tragički finale djeluje “naivnije” od Tauferove barokne impersonacije moguće javne odgovornosti. Jer Ćosićev Orgon jednostavno presudi sam sebi, poput Edipa. A Tauferov i Gojčev Orgon mora preživjeti lekciju vlastite gluposti; mora sebe i druge vidjeti novim očima; mora učiti. Nota bene: potresna je komedija koja učenje smatra težim od umiranja.