Centar za političku ljepotu transportirao je tijela nedolično sahranjenih izbjeglica u Berlin i organizirao pogrebe u skladu s njihovim vjerskim opredjeljenjem
Problem izbjeglica i emigracije u 2015. godini dosegao je točku vrenja. Nakon još jedne u nizu katastrofa u Sredozemnom moru pitanje je konačno postalo prisutnije i u mainstream medijima. Njemačka umjetničko-aktivistička grupacija Centar za političku ljepotu (Zentrum für Politische Schönheit) odlučila je lipanjskom akcijom Mrtvi dolaze (Die Toten kommen) na dosad neviđen način učiniti vidljivima tragične smrti izbjeglica. Posljedice aljkave i neadekvatne politike pružanja azila doslovno su prenesene u centar moći — u tom slučaju Berlin. U dogovoru s bližnjima žrtava Centar za političku ljepotu transportirao je tijela nedolično sahranjenih izbjeglica u njemački glavni grad i organizirao pogrebe u skladu s vjerskim opredjeljenjem poginulih. Termini pojedinih pokopa objavljivani su na stranici Centra za političku ljepotu tek nekoliko sati unaprijed, što nije smanjilo interes publike – od novinarskih trupa preko aktivist(ic)a za ljudska prava do radoznalog građanstva. Kontroverzna je grupa u svega nekoliko sati na crowdfunding portalu Indiegogo namaknula dovoljan iznos za financiranje akcije, a do 5. srpnja skupljeno je 370 posto traženih sredstava – ukupno 55.200 eura.
Ekshumacijom žrtava i organizacijom javnih pogreba Centar, s jedne strane, oštro kritizira učestale prakse pokapanja izbjeglica u neoznačenim grobovima i višemjesečnog odlaganja tijela u stravičnim uvjetima. Nečovječnom tretiranju utopljenika/ca, sugerira Centar, treba stati na kraj barem u smrti. Anonimna trupla prestaju biti brojevima i dobivaju natrag svoju priču i identitet te pravo na posljednju počast. Kritika Centra za političku ljepotu ujedno, s druge strane, cilja i mnogo šire te raskrinkava licemjerje vladajućih elita i rupe u europskom humanizmu. Hiperrealistična akcija, realizirana metafora, izazvala je burne medijske reakcije i zgražanje vladajućih elita. “Morbidno”, “neukusno”, “odvratno”, “vulgarno” samo su neke od pogrdnih riječi korištenih u analizama i komentarima, a zapravo vrijedi obratno: upravo se manjkava emigracijska politika može opisati istim terminima. Mrtvi dolaze pokazuju i da izbjegličke tragedije uznemiravaju samo onda kad nam dođu (fizički) dovoljno blizu, kad zadiru u “naš” prostor i svakodnevicu.
Ta je akcija kulminirala u Maršu odlučnih (Marsch der Entschlossenen), velikoj demonstraciji zaokruženoj kopanjem grobova na livadi pred njemačkim parlamentom. Vizualizacija nepreglednog niza grobnih humaka na simbolički posebno nabijenom mjestu u centru Berlina uključena je već u promotivnu kampanju na početku akcije. Groblje pred Bundestagom snažna je vizualna poruka koja djeluje gotovo antiutopijski apsurdno, neizvedivo. Slika je na kraju ostvarena, doduše, u ponešto krnjem obliku: iskopano je nekoliko humaka (još uvijek vidljivih), aprivedeno nekoliko desetaka aktivista.
Je li društvo na izmaku? Drzak pristup između hiperrealizma i apsurda tipičan je modus operandi Centra za političku ljepotu, majstora kreativne manipulacije medijskim porukama. U studenom prošle godine, povodom 25. obljetnice pada Berlinskog zida, Centar je organizirao Prvi europski pad zida, pohod na još uvijek vitalan zid koji dijeli Europu – granicu EU-a na kojoj je oko 30.000 ljudi izgubilo živote neuspješno pokušavajući ući u “tvrđavu Europu”. Pritom su križevi koji komemoriraju žrtve Berlinskog zida također transportirani do “zida EU-a”. Centar još jednom upućuje na dvostruka mjerila – dva zida slične funkcije koja su tretirana na bitno različite načine – neugodno uzburkavajući slavljeničko raspoloženje.
Centar se profilirao kao aktivistička pojava lažiranom medijskom kampanjom 1 od 100, insceniranjem njemačkog programa za spašavanje sirijske djece. Nastupajući u ime ministrice obitelji Manuele Schwesig, Centar je izveo briljantan medijski teatar na koji su nasjeli brojni građani i građanke. Fingirajući izvanrednu odluku o primanju 55.000 sirijske djece (1 posto od ukupnog broja ugrožene djece prema procjenama UNICEF-a), Centar je stavio Ministarstvo obitelji pred gotov čin, pokušavajući isprovocirati istovrsnu političku akciju. Usprkos neugodnom medijskom kaosu i razglednicama sa sirijskom djecom koja natpisima zahvaljuju Manueli Schwesig, nije uslijedila konkretna politička promjena.
Rad grupe kreće se između umjetničkog i aktivističkog pola. S jedne strane, svoj projekt Mrtvi dolaze na stranici Indiegogo svrstavaju u kategoriju umjetnosti, a u tom se polju kreću i brojni medijski tekstovi o njihovom djelovanju. S druge strane, kolektiv naglašava posezanje za umjetnošću kao nevoljki kompromis rezonirajući: “kad humanizam, da bi bio društveno prihvaćen, mora biti deklariran kao umjetnost, naše je društvo na izmaku”. Guranje u ladicu umjetnosti olakšava depolitiziranje pokreta, prebacivanje naglaska na njegovu utopijsku prirodu i fikcionalne elemente te teatralnu performativnost. Svrstavanje Centra u umjetničko polje svakako se može argumentirati: Centar poseže za avangardnim umjetničkim sredstvima u manipulaciji medijima, akcije imaju karakter performansa. Umjetničko-aktivistički projekti koji se bave problemom azila i izbjeglica također su već dobro poznati. U lipnju ove godine anonimni je kolektiv također u Berlinu upozorio na neadekvatan odnos prema izbjeglicama obojivši nekoliko fontana u crveno simulirajući krv koja teče zbog oklijevajuće politike. Krajem lipnja u Zagrebu je održana prosvjedna akcija Centra za mirovne studije, inicijative No Border, Medike i White Angelsa u kojoj su aktivisti ležeći pod plahtama i tako simulirajući anonimne smrti izbjeglica, pozivali na solidarnost. Akcija Stranci van! Schlingensiefov kontejner njemačkog režisera, pisca i performera Christopha Schlingensiefa održana 2000. godine u Beču podigla je usporedivo mnogo medijske prašine. Preuzimajući žanrovske odrednice cirkusa, reality showa i ljudskih zooloških vrtova popularnih u 19. i početkom 20. stoljeća, dvanaest tražitelja azila smješteno je u kontejner, a videoprijenos događaja u tom zatvorenom okruženju mogao se pratiti na Internetu. Brutalan projekt nastao je kao reakcija na uspješno koaliranje i dolazak na vlast radikalne desničarske stranke FPÖ.
Merkel na eBayu Po čemu se Centar za političku ljepotu razlikuje od navedenih primjera? U početku svakog njihova projekta jest slika jakog utopijskog naboja – vizija na koju recipijenti prvo reagiraju s nevjericom: kako bi bilo moguće da se granica EU jednostavno sruši ili livada ispred Bundestaga pretvori u groblje? Dok klasični aktivistički projekti imaju funkciju upozorenja i podizanja svijesti o problemu, Centar za političku ljepotu, slično Schlingensiefovu projektu, u akcije dodaje moment ludičke groteske: Angela Merkel hoda preko leševa na radnom mjestu, Manuela Schwesig okružena je djecom koja joj zahvaljuju na nepostojećoj humanitarnoj akciji. Ranije akcije Centra također sadrže ubojitu mješavinu vještog korištenja novih medija, crnog humora i ozbiljne aktivističke potke. Među ostalim, tu su se našli i raspisivanje tjeralice s nagradom od 25.000 eura po glavi privedenog veletrgovca oružjem i pokušaj namicanja financijskih sredstava za bolju politiku azila prodavanjem Angele Merkel na eBayu u kategoriji “rabljeno”.
Akcije Centra uzburkale su medijske vode na svim stranama. Dok im konzervativni kritičari predbacuju neukus i populizam, iz lijevih se tabora može čuti zazor od instrumentalizacije mrtvih, kao i od činjenice da su aktivisti bijeli umjetnici koji skreću pažnju na same sebe. Iako je riječ o svjesno kolektivnom djelovanju u kojem su pojedinačna imena svedena na minimum, neizbježna je povremena prevlast vidljivosti umjetničkog agensa nad porukom. Kako Martin Kraul piše za Tageszeitung, Centar za političku ljepotu IKEA je aktivizma: masovna akcija po niskoj cijeni, s ograničenim rokom trajanja, koju prema utvrđenoj režiji tek treba sklopiti na licu mjesta. PR-aktivizam Centra na njemačkoj je društvenoj sceni po uspješnosti i dosegu bez presedana, ali istovremeno se otvara i pitanje o njegovoj dugoročnoj održivosti. Potiču li njihove akcije na promjenu svijesti ili su tek sredstvo za umirivanje savjesti? Postaje li estetizirana i do u tančine razrađena koreografija protesta politička ljepota ili larpurlartizam kojem su odbojne ideje kolaboracije i aktivnog sudjelovanja građanstva u kreiranju prosvjednih akcija? Jesu li aktivisti Centra politički heroji ili neugodni enfants terribles koji ipak ostaju na razini nestašluka ne težeći povezivanju s drugim aktivističkim grupama? U okvirima polja umjetnosti Centar svakako predstavlja jednu od najsvježijih pojava u posljednjim dekadama, pronicljivim akcijama zaista uspijeva mobilizirati zavidan udio građanstva. Iz perspektive aktivizma, situacija je mnogo složenija te će tek vrijeme pokazati može li Centar ići i korak dalje ili će ostati na razini neodoljive dosjetke