Silva Kalčić  

Bik koji traži

Otvorenje retrospektivne izložbe Vojina Bakića, izbora iz njegovog polustoljetnog opusa s više od dvjesto skulptura i osamdeset crteža, u subotu 7. prosinca bilo je popraćeno velikom gužvom. Tko bi rekao da će jednom ući u modu biti viđen na izložbi državnog socijalističkog umjetnika i Srbina, nakon što su njegovi spomenici i djela sustavno devastirani tijekom protekla dva desetljeća. Primjerice, uništen je Spomenik pobjede krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, u Kamenskoj u zapadnoj Slavoniji, kao i Spomenik strijeljanima u Bjelovaru, poprsje Ivana Gorana Kovačića ispred Gradske knjižnice u Karlovcu izrezano je na komade u jednoj noći 2004., a spomenik na Petrovoj gori djeluje poput rimskog Koloseuma, koji je stoljećima služio kao kamenolom za gradnju rimskih palača i mostova, a oplata od rostfraja na partizanskom spomeniku na Kordunu vjerojatno je prodavana kao metalna sirovina. Na stranu činjenica da je nakon otvorenja Večernji list izvijestio o velikoj posjećenosti Bućanove izložbe; još jednom se pokazuje kako je socijalistički modernizam način nacionalnog brendiranja, uz predromaničke crkvice, Šibensku katedralu ili barokne cinktore. Na izložbi su bili viđeni istaknuti kolege koji su ostalima brojali krvna zrnca devedesetih,kad je uveden rodni list kao uvjet prijave na radno mjesto u državnim i javnim službama, a u njemu je navođeno i majčino djevojačko prezime i narodnost. Duh vremena mijenja se brže od odijela.

Dijalog sa suvremenošću Za razliku od Picassa koji „Ne traži, nego nalazi“, Bakić je izjavio: „Čar svega je u avanturi, u traženju, u tom je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali, to nije riskantno, pa nije ni interesantno”. Posljednja Bakićeva izložba održana je prije 40 godina. Istina, u međuvremenu su objavljene monografija Tonka Maroevića iz 1998., te knjiga Darka Bekića Vojin Bakić – biografija ili kratka povijest kiposlavije (Profil, Zagreb 2005.), temeljena na intimnim vezama i području seksualnosti kipara koji je nakon Nikole Tesle i Milutina Milankovića još jedan velikan srpskog roda i hrvatske domovine. Najvažnije je što se uopće dogodila ova Bakićeva izložba, a prema riječima kustosice Nataša Ivančević, njezina je najveća tekovina to što pruža mogućnost kritičke analize, valorizacije i novog čitanja umjetnikovog doprinosa hrvatskoj i europskoj modernističkoj skulpturi i spomeničkoj plastici. Retrospektiva u MSU želi vratiti Vojina Bakića na mjesto koje mu pripada u povijesti hrvatske i europske umjetnosti, ali i potaknuti na promišljanje našeg odnosa prema spomeničkoj baštini i društvenom sjećanju, izjavili su organizatori. Radovi koji su dugi niz godina bili izvan granica Hrvatske ili nisi bili dostupni publici, dopremljeni su odasvud – iz Rijeke, Splita, Dubrovnika i Bakićevog rodnog Bjelovara, Novog Sada te beogradskog Muzeja savremene umetnosti – riječ je o poznatoj skulpturi Ležeći torzo; koju je komisija međunarodnih stručnjaka i ravnatelja svjetskih muzeja odabrala da predstavlja moderno jugoslavensko kiparstvo na izložbi 50 godina moderne umjetnosti u briselskoj Palači umjetnosti na EXPO-u 1958. Na istom je EXPO-u ispred jugoslavenskog Richterovog paviljona (danas preobraženog u osnovnu školu) bio brončani Bik u kojemu se preklapaju kubizam i ekspresionizam, a on je na izložbu pak dopremljen iz Gliptoteke HAZU. U velikom je formatu skulptura prvo bila izložena na Venecijanskom bijenalu 1956., a otkupio ju je industrijalac koji je želio imati onoliko skulptura koliko i radnika u svojoj mesnici u Dachauu. Današnjem pogledu najzanimljivije su razlistale forme ili metalne skulpture ovalnih, dobro uglačanih površina, izrađene iz dur-aluminija i rostfraja. One se dematerijaliziraju u nizu odraza, a moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica stvaraju se efektne strukture, od čega polazi larpurlartistički video na fasadi muzeja, autorice Ane Opalić. Na izložbi je predstavljeno i nekoliko suvremenih hrvatskih umjetnika koji u svom radu tematiziraju Bakićev opus, odnosno partizansku modernu. Djela Marka Lulića, Igora Grubića i Davida Maljkovića u dijalogu su s Bakićevima, što je kustoski osmislila Leila Topić. Veliki dio izložaka dolazi iz privatnog vlasništva obitelji Bakić, arhitektica Ane Martine i Vjere Bakić, kiparovih unuka. Dizajn postava izložbe i kataloga potpisuju Andro Giunio i Ira Payer iz Superstudija 29, a karakteriziraju ga reference na oblikovanje suvenira a la Rem Koolhaas, koje suvremeni muzej približava prodajnom mjestu.

Kretanje kroz mrak Vojin Bakić 1957. započinje rad na ciklusima Polivalentnih oblika i Razlistanih formi kojima je učinio korak dalje u redukciji figuracije prema apstraktnim kiparskim formama i evoluciji vlastite umjetnosti. Naredni ciklus Razvaline forme označava prijelaznu fazu od punog volumena do skulptorskog negativa, usporedivu s tranzicijom tretmana punog i praznog u projektiranju propovjedaonica od Nicole do Giovannija Pisana. U razdoblju Novih tendencija Bakić osmišljava seriju skulptura izrađenih od nehrđajućeg čelika (Svjetlonosne forme, 1964. – 1968., Forme koje zrače, 1963.), u kojima plastičnu masu reducira u nizove prostorno raspoređenih konkavno-konveksnih kružnih diskova. Diskovi se protežu u okomitim i vodoravnim nizovima, koji zrcale okolno svjetlo i prostor. Danas, recimo, takve instalacije stvara Anish Kapoor – njena djela temelje se na dijalektici sjajne i fluidne vanjštine i zagonetne unutarnje praznine koja guta svjetlo i zvuk. Analogno tome, Bakićeve svjetlosne skulpture, zahvaljujući svojoj sposobnosti primanja i odbijanja energije, optički dinamiziraju prostor u kojem se nalaze. Takav je stvaralački ‘credo’ umjetnik formulirao ovako: „Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put.“ Svjetlosne lomove na uglačanim aluminijskim reljefima studirali su, primjerice, Getulio Alviani i Heinz Mack, pridružujući se, kao i Bakić, struji unutar Novih tendencija koja je propagirala upotrebu tehnologija i materijala industrijske civilizacije (Adrian, Boto Christen, Mari, Pohl, Richter, Sobrino, Srnec i drugi). „Ovih bi objekata mogli biti jedan i sto; kad bi ih bilo i tisuću, značilo bi da bi svih tisuću moglo biti na raspolaganju tisući gledalaca u isto vrijeme I svaki bi od njih imao jedan da ga ispituje; svi bi objekti mogli biti isti, a svaki bi gledalac bez sumnje vidio u njima različite svjetlosne slike“ (Getulio Alviani, Nove tendencije 2, 1963.).

Suglasja simetrije Nove tendencije bavile su se problemom odnosa između umjetnosti i društva zahtijevajući socijalizaciju umjetnosti (njezino uklapanje u društvo), ukidanje unikatnog (Benjaminovog autorskog) obilježja umjetničkog djela i izjednačavanje umjetnosti i znanosti u smislu neodvojivosti djelovanja. Nove tendencije su bile „posljednja avangarda“ prije retroavangarde. U jugoslavenskom kontekstu, Milenko Matanović i David Nez (Grupa OHO) kao umjetnost u krajoliku ili „transcendentanu konceptualnu umjetnost“ odnosno „totalni minimalizam“ 1969. izrađuju skulpture od zrcala rezanih u duge trake različitih dužina, usađenih u zemlju ili slaganih u stupce učvršćene u gipsanu bazu; te postavljene u prirodni krajolik. To su i svojevrsni optički crteži, jer je oštrina zrcala hladne i glatke plohe suprotstavljena toploj i kvrgavoj mekoći zemlje, čiji se odraz tu i tamo našao u zrcalu prema iluzionističkim načelima rompe l’otel sllikarstva, ili bi zrcalna slika bila u simetričnom odnosu prema stvarnosti koja ju je okruživala.

Kada je nakon Drugog svjetskog rata morao „zakamuflirati“ (ali ne i srušiti) Fernkornov spomenik banu Jelačiću  na glavnom zagrebačkom trgu, Bakić je oko spomenika konstruirao kvadar od drvenih greda visok deset metara i presvukao ga daskama. Na vrh kvadrata postavio je dva metra visoku crvenu petokraku, a s istočne i zapadne strane smjestio je dvije plosnate ženske figure nadljudskih dimenzija, koje su u rukama nosile srp i pušku, te su se vjerojatno njima znale i služiti, dok političke parole kao bordure na njihovim suknjama danas asociraju na Jacovittijeve stripove. Premda ga je Bakić mnogo puta portretirao, Tito je odbio maketu za spomenik Marxu i Engelsu (1950. – 1953.), koji je trebao biti postavljen u Beogradu. Kako je svojedobno izjavio Miljenko Jergović – državni umjetnik više mora biti opčinjen carem, nego car njime. Međutim, nisu li i Goya i Velasquez bili dvorski umjetnici, no svejedno veliki? Nije li umjetnost uvijek stvarana po narudžbi ideoloških i političkih vladara, barem do rođenja shvaćanja umjetnika kao boema, u vrijeme povijesnih avangardi? No, već i prve avangarde, poput konstruktivizma, stavljaju se dragovoljno u službu političke opcije s kojom se osobno slažu.

U prezentacijski korektnom postavu izložbe upečatljiv detalj je vitrina, mada bi idući put trebalo obaviti takvu selekciju radova u kojoj bi Bakićeva remek-djela mogla biti okružena prazninom i šutnjom. Sve u svemu, pored rehabilitacije lika i djela Vojina Bakića (simbolično se upozoravajućim danas čini podatak da je umro 1992.), što ga svrstava među vodeće europske kipare modernizma, ovom je izložbom revaloriziran i medij skulpture u području kiparstva gotovo na način nove „transavangarde.“